Đovani Matešić Jeremija o nedavno preminulom umjetniku Josi Špralji

Slika korisnika valentinam
IN MEMORIAM
Srce mu za Zadrom zamire... namo di iza škura Varoši leži na postelji lipa cura. Gre kroz svit, ali ga ni sinja nije. Ne ferma on ni Amerike, ni Europe... jer prin svega zanj je svit potriba ljuta... A namo u Brkana kući kolivka i on vidi mater svoju dičjim očima svojim... Ljubavi punu, u kolivki staroga vrimena, a ipak ka da je jučer bilo barke u portu Foše...
Fabio ŠIMIĆEV
Sa Špraljine izložbe u Malom arsenalu, u društvu O. Dragojevića

Zvjezdano je nebo. Kale naše uske... Prah koraka raspršen je tuda. Plaču smrtno vrijeme! U vene kap po kap kroz suzu utječe sav život bodula... Oživljava Zemlja tamo sve do mora... Rive... Joso ! Joso! Pusti neka život živi.. Joso...

Njega zovu Bodulom

On vidi ono čega odavno nije. On zna ono čega nema više! Jer njega zovu Bodulom... Sluša vjetar u zori. Posvetu Gradu. U Zadru njegova se duša bori... On ustaj... piva... on želi. Vjeruje da grad živi. Pretjerana patnja oslobodit će ga prije zore. Nigdi na svitu ne postoji takvo more. U snu zna di je to. "Kad trudan legne on pod provu." Srce mu za Zadrom zamire... namo di iza škura Varoši leži na postelji lipa cura. Gre kroz svit, ali ga ni sinja nije. Ne ferma on ni Amerike, ni Europe... jer prin svega zanj je svit potriba ljuta... A namo u Brkana kući kolivka i on vidi mater svoju dičjim očima svojim... Ljubavi punu, u kolivki staroga vrimena, a ipak ka da je jučer bilo barke u portu Foše... Di li je partija onaj moj lipi mali svit... od nedilje prije podne. Kad se điravalo od sata, Centrala do Gospe od zdravlja... Šjori i šinjorine... nestale su u onoj prašini u onoj kontrini od željeza i kamena što pala je na ovu ulicu njemu najdražu. Na Kalelargu onako sritnu i lipu onako čistu. Kad svak je svakoga zna... kad svak je klobuk svakome skida... Etoga sad stoji namo na kraju na Muraju svome i pribire po moždanima sve one drage u raseljnoj Varoši, Kampu kaštelu... pjaceti Marini... Foši... Namo na Barkanji, Cerariji... Sirote ulice moje. Sumorni prolazi koji vode od jednog kantuna do drugoga... do ona nalipja na svitu Četiri... pa ti usamljeni redikuli ča brontulaju... pa debeli padroni butiga ča te dozivaju. I kurbe ča mašu... pa crikve tolike di se molilo... i Bogu se odilo... Na ispovid... mularija je grela... koje prid partencu obilazi je u onim na baterije kolicima... ide Joso na slipo nesvisan ni sam kuda gre, al zna di ima stići... di se uprav nalazi...

Vode je na rivi sve ostalo...

On je sebi načinija život čovika, onda kad onaj je veliki bobamenat sta, kad srušili su grad... svoj život je namo priko velike bare pribacija. Al ka da su mu srce proboli oteli, jer namo se ne voli... vode je na rivi sve ostalo... Sve njegovo velo i malo... Vratija se tu... di užance su njegove ostale – U Lloyd kafu popiti, novine prolistati, koju zabrontulati, ne baš beštimati... štoriju kazati... a onda na obid oditi... čagod piture na žuticu idra naniti, čagod naslikati... čagod lintratati. Jer namo je u Varoši sve počelo... I on lagano odi kalama svojim i ne more ih više poznati... sad su niki drugi došli... stari pod čimpret namo put Benkovačke pošli... I nema se ča više zapivati... ni lintratati... pinele je u petrolj stavi... samo ga more još drži... samo ga madir u srce gaete dira... i on bi poša spati... A triba partiti... pod provu leći... prid vratima neba... jopet Kalelargu gleda... Ulica je prazna i tužna... A ni i nikad ni bila niti će biti ružna. Ka cura je .I on ćuti da joj ne more više ništa reći... uzeli su ti lipotu iz usta ka onoj curi goloj na stini... ka da su te uštrojili, bez gungule, uškopili... Utirali pisme tvoje natrag u usta... Uzeli ti smih veselje... kalo moja pusta. Gre Joso... Ni dica više iz pekare ne izlaze nasmijana... žvačući u trku ukradeni panin. Ni Čiveti bereta s glave više ne pada... i Gracija je negdi namo ostala... lalajka prid Stošijom više ne sidi milostinju ne kupi... partili su ljudi... paroni pa padrone, siromaji i arlekini... berekini... svi su Kalelargom prošli put gori put doli odđirali... Umrlo je sve što njemu Josi fali... Ta mala sunca grada... ne gredu više... sad samo furešti điraju i pitaj Boga ča gledaju... no kamenje Donata, zlato Marije, a ne znaju da čovik je vridnost bija, a ne kamen prije. One cure što pravile su španjulete, krpale mriže, damižane.. ostavljale provištu po portunima... ljubile se sekreto... kad znalo se što je zima, a što lito što je sveto, mižerja je bila, al bilo je lipo... ostale su kartuline... i lintrati iz kuće u kojoj se rodija. Ostali su kvadri lipote koju je učinija... bija je zvizda mižerije i ljubavi... i sad mu to sve fali... te neobične budalaštine... te lipe ljudske stvari... škerci, monade... čudesne stvari bez imena... di li su sada, pinelom njegovim učinjena... Lica naših ulica... ne znaju ovi trgovci na brzinu koja je radost imati postole na špigete... Iste za ples i funerale... ne znaju to ove bahate budale... one sitnice kalce za cure od najlona... radionom za robu prati i pjaca puna verdure od štađuna, peškarija ribe što još skače puna...

Partija je Joso, pod provu je lega, partija je uz latinsko idro... Gre gori... al bacija je sidro ode za vike vikova... na ulicu onu punu nadanja mulaca... punu snova što dvi iljade godina namo stoji... i svakog mulca svoga kamenon svojin goji... kamenon što srce Josino ima meko... Zbog njegove blistave ljepote. Zbog njegove dobrote. Zbog mladosti njegove... i siromaštva... Zbog divne lipote sunca što se namo na rivi u more topi... I namo blizu sunca bodul pod provu gre leći... I cilom će svitu reći... Mene zovu Bodulom... Josoooooo! Srce mi za Zadrom zamire...

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (5 glasova)