Kada Grad postane pozornica

A sada, kada smo uz Kazališno ljeto, Glazbene večeri i Zadar snova dobili i KalelargArt, još jedan, ali potencijalno vrlo značajan i vrijedan, zadarski kulturni ljetni festival, street art je ušao u naš grad na velika vrata
Street art uistinu je vrlo in. Zašto to tvrdim? Ne samo stoga što je i Zadar, doduše par godina nakon Nina, i formalno dobio svoj prvi sreet art festival, nazvan vrlo prigodno, jednostavno a efektno, ‘KalelargArt’, nego i stoga što sve više gradova uz obalu želi ili je već krenulo u organizaciju takvog jednog festivala. Primjer za ovu tvrdnju svakako je Poreč i njegov street art fest, koji upravo traje, ali i brojni drugi primjeri, od Riječkih ljetnih noći do Festivala ispod murve, što nas sve skupa nimalo ne treba čuditi, i to iz jednog vrlo jednostavnog razloga: street art iliti ga ulični festival(i) idealno je događanje tijekom ljetnih mjeseci, koje može uspješno spojiti mediteransku potrebu da se tijekom ljetnih vrućina što više i što duže bude podno neba i zvjezdanih noći, jer se tako lakše trpe nesnosne vrućine, sa činjenicom da se umjetnost kao takva može i mora što je moguće više približiti samim ljudima, bilo domaćima bilo njihovim turističkim gostima. Riječju, ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu.
Umjetnost, bilo da je u pitanju kraća monodrama, koncert etno, blues ili jazz glazbe, razni performansi, te ina ulična događanja, od žongliranja do gutanja vatre (što, doduše, često i nije umjetnost u pravom smislu te riječi, ali svakako spada u ono što najradije nazivamo umjetnost življenja) na taj način izlazi iz svojih krutih formi, iz dvorana i akademija, te silazi s Olimpa među tzv. obične ljude. I gdje ćeš veće radosti za gradske moćnike nego kada vide kako im je Grad prepun gostiju, a na njihovim ulicama gosti se rado zadržavaju, jer ih vuče čuti, makar i nakratko, zvuke kakvog blues koncerta, odgledati performans ili naprosto baciti oko na neku od instalacija, kakva je, uostalom, i Bašićev “Pozdrav Suncu”. Tako se stvara posebna atmosfera, sve je nekako uljuđenije, čitav Grad postaje pozornicom, a tanka se granica između umjetnika i njihove umjetnosti s jedne, te gledatelja i slušatelja, konzumenata njihove umjetnosti s druge, vrlo lako briše, isprepličući izvođače s vlastitom publikom.
Kao uvod u takva događanja ovoga ljeta može se, kao ogledni primjer, uzeti izvedba predstave “Hamlet u Mrduši Donjoj” s Kazališnog ljeta, gdje je već u startu postignuta ta nužna interakcija glumaca i njihove publike, ukinute su granice pozornice, izmiješano gledalište, te su se glumci doslovno probijali kroz posjetitelje izvedbe.
A sada, kada smo uz Kazališno ljeto, Glazbene večeri i Zadar snova dobili i KalelargArt, još jedan, ali potencijalno vrlo značajan i vrijedan, zadarski kulturni ljetni festival, street art je ušao u naš grad na velika vrata. Počev od večeri otvorenja, kada se najavljivačica na konopu spustila s balkona Gradskog poglavarstva na prostor podno Gradske straže odnosno ure, tri su večeri protekle u tome tonu i ozračju. Valja reći, istini za volju, kako je i sam Zadar snova jednim svojim dijelom iznova iskoračio, i doslovno, na ulice i trgove, odlično se uklopivši u ovaj trend, pa su predstave održavane, točnije performansi, i izvan Donata, Dominika ili Nikole. Zato se nadamo kako će drugog ljeta street art doslovno preplaviti zadarske ulice i trgove, jer će onda Umjetnost uistinu stanovati u Gradu. I sam će život biti umjetnički čin. Ako ništa, a ono dostojan svake potencijalne Utopije…