Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

TKO JE PETAR ZORANIĆ I ŠTO NAM DONOSI

Autor: Tomislav Marijan Bilosnić

17.08.2008. 22:00
TKO JE PETAR ZORANIĆ I ŠTO NAM  DONOSI


Zoranićeve «Planine» literatura su koja nudi vrlo složenu i raznovrsnu građu za hrvatsku srednjovjekovnu, renesansnu i baroknu kulturnu i umjetničku prošlost/U književnome smislu Zoranićevo doba je najplodnije zadarsko stoljeće, iako je 16. stoljeće iznimno teško za hrvatski Zadar koji s jedne strane pritišću Turci, a s druge svojata i razvlači Venecija
1. Zoranić je Ninjanin i Zadranin. Njegov djed «de Albis», imenom Petrica, koji je ninski plemić, potomak je paških Zoranića koji će se kasnije prozvati Mirkovićima. Petar Zoranić je rođen u Zadru, o čemu i sam svjedoči, pritom praveći više zbrku nego li rasvjetljujući točan datum svoga rođenja. Prvi pisani spomen na Zoranića javlja se 1531. godine, kada se on spominje kao ninski notar, pisar koji izdaje dokumente na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Točan datum rođenja, ali i Zoranićeve smrti nije utvrđen. Rekao bih da to i dalje kriju mletački arhivi, ali i još neke neotvorene stranice arhiva ninske biskupije. Stjepan Antoljak će reći: «Iz braka Ivana Zoranića, suca u Ninu i Elizabete de Medulla, sklopljenog krajem oktobra 1505. rodio se najstariji sin Petar. Stoga bi bilo logično da se uzme kao godina njegova rođenja 1506. ili čak 1507., a nikako zbog izvornih podataka 1508, kako to svi naši historičari i historičari književnosti počam od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do danas pišu». Puno je problema u Zoranićevoj biografiji, kao što je čudno i to da su nestali i njegovi notarski zapisi, kao i njegovo ime u spisima zadarskih notara, što još više mistificira cijelu ovu priču. Činjenica da je u Ninu posjedovao kuću i posjede u gradu i okolici, možda bi mogli biti polazna točke istraživanja zagonetke zvane Petar Zoranić Ninjanin.
2. Zoranićeve «Planine» literatura su koja nudi vrlo složenu i raznovrsnu građu za hrvatsku srednjovjekovnu, renesansnu i baroknu kulturnu i umjetničku prošlost, bilo da je riječ o narodnom stvaralaštvu, mitološkim pričama i davnim predajama, književnoj prozi i poeziji, pastoralnim i reportažnim zapisima, običajima i životu, etnografiji, obrtima, filozofiji, jeziku, glazbi, likovnoj umjetnosti, graditeljstvu, putopisu, mitologiji, hortikulturi.
Izvor povijesne građe
3. Zoranić je izvrstan i izniman poznavatelj stanja u cijelom hrvatskom zaleđu Zadra i Nina tijekom osmanlijsko-mletačkih ratova, pa su njegove «Planine» i svojevrsni izvor povijesne građe onoga doba. Zoranić ima 20 godina kad Venecija predlaže rušenje Nina, a 30 godina kad 1538. godine s ostalim Ninjanima napušta Nin, jer ga Mlečani ne žele braniti pred turskom najezdom. A «Planine» su kao upozorenje na takvu mogućnost napisane svega dvije godine ranije, dakle 1536. godine. Rođen 1508. godine Zoranić je kao obrazovan i školovan mladić mogao pratiti kako 1514. godine Turci osvajaju Karin i Korlat, 1522. Knin i Skradin, 1523. Ostrovicu, 1524. Sinj, 1527. Obrovac, kada se osmanlijski pljačkaši spuštaju do Zadra i Nina, koji su u rukama Mletačke Republike, kamo su dospjeli u procesu izvršenja izdajničkog akta Ladislava Napuljskog i kupoprodajne obligacije vrijedne 100.000 dukata.
