Najveća pomoć Mlečanima bile su svađe među Hrvatima

Godine 1311. knez Pavao Šubić, "ban Hrvata i gospodin čitave Bosne", javio je papi u Rim da je oteo grad Zadar Mlečanima i vratio mu  slobodu. Hrvatsko-ugarski kralj Karlo I potvrdio je potom Zadru dotadašnja prava i privilegije njegovim građanima, a Pavlovog sina Mladena  Šubića postavio za zadarskoga kneza i princepsa Dalmacije. Za zadarskog difensora imenovan je Konrad iz Jakina (Ancone). No ovo stanje  potrajalo je samo dvije godine kad je Mletačka republika ponovno zauzela Zadar. Nesuglasice i sukobi uskoro su zavladali u čitavoj Dalmaciji  koja se u prvim desetljećima četrnaestoga stoljeća našla u državno- pravno zamršenoj poziciji.
Naime, još 1315. boraveći u Splitu, Mladen Šubić normalno izdaje isprave označene svojim banovanjem i stoluje u svome gostinjcu, a uz  njega je i dvorski mu maršal Nolfije. No nakon par godina u dalmatinskim gradovima svuda nastadoše nezadovoljstva s Mladenom i težnje  da se oslobode njegova gospodstva. U tom času to je moglo značiti jedino sporazum s Mletcima. Tako su prvo i učinili u Šibeniku, gdje je  bunu protiv Mladena podigao Kosa Ilijić s braćom ali su bili uhvaćeni i  pogubljeni, što je još više okrenulo građane Mlečanima, a potom i u  Trogiru. Ban je krenuo s vojskom na obalu, ali gradovi su se povezali  vojno, a mletačka mornarica ih je branila s mora. U takvoj situaciji su  oba grada 1322. poslali izaslanstva u Mletke koja su s duždom Ivanom  Supernacijem sklopila dogovor o potpunom podložništvu ovih gradova  Mletačkoj republiki, no istovremeno ustvrdivši da time "ne diraju u  čast i prava gospodina kralja ugarskoga". Što je to u stvarnosti značilo,  znali su vjerojatno jedino lukavi mletački diplomati provodeći uporno  svoju stoljetnu politiku da Republika mora vladati istočnom obalom Jadrana želi li opstati.
Brat protiv brata
Ban Mladen sazvao je na to sabor plemića no na njemu je ostao u  velikoj manjini: Kurjakovići, Nelipci, Stjepanići iz Donjih Krajeva i  Mihovilovići iz Livna, okrenuli su se protiv Mladena skupa s njegovim  rođenim bratom Pavlom II. Na kraju je došlo do bitke u Blizni kod Trogira gdje je Mladen uz kojeg je ostao brat Juraj II, knez omiški i kliški te  Poljičani i Vlasi, poražen. Trogirani i Šibenčani opljačkali su potom  Mladenovo sjedište u Skradinu. On sam je morao bježati najprije u Poljica, a potom u tvrđavu Klis. Trogirani i Šibenčani su potom uz pomoć  mletačkih galija opljačkali i popalili Omiš. Poraze Mladenove su mnogi  pozdravili pa ljetopisac Miha Madijev ovako piše o tim događajima:
"Gdje je, dakle, bane Mladine, tvoja moć, zbog koje si prezirao sve  zemaljske kraljeve? Gdje je tvoje veličanstvo, zbog kojeg si prezirao da  Boga i crkvu katoličku poštuješ, jer si sam birao biskupe, opate i opatice? Gdje je tvoja oholost zbog koje si pljačkao i osiromašivao gradove  Dalmacije i Hrvatske, koji su htjeli živjeti u miru i sa svojim pravima?  Često si čitao Bibliju, ali nisi slušao riječi Biblije i zato te bog kažnjava i  oduzima ti tvoju vladavinu."
Poslanstvo Karlu I. Robertu
U međuvremenu je Juraj II Šubić otišao po Mladenovom naputku  kod kralja Karla I Roberta tražeći pomoć protiv pobunjenih gradova i  njihovih saveza s Mlečanima. Kralj je odlučio osobno izvidjeti situaciju  te je otišao u Knin na čelu vojske od dvadeset tisuća ljudi i tamo se utaborio. Odmah su mu u posjete krenuli brojni velikaši koji su kralja priznavali, ali i bili puni bijesa na Mladena. On sam se nije pojavio nego je  opet poslao brata Juraja. Kralj Karlo I Robert lijepo je primio Juraja te se  na to i Mladen odlučio doći u Knin, no kralj ga je tamo dao zarobiti te  ga je poslao u sužanjstvo iz kojeg više nije izišao. Bio je to kraj premoći  Šubića u Dalmaciji. Mladenova braća ostali su na manjim posjedima, a  na bansku čast se počelo birati većinom Slavonce. Od gradova jedino  se Split još nije bio priklonio Mletcima, no uskoro su Splićani zaratili s  Jurajem II Šubićem te zajedno s Trogiranima napali njegovo sjedište u  Omišu. Potom je skupina od tisuću i dvjesto Splićana krenula na Klis  ali ih je Juraj dočekao kod Solina i porazio. No situacija se nije smirila.  Knez Nelipac kojeg su izabrali Splićani na mjesto Mladenovo poveo je  novu vojsku, porazio Juraja i zatočio ga u Kninu. Njegova žena je zapovijedala obranom Klisa do 1325. kad se spor izgladio sporazumom i Juraj bio pušten iz kninske tamnice. No to nije donijelo mira jer se Juraj  želio osvetiti Nelipcu i Splićanima te je bilo mnogo manjih okršaja, a  Juraj je zatvoro i životno važnu cestu koja od mora preko Klisa vodila u  unutrašnjost zemlje. 
Nin se predaje Mlečanima
Konačno se 1327. i Split predao Mlečanima i sklopio s duždem ugovor po kojem se gradski knez bira u mletačkom Velikom vijeću i upravlja gradom na dvije godine. Zanimljivo je da je u ugovoru postojala i  odredba da taj knez, odnosno "comes" kako su ga Mlečani nazivali nije  smio u gradu priređivati gozbe, niti pribivati gozbama koje bi organizirali građani.
Nakon dvije godine se Mlečanima predao i Nin, a kako je Pag to još  bio učinio među prvima, jedina veća naselja pod vlašću Juraja II Šubića  ostala su Skradin i Omiš. Juraj je pisao Trogiranima da on nije tako slab  kako oni misle, no nije iz toga došlo do daljih komplikacija jer je 1330.  knez Juraj II umro.
Tri godine potom pokrenuo se i kralj Karlo I Robert koji je zbog nasljednih problema koje je imao u južnoj Italiji, stigao u Senj odakle je otplovio za Napulj. Dalmatinski gradovi dotad njegovu vlast priznavali isključivo formalno što se očitovalo u dataciji isprava u kojima se prvo  spominjalo kralja, a potom mletačkoga dužda. Gradovi su mu poslali  poslanstva i darove i razmijenjene su mnoge udvorne fraze ali se u  praksi nije ništa promijenilo iz jednostavnog razloga što je kralj bio  preslab i bez mornarice kojom bi se mogao suprotstaviti mletačkoj republiki, a bilo mu je jasno da se postojeće stanje može promijeniti jedino ratom za koji nije bio spreman.
Zato su u Dalmaciji ponovno izbile čarke i sukobi između gradova i  velikaša. Nelipac i njegov nećak Konstantin napadali su Šibenik, a knez  Pavao II Šubič te knezovi Grgur i Budislav Kurjaković su se zajedno s  gradovima povezali s Mlečanima. Nelipić je bio poražen, a mirovni  ugovor sklopljen u "mlinovima na Krki" kod Skradina. Knez je morao  osloboditi putove gradskim trgovcima, a morao je platiti i ratnu odštetu  Šibenčanima u visini 13.000 libara u gotovom ili u marvi. Vrijedi svakako primijetiti da je bez obzira na sudioke sukoba, mirovni ugovor zapravo sklopljen između Nelipića i predstavnika Mletačke republike koja  je sve samostalnije vodila svoje poslove u Dalmaciji ne obazirući se na  kralja.
Ludovik na prijestolju
No u međuvremenu je kraljem postao Ludovik I, koji će kasnije biti  nazvan i velikim. Odmah nakon smrti kneza Nelipića, odlučio je srediti  stanje u Dalmaciji koju su Mlečani stvarno, iako ne i formalno stavili  pod svoju vlast. Stoga su se u Mletcima uzbunili na kraljeve nakane i  pozvali sve svoje podložnike i saveznike "u Slavoniji" kako su nazivali  ove krajeve, da pruže svu moguću pomoć Nelipićevoj udovici Vladislavi  koja je u Kninu ostala vladati s još maloljetnim sinom Ivanom. Knezovi  Bribirski odazvaše se mletačkom pozivu te su tražili pomoć u naoružanju, no dobili su samo opremu za četrdesetak pješaka. Mletačka  diplomacija nastavljala je, međutim, prilično nezahvalnu zadaću objedinjavanja hrvatskih velikaša i gradskih uprava u savez protiv kralja Ludovika, a posebno je jak pritisak bio na Vladislavu i Ivana da se ne idu  pokoloniti kralju, jer je mletački Senat odmah utvrdio da je Knin ključ  cijele Hrvatske i da ga kralj nipošto ne smije dobiti. To je znao i kralj  koji je poslao bana Nikolu Banfića na čelu vojske od 4.000 ljudi. Banfić  nije uspio na juriš zauzeti Knin te ga je počeo opsjedati, no Vladislava,  znajući da nema sredstava da izdrži dužu opsadu se nagodila s banom  i obećala poslati kralju opunomoćenog glasnika koji će mu u njeno ime  predati Knin. Ban se potom vratio na sjever, ali su mletački poslanici uz  pomoć nekih hrvatskih knezova uspjeli odgovoriti Vladislavu od slanja  poslanika.
Prvi hrvatski vitez
Takvo stanje nije potrajalo dugo jer se 1345. sam kralj uputio na čelu  vojske prema Kninu. Vladislava, svjesna svog slabog položaja, izišla mu  je u susret i posjetila ga u Bihaću te mu predala Knin. Kralj je oprostio  kneginji i ostavio joj stare posjede Nelipića: Sinj, Kamičak na Krki i Brezovo Polje, a sina Ivana imenovao vitezom, što je prvi od kralja proglašeni vitez u Hrvatskoj.
Kad je Ludovik stigao u Knin svi dalmatinski gradovi su mu poslali  pisma vjernosti i darove. Mlečani su šutke prešli preko toga jer su gradovi i dalje bili formalno kraljevi, no nisu mogli podnijeti što su zajedno s predstavnicima ostalih gradova došli i Zadrani. Zadar su Mlečani  držali svojim nakon što su ga 1313. oduzeli Mladenu Šubiću.
Admiral Pietro Canale pojavio se u kolovozu 1345. pred gradom i zatražio da Zadrani predaju Mlečanima sve kule u gradu i izvan njega te  da razore gradske bedeme, inače će ih se smatrati neprijateljima Republike. Gradska vlast je na to poslala novo pismo kralju Ludoviku i molila pomoć. Mlečani su se utaborili oko grada i pljačkali sela u okolici,  istodobno traživši od drugih gradova i hrvatskih velikaša pomoć protiv  Zadra. Odazvali su se jedino knezovi Bribirski, a gradovi Split, Trogir,  Dubrovnik, Šibenik i Pag, opremili su jedan ratni brod. 
Galije u Jazinama
Mlečani su čekali zimu i krenuli u pomorski napad na zadarsku luku.  Zapovjednik Pietro Civrano uspio je raskinuti lanac kojim se priječio  ulaz neprijateljskim galijama u Jazine, ali je napad odbijen. Mlečani su  nekoliko mjeseci kasnije napali grad s kopna ali su ponovno poraženi.
U srpnju 1346. stigao je i kralj Ludovik i zauzevši Zemunik spremao  se na razbijanje mletačke opsade Zadra. Vojska se spustila u nizinu ispred grada ali je tu poražena. Ludovik je morao priznati poraz i vratiti  se u Mađarsku, dok se Zadar bezuvjetno predao Mlečanima. Tako je i  završio prvi pokušaj Ludovikov za izbacivanje Mlečana s hrvatske obale. No, nakon 12 godina, nakon pobjednosnog kraljevog pohoda,  Mlečani će biti istjerani na pedeset godina, a čitava Hrvatska ujedinjena pod Ludovikovom vlašću koja se protezala od Baltika do Jadrana. U  tim operacijama Šubići su predali kralju Ostrovicu i u zamjenu dobili  Bušku župu i slavonski grad Zrin, od kada ih se u povijesti naziva Zrinskima.