“Hladno pivo” je još uvijek punkerski bend

Ima jedan dobar primjer – njemačka punk grupa “Toten Hosen” je, također, potekla iz undergrounda, a danas svira na stadionima. Tamo, u Njemačkoj, to je svima normalno. Kod nas si punk ako sviraš pred šakom ljudi. Ukoliko tome nije tako, ljudi kažu da si se prodao, izdao ideale. Ljudi uvijek pokušavaju protumačiti tuđi uspjeh na način da njima bude lakše, objašnjava Mile Kekin
Hladno pivo, punk rock skupina iz najzapadnijeg zagrebačkog kvarta Gajnica, ove subote na Jarunu, na Otoku hrvatske mladeži, velikim open air koncertom slavi dvadeset godina postojanja. Bend predvođen frontmanom Milom Kekinom u dva je desetljeća polako, ali sigurno, iz, uvjetno rečeno, undergrounda stigao do najvećih domaćih pozornica te postao komercijalno najveći domaći rock bend. Tim povodom, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti “Hladnog piva”, proćaskali smo upravo s ključnom figurom zagrebačke punk rock intitucije – Milom Kekinom.
Vratimo se na tren u prošlost – možete li se prisjetiti prvog koncerta “Hladnog piva”? Legenda kaže da se dogodio u Kumrovcu?
– Mnogih se koncerata u bližoj prošlosti ne sjećam. No, tog koncerta iz davne 1988. se itekako sjećam. Inače, da razjasnim situaciju. “Hladno pivo” je osnovano 1987. godine, a prvi koncert održali smo 1988. u Kumrovcu kad smo svirali za izviđače. Trebali smo svirati vani, na otvorenom, no zbog lošeg vremena preselili su nas u jednu dvoranicu ili, bolje reći, malo veću sobu. Međutim, domar koji je imao ključ jednostavno je negdje nestao taman prije koncerta, tako da je publika, uključujući i nas u bendu, bila prisiljena ući – kroz prozor. Nije bilo bine, pa smo svirali na podu pred pedesetak nabrijanih izviđača i izviđačica. Sjećam se da smo svirali obrade “Psihomodo popa”, “Zabranjenog pušenja” i svih drugih bendova koji su tada bili popularni. Jako se dobro sjećam i tog blaženog osjećaja poslije koncerta kad smo shvatili – pa mi smo bend!
Kamo i kako dalje?
Što vam je, kako se kaže, tada “bilo u glavi”?
– Mi bismo se uvijek sastajali u parku s akustičnom gitarom, flašom vina i svirali stvari koje su tada bile, ono, popularne. To nam je bilo super. Ja sam tek učio hvatati prve akorde, Zoki, naš gitarist, tad je bio u tamburaškoj sekciji, pa je znao par akorda, imali smo dugu kosu, slušali heavy metal i domaći rock… Ja sam bio bez sluha, a u glavi nam je bilo… Bili smo, za jednu skupinu neznalica, jako optimistični na početku, zamišljali smo veliki koncert u centru Gajnica. Da nas je netko kojim slučajem gledao sa strane, ne bi nam dao velike šanse. Mislim da je jedna od prednosti, kad kreneš sa šesnaest-sedamnaest godina, upravo činjenica da ne razmišljaš previše. To je u biti najveći plus za bend glazbenih početnika – sve ide iz srca, baš te briga što ti netko misli i govori. Tako da, iskreno u glavi nije bilo previše.
Dakle, od Kumrovca i pedeset ljudi, do Jaruna i 20.000 fanova. Kako danas gledate na taj vaš put?
– Mi nismo bend koji je imao neke skokove i preko noći postao velik. Kao, ono, kad te zaključaju sto dana u neku kuću, pa ti onda nakon tih sto dana izađeš van kao zvijezda. Ili, imaš jedan hit i odjednom te svi znaju. Kod nas se slava rađala polagano, iz albuma u album smo uspjeli skupiti sve više i više ljudi, dok na kraju nismo došli do ove današnje brojke. Pitanje je sad – kamo i kako dalje nakon ovog koncerta. Da li raditi još veće koncerte, ili je ovo naš plafon. Da li probati s nekakvim drukčijim pristupom. Zatim, što s novim albumom, kako će zvučati i tako… Najviše razmišljam, zapravo, o umjetničkom pravcu benda, kamo dalje u kreativnom smislu.
Možda bi nam, ipak, bilo najpametnije da se rastanemo i ponovno skupimo za desetak godina, i napravimo veliki revival. To je sad jako tražena roba. Šalim se, pazi, ja to gledam kao neki normalni, polagani razvoj. Možda smo mogli i prije doći do ovoga broja ljudi da smo bili skloniji kompromisima. No, išli smo dužim, našim putem, i zbog toga je gušt veći.
Slučaj Bob Dylan
Poslije trećeg albuma, “Desetke”, “Hladno pivo” se glazbeno mijenjalo. Usporili ste tempo pjesama, stišali se, dodali nove instrumente i utjecaje. Neki vaši fanovi su to doživjeli kao prodaju i namjernu komercijalizaciju.
– Mislim da bend treba raditi onako kako se osjeća. Kad se Bob Dylan prvi puta uključio u struju doživio je da su ga na koncertima doslovno gađali kamenjem jer su to svi shvatili kao, jel’, izdaju folka. On se, naravno, nije dao smesti i danas mu se svi klanjaju i govore da je genijalac. Svaki bend treba raditi po svome, pa će vrijeme već pokazati tko je bio u pravu i je li to bilo potrebno, ili ne. Subotnji koncert na Jarunu pokazat će da smo mi ipak u pravu. Mijenjali se jesmo, ali ono što je najvažnije, bit naših pjesama je uvijek ostala ista.
Pronašao sam na nekom internetskom forumu komentar jednog ljutitog, starog fana koji kaže da ste izdali ideale s početka karijere. Što vi mislite?
– Mi radimo pjesme na isti način na koji smo ih radili oduvijek. Problem s tim forumima je da danas svatko može svoje mišljenje podijeliti sa svijetom, što je s jedne strane, naravno, dobro, dok s druge takva mišljenja gube vrijednost. Upravo iz tog razloga – svi ga imaju i svi ga iznose. I ja sam isto imao mišljenje o petom albumu “Azre”, ali nisam imao priliku podijeliti ga s cijelim svijetom. Iskreno, ne doživljavamo to ozbiljno. Pjesme za zadnjeg albuma su nastale na isti način kao pjesme s “Đinovskog”.
Dobro, a je li “Hladno pivo” još uvijek punk bend?
– E, to sad ovisi. Pazi, onima koji slušaju mekšu glazbu sigurno smo jako veliki punk, dok smo drugima koji slušaju žestoku, na primjer, death metal, komercijala. Ovisi s koje se strane gleda. No, prema stavu mi smo još uvijek punk bend. Zapravo, u sličnoj smo situaciji kao grupa “Green Day”. Ima još jedan dobar primjer. Njemačka punk grupa “Toten Hosen” je također potekla iz undergrounda, a danas svira na stadionima. Gore je to svima normalno. Kod nas si punk ako sviraš pred šakom ljudi. Ako tome nije tako, ljudi kažu da si se prodao, izdao ideale. Ljudi uvijek pokušavaju protumačiti tuđi uspjeh na način da njima bude lakše.
Pomoć korporacijskog novca
Činjenica je da “Pivo” posljednjih godina sponzoriraju velike tvrtke. Koliko je sponzorski novac važan za odlazak na višu razinu i je li moguće organizirati veliki koncert bez korporativne pomoći?
– Da, moguće je. No, bend u tom slučaju mora nabiti cijenu ulaznice 200 kuna. Naravno, mislim na koncerte s velikom produkcijom. Ako bend mora kalkulirati s cijenom ulaznice, tad se ne isplati svirati u velikim dvoranama. Osim ako nisi čovjek koji obožava adrenalin i koji voli izgubiti svoj novac. Računica je vrlo čista. Ne može se samostalno organizirati veliki koncert, jer ima previše troškova i na kraju bi se bilo nemoguće pokriti ulaznicama od sto kuna. Sponzori ulijeću i smanjuju troškove, bez njih takvi koncerti jednostavno ne mogu biti finanacijski isplativi.
Mislite li da veliki billboardi i marketinški slogani preuzeti iz vaših refrena ne kompromitiraju dosljednost “Hladnog piva” kao socio-politički angažiranog benda?
– Ja se samo nadam da to nije nanijelo duševnu bol nekim našim fanovima. Jednostavno, ne možeš dobiti ako nešto i ne daš. Naši pregovori sa sponzorom, u vezi svake stavke ugovora su bili užasno dugi. Mi smo pazili da ipak ne damo previše, a oni su, naravno, vukli na svoju stranu. A koliko smo se time kompromitirali, ne znam. Mislim da je to najbolje provjeriti na samom koncertu. Vidjeti kako to izgleda i zvuči. Ne može drukčije. Televizijske reklame su preskupe, i to si inače ne možemo priuštiti. Da sviramo koncert pred sto tisuća ljudi na Jarunu ne bi pokrili trošak televizijske reklame. Žao mi je, čista matematika.

Ne želimo biti antipod Thompsonu
Što mislite o onoj priči da ste vi antipod Marka Perkovića Thompsona, odnosno da vi predstavljate proeuropsku Hrvatsku koja teži Zapadu, a on, zna se što već.
– Joj, zlo mi je od toga. Mi smo “Hladno pivo” koje svira već dvadeset godina i ne želimo biti nikome antipod niti protuteža, niti želimo da nas bilo tko instrumentalizira. To što mi sad sviramo pred dvadeset tisuća ljudi nije dovoljna vijest, nego se moraju tražiti i političke konotacije da bila cijela priča bila zanimljiva novinama. Žao mi je, mi smo bend koji želi svirati svoju glazbu i kraj priče.
Kako komentirate činjenicu da mnogi mladi ljudi u jednakoj mjeri vole “Hladno pivo” i Thompsona, te posjećuju i vaše i njegove koncerte?
– Mislim da živimo u dosta, kako da se izrazim, deideologiziranom vremenu. To mora biti jasno, sve je bruto i neto, sve je zabava. Mladi vole hitove. I mi i Thompson ih imamo. Pazi, ima ljudi koji se pale na velike koncerte. Ista stvar. Međutim, mi smo pred pola godine svirali u Močvari. Ne vjerujem da je tamo bilo baš ljudi koji otkidaju na oba izvođača. No, kad sviraš veliku dvoranu normalno je da će ti tamo doći i debeli i mršavi i visoki i niski, bogati, siromašni i oni lijevi i oni desni.

Hrvatsku je tranzicija poseljačila
Bili ste dijelom Fiju briju generacije i vremena kad je rock glazba u Hrvatskoj bila jako popularna. Danas je slika nešto drukčija. Što je tomu uzrok?
– Ako se uzme u obzir broj stanovnika i broj pjevača, pjevačica i bendova u Hrvatskoj, ispada da smo mi jedna vrlo raspjevana nacija. A, što se tiče rock bendova, nisam siguran da je stanje uma u Hrvatskoj