4. U književnome smislu Zoranićevo doba je najplodnije zadarsko stoljeće, iako je 16. stoljeće iznimno teško za hrvatski Zadar koji s jedne strane pritišću Turci, a s druge svojata i razvlači Venecija. Međutim tu su i Brne Karnarutić, Šime Budinić, Juraj Baraković, pisci koji znaju kao i Zoranić da u snažnom glagoljaškom okružju s utjecajima učenja sv. Jeronima, treba pisati na narodnom, hrvatskom jeziku, baš onako kako se znalo, govorilo i pjevalo još od 1177. godine kada je sa silnim pohvalama na hrvatskom jeziku u Zadru dočekan papa Aleksandar III. Zato je Zoranić, pisac velike kulture, poznavatelj klasičnoih starina, Svetoga pisma, povijesti i tadašnje svjetske književnosti, likovne umjetnosti, graditeljstva i bogate svekolike kulturne tradicije i nacionalne vitalnosti. Sa svojim «Planinama» on je samo logična pojava na zadarskoj razvojnoj nacionalnoj i kulturnoj crti.
U okrilju renesanse
5. Zoranić je dijelom i jedan od onih stvaratelja koji u svoje doba u okrilju renesanse budi hrvatsku filozofsku misao, na tragu onoga što čine Marko Marulić i ranije Ruđer Bošković, s očito dobrim poznavanjem zadarskih filozofskih prilika, angažmana modruško-senjskog biskupa Nikole Kotaranina (1457.-1463.), kao i Šimuna Kožičića (1460.-1536.), osnivača glagoljske tiskare iz obitelji Benja, te Benedikta Benkovića (rođenog 1460. u Benkovcu), teologa, logičara i skolastičkog filozofa. I Marija Brida će reći kako Zoranićeve «Planine»  «sadrže i filozofsku kompnentu». Zapravo, filozofija je sadržana u samoj biti ovoga djela koje se bavi problemom svijesti o prošlosti, prikazom egzistencijalne ljudske težnje i njenoj afirmaciji na zavičajnom tlu. Najzanimljivije filozofske misli naći ćemo u Zoranićevom susretu s vilama. Ne može li njegov «žitak» biti ne samo pojam za život, već i danas moderni termin «bitka».
6. Umjetnost u Zadru Zoranićevog doba našla je, također, svoj odraz u «Planinama», jer će Zoranić progovoriti i o gradskim palačama. Uostalom Zoranić je u Zadru kad se ovdje klešu neke fasade, ili kada se još bijele «renesansne balkonade nadbiskupske palače, renesansni portali i prozori drugih palača, fasade crkve sv. Marije Velike». On živi u Zadru, gradu srednjovjekovnoga zlata i srebra, najvećeg i najblistavijeg sjaja crkvene umjetnosti u europskim razmjerima. I u Zadru i u Ninu Zoranić se svakodnevno susreće s neizrecivim arhitektonskim dekorativnim motivima starohrvatskog pletera, a kamenari i graditelji ovdje su iznimno aktivni baš za Zoranićeva života. U Zadru kleše Petar Brčić, suradnik Jurja Dalmatinca, Tomo iz Faence, Nikola Firentinac, Petar Meštrović i njegov pomoćnik Nikola Španjić, pa Blaž Andrijić, Marko Radinović, i drugi. Spomenuti je i drvorezbara Ivana Petrova, zlatara i drvorezbara Tomu Martinova (1479.) koji je iskucao unutrašnjost glasovite škrinje sv. Šimuna, zlatare Mateja Draganića i Mateja Boričevića, slikara Jurja Čulinovića (nedavno je u sklopu Mantegine izložbe u Padovi, Veroni i Mantovi, gotovo 2/3 padovanskog postava posvećeno njemu), Skradinjanina ( 1461.), i Markantuna Medulu, brata Andrije Medulića, koji se spominje od 1557. do 1562. godine. Zoranić i sam u svojem romanu pokazuje izniman osjećaj za građevinski raspored, za dekorativnu plastiku, tu su vrlo slikoviti i figurativni bunari i česme, kamenice i fontane, on govori i o zlatnim djevojačkim kipovima…
Perivoj od slave
7. «Planine» nude i vrlo raznoliku i bogatu građu o zadarskoj hortikulturi onoga doba. Zoranićeva baština nije nikakav plod puke mašte, niti je njegov «Perivoj od slave» nekakav zemaljski izmaštani raj, već je to stvarni renesansno oblikovan vrt kakav se sretao uz plemićke palače na ovim  hrvatskim primorskim stranama. Zoranić će i u sklopu samoga grada Nina, između kuća njegovih pjesničkih lica Marcele i Asela, spomenuti perivoj. Opisujući ljepotu prirode svoga kraja, govoreći o bilju i životinjama, lovu i stoci, donoseći vrlo točne spomene hortikulture, Zoranić će ispisati i prvu povijest naše hortikulture. Tu su lovor, mrča, maslina, cedar, palma, čempres, bršljan, šimšir, jela, miomirisne biljke i trave, mažuran, ljekoviti sipan, bijela i rumena ljubica, šaroliko cvijeće, bosiljak, murtela, tratina, plave, žute, rumene, bijele i modre ruže.
8. Zoranićeve «Planine» ne mogu biti, vidimo, ocijenjene tek s književno-estetske strane, jer one jednostavno izmiču samo takvoj ocjeni. Piščev renesansni znatiželjni duh mnogo se čega ovdje dotakao po prvi put u hrvatskoj povijesti, pa su «Planine» uz to što su prvi hrvatski roman, i mnmogo što drugo. Zoranić će među inim prvi uputiti na toponime kod nas, navodeći točna imena na terenu od kojih su se mnoga sačuvala do danas, on će prvi od naših pisaca opisati predjele danas znane kao Ravni kotari, a u njegovo doba Hrvati, kao što će prvi progovoriti o Velebitu, katunima i katunarima, ili će pomoću mitologije pokušati protumačiti našu bogatu povijest, pa će tako oživjeti i prvi kod nas na hrvatskom jeziku zabilježiti priču o porijeklu Zadra, po čemu su grad osnovali Jazon i Argonauti. Zoranić prvi kod nas progovara direktno o široj društvenoj zajednici, pa tako kada govori o Zadru on prvi govori i o njegovoj okolici kao jedinstvenom subjektu, što mnogima, nažalost, ni danas nije jasno. Njega prvog među našim piscima potiču autohtoni, domaći izvori i poticaji, «bašćina», narodna vizija.
Zoranićevo rodoljublje
9. Zoranićev patriotizam nema baš usporedbi u drugih europskih naroda onoga doba. Franjo će Švelec za to reći «Zoranić nije samo upleo rodoljubna osjećanja, nego je ono (djelo – op.m.) inkarnacija, opredmećenje njegova rodoljublja». Zato je Zoranićevo rodoljublje nastalo pod prijetnjom osmanlijske opasnosti, ali i otvorenom suprostavljanju mletačkoj romanizaciji i danas aktualno, živo i moderno, jer izvire iz stvarnoga, dubokog osjećaja za sudbinu svoga hrvatskog naroda i govori o nacionalnoj individualnosti i održanju narodne egzistencije te njihovom očuvanju. Već će B. Vodnik reći kako je ovo «najhrvatskije i najrodoljubivije djelo». Zoranićevu sudbinu zato valja gledati i kroz vizuru njegovog isticanja jakog hrvatstva kroz koje svoje djelo posvećuje «Harvatom», iako je u mletačkoj državnoj službi.
10. Put u «Planine» Petra Zoranića nije fiktivan, to je vrlo jasan i točan put, nimalo slučajno određen. Zoranićev put započinje na Vodicama kod Nina, odakle kreće preko mora prema Starigradu, a potom Velikom Paklenicom na vrh Velebita, odakle se ličkom stranom upućuje na Dinaru, s koje rijekom Krkom silazi preko Skradina do Šibenika, a odatle opet morem uz Zadar i Fontanu u Arbanasima, do staroantičke luke u Zatonu pred Ninom. Put je to  kojim je okružena granica stare Liburnije, prostor koji se u Zoranićevo doba još zove Hrvati, a to je onaj prostor na kojemu se javlja prva hrvatska država, prvo hrvatsko nacionalno ime, na kojemu žive i odakle dolaze prvi hrvatski narodni vladari. Zoranić, ne slučajno, tu vidi i slavi domovinu, to je njegova «dežela», njoj prijeti opasnost s Istoka, u njoj treba očuvati jezik i sve priče koje on u sebi pamti i sa sobom nosi. Nije onda čudno što je i danas na tom putu toliko poznatih toponima i lokaliteta, izvora, bunara, proplanaka, vrhova i gorskih strana, koje čekaju onoga tko će ih obilježiti.
Izvorno (i) hrvatsko
11. Uspoređujući Zoranićeve «Planine» s «Arkadijama» drugih mediteranskih pisaca, zaključit ćemo kako su one izvorne i hrvatske, kako je to živo književno tkivo sa stvarnim sadržajima i osobnim doživljajima, a ne tek konvencionalna literarna forma u književnim okvirima onoga doba. To najbolje potvrđuju Zoranićeve «pripovijesti», koje djelu daju stalnu snagu i vitalitet koji ga drži modernim do danas. Djelo sastavljeno od putopisa, romana i kanconijera ljubavnih i «razlikih» pjesama, i danas u doba postmoderne prakse, djeluje suvremeno svježe.
12. Iz «Planina» možemo pratiti i usmenu narodnu književnost na prostoru Ravnih kotara, jer je ovo djelo pod velikim utjecajem i u sferi takve poezije, što sam Zoranić naziva «tumačenjem blaženog Jeronima». Tragom ovoga djela doći ćemo do otkrića što je sve u to doba baštinilo stvaralaštvo anonimnoga narodnog pjesnika ovoga kraja. Uostalom, mnogi stari sakupljači narodnih pjesama, od Pavlinovića do Zlatka Tomičića govorili su kako je izvor mnogim našim narodnim pjesmama u Ravnim kotarima. Zato i Zoranićevu okrenutost usmenoj književnosti moramo držati vrlo indikativnom, jer je na prostoru Zadra i Nina narodna starohrvatska predaja bila vrlo živa, što je i razlog da ćemo u «Planinama» naći sve vrste ondašnje usmene književnosti.
Zadarska čakavica
13. Zoranićevo je djelo važno i na razini razvitka jezika hrvatske književnosti. Dalibor će Brozović reći da «jezik Petra Zoranića ima izvanrednu važnost za hrvatsku i književnu povijest». Ova zadarska čakavica nudi cijeli arsenal riječi koje su se već u Zoranićevo doba govorile tek u narodu.
14. Imena pastira u «Planinama»:Bornik, Vlade, Sladmil, Zvonko, Plinko, Zoran, Jasnik, Sipko, Zelenko, Jerslav, Ljubmil, Slavko Pojmil, Grapko, Sladoj, Dragoljub, Darbolj ( Dubjak, Sidjak ), Rajko, Svitko, Medar, Repelja, Valjko, Miroj, Sidmoj, Mirbolj, Slavgor, Gostmil Dvorko, Vilslav, Cilmir, Rosjak, Srićko,Draško. Bez obzira što sve ovo nisu hrvatska narodna imena, već su često složena od «dijelova i nastavaka pravih narodnih imena», kako primjećuje Vesna Jakić – Cestarić, Zoranić pomno odabire imena koja zapravo sublimiraju i čuvaju u sebi hrvatsko narodno biće.
15. Iako «Planine» nisu pisane na tečnom ondašnjem književnom jeziku, jer su pune teže razumljivih arhaizama «stare hrvatske provenijencije», Zoranić će u svom djelu voditi računa o njegovim glazbenim komponentama, kao i njegovu odnosu prema narodnom glazbenom stvaralaštvu, što je već primijetio Vj. Štefanić, ali i Lovro Županović. Pjesme koje govore Zoranićevi pastiri pune su glazbe i ritma, i srodne su s tekstovima madrigala, pa su namijenjene pjevanju i instrumentalnoj pratnji. Gusle, kao narodni instrument, ovdje su u prvom planu i višestrukoj primjeni, ali srećemo i pastirske instrumente roške i surle, kao i rebek ( rebega ), još jedno trzajuće glazbalo iz obitelji gudača. Zoranićev afinitet prema tonskoj umjetnosti, i njegova svjesna slijedba narodne umjetnosti, pa i vrlo važna činjenica da prvi hrvatski roman nije lišen ni značajki tonske umjetnosti, omogućava nam danas pratiti naše glazbene izvore.