Glagoljaška baština za europske gledatelje

Jedinstveno staroslavensko glagoljaško bogoslužje i pjevanje koje se očuvalo u Velom Ižu, autohtoni glagoljaški napjevi kao i živopisna procesija s dvjesto godina starim Gospinim kipom uz obalu veloiškog porta te starinske iške nošnje svake godine skupa tvore poseban vjerski, kulturološki, povijesni i folkloristički fenomen
Na svetkovinu Uznesenja Marijina – Veliku Gospu, 15. kolovoza 2010., snimateljska ekipa Hrvatske radio-televizije snimala je glagoljašku misu i procesiju s Gospinim kipom u Velom Ižu, kao poseban prilog za međunarodni magazin «Alpe – Dunav – Jadran» koji se prikazuje u devet europskih zemalja.
Jedinstveno staroslavensko glagoljaško bogoslužje i pjevanje koje se očuvalo u Velom Ižu, autohtoni glagoljaški napjevi kao i živopisna procesija s dvjesto godina starim Gospinim kipom uz obalu veloiškog porta te starinske iške nošnje svake godine skupa tvore poseban vjerski, kulturološki, povijesni i folkloristički fenomen uklopljen u turističku razglednicu prelijepe veloiške uvale ispunjene brodovima i jedrilicama na kojima se viju zastave mnogih europskih zemalja.
Uz svečanu zvonjavu zvona i zvuke starih Gospinih litanija koje su se svojim melodičnim otočkim napjevom razlijegale obalom, kip Gospe od «Luzarija» (Ružarija), što su ga nosili veloiški momci i djevojke u starinskim iškim nošnjama, u pratnji svijetlećih ferala i crkvenih barjaka, pronesen je uz obalu praćen mnoštvom domaćeg i stranog svijeta. Procesiji je prethodila svečana glagoljaška misa koju su domaći pjevači otpjevali na staroslavenskom jeziku, tj. «glagolski» kako je to oduvijek bio običaj uz našu obalu i na našim otocima kroz povijest. U Velom Ižu se očuvalo pjevanje «na glagolicu» i može se čuti više puta na godinu. Napjevi su autohtoni, iški, i obiluju folklornim elementima ovoga kraja a izvode se «u dva kora» gdje se izmjenjuje muški kor pjevača te žene i ostali puk. Posebna zanimljivost je pjevano Vjerovanje («Viruju») koje se danas rijetko gdje još pjeva kao i drugi osobito stari napjevi kao himan «Zdravo zvizdo mora».
Osobitost slavlja Velike Gospe u Velom Ižu je i procesija s Gospinim kipom uz obalu. Gospin je kip vrijedan rad jedne od najpoznatijih europskih radionica kipova u Val di Gardeni (Tirol) koji je dobavljen u 19. st. Prigodom ove procesije kip se okiti zlatnim zavjetnim darovima (prstenje, lančići, broševi, naušnice, medalje) koje su generacije veloiških pomoraca, težaka i ribara kao i njihovih žena darivali Gospinom kipu kao zavjetni dar. Među tim zavjetnim darovima nalaze se i ratne medalje iz velikih europskih ratova 19. st. Tako je gotovo čitava povijest ovog mjesta i brojnih njegovih naraštaja, kao i njihovih životnih sudbina predstavljena na kipu Bogorodice Marije koji svojom ljepotom plijeni pažnju ne samo domaćih mještana već i brojnih stranih gostiju koji ljetuju u Velom Ižu. Gospin kip okite djevojke, a u procesiji je nose mladići u starim iškim nošnjama.
Veloiška crkva sv. Petra i Pavla, sa svojih pet baroknih mramornih oltara, grobovima sa klesanim reljefima, vrijednim oltarnim slikama, umjetničkim liturgijskim ruhom i posuđem osobito je vrijedan spomenik kulture. Njezina obnova traje već deset godina a posebnu poteškoću predstavlja salinizacija, budući da joj temelji gotovo leže u samom moru.
U svojoj propovijedi, župnik don Krešo Ćirak, usporedio je nazive «veli» u nazivu mjesta «Veli Iž» i blagdana «Vela Gospe» te govorio o povezanosti vjere i kulture, kao i čovjekovoj veličini koja uvijek leži prvenstveno u vrijednosti istine, moralnog života i zajedništva među ljudima, a ona se upravo nalaze izrečena u pjesmi koju je izrekla Bogorodica Marija u svom hvalospjevu «Veliča».
Glagoljaško pjevanje i živopisna procesija s Gospinim kipom u Velom Ižu bit će prikazani u poznatom magazinu «Alpe Dunav Jadran» u rujnu mjesecu kao kulturno-povijesni, vjerski pa i turistički prilog široj europskoj javnosti.
 

Glagoljaška tradicija

Glagoljica, glagoljaško bogoslužje i pjevanje jest osobita i autohtona sastavnica hrvatskog kulturnog identiteta a njezina posebnost na europskoj kulturnoj razini leži u činjenici da su jedino Hrvati uz Jadransku obalu stoljećima imali jedinstvenu povlasticu vršiti rimski obred ne na latinskom, već na staroslavenskom jeziku. Dok su drugi narodi u Europi dobili prijevod rimskog bogoslužja na svom jeziku tek nakon II. Vatikanskog koncila 1964. godine, na našoj se obali bogoslužje glagoljalo, dakle odvijalo se na razumljivom jeziku, što je dalo poticaj slobodnom razvoju i autohtonog oblika crkvenog pjevanja koje obiluje folklornim izričajem. Tako je gotovo svako mjesto razvilo svoju vlastitu tradiciju glagoljaškog pjevanja. U Velom Ižu se glagolja već više od osam stoljeća, u mjestu je bilo preko 120 svećenika glagoljaša, i danas su očuvano brojni spomenici pisane glagoljice bilo u knjigama, bilo u kamenu.