Thelma & Louise - priča o karakteru žene

Zanima li pitanje emancipacije žena muškarce u Zadru? Sudeći po sastavu publike koja je prekjučer navečer došla u lapidarij Narodnog muzeja na izvedbu predstave "Thelma & Louise", redatelja Dalibora Matanića i koja je brojila skoro 80 posto pripadnica ljepšeg spola -  teško. Hvaljenu su dramu trenutno "in" hrvatskog režisera, jedinog koji  je, za sada, uspio osvojiti nagradu na filmskom festivalu u Cannesu,  došle pogledati uglavnom žene, uz onih gotovo zanemarivih dvadesetak  posto muškaraca - manje-više ekipe vezane profesionalno za zadarski  teatar.

 Njihov propust, moglo bi se zaključiti, kako zbog originalnosti predstave, koja je na ljetnu pozornicu zadarskog teatra donijela nešto inovativniji pristup kazalištu, tako i zbog propuštene prilike da nešto više saznaju o karakteru žene. Matanić je kroz likove dviju glavnih glumica "progovorio" o ženi iz predgrađa, naravno uvjetno rečeno iz predgrađa, o  neemancipiranoj ženi/domaćici/supruzi - tempiranoj bombi koja samo  čeka da netko povuče okidač. A tih je okidača te večeri bio popriličan  broj, od muških zlostavljača, prepredenih zavodnika,  neiživljenosti...  standardnog paketa frustracija jedne zatočene "uzorne" supruge priglupog, konzervativnog i dominantnog muža, koju je odigrala zadarska glumica Tihana Lazović. Suučesnica u "zločinu" bila joj je Lana Gojak, a u  različitim ulogama imali smo prilike gledati i Radu Radolovića i  Janka  Popovića Volarića. Naratora/inspektoricu odglumila je fenomenalna  Senka Bulić.

Priča "Thelma & Louise" prati avanturu dvije najbolje prijateljice koje  se odlučuju malo proputovati, provesti par dana bez svojih muških partnera. Dobro raspoložene, uživajući u slobodi, lišenoj pritiska malograđanske sredine, upadaju u niz dramatičnih situacija, ni ne sluteći u  startu koliko će ih to putovanje promijeniti. Svaka nova scena, koje se izmjenjuju filmskom brzinom na pozornici, problematizira neki novi aspekt međuljudskih odnosa: podređenosti u braku, nespremnosti na vezivanje, probuđene seksualnosti, naivnosti, brutalnosti, ljudske empatije  i ravnodušnosti... raznih životnih interakcija kojima svi svjedočimo, s  dobar dio kojih se dvije protagonistice komada susreću tek prvi put.

Matanić, što je izgleda neki novi trend u teatru, nastoji publiku stalno  držati na "oprezu" šok terapijom u vidu preglasnih zvučnih efekata, vrlo  plastičnim scenama nasilja, obiljem psovki, kao i sada gotovo već neizbježnom interakcijom s publikom, dio koje je dobio pred sam kraj i plastične pištolje, ne bi li se pridružio akterima radnje u završnoj sceni. Dobar potez, naravno kao i sve ostalo, sudeći po stajaćim ovacijama kojima  je publika nagradila glumce koji i nisu imali lak zadatak, posebice Radolović koji je trebao "skinuti" Brad Pitta, "originalnog" J.D.-a iz oskarom  nagrađenog istoimenog filma Ridleyja Scotta iz 1991. godine što mu je  jako dobro pošlo za rukom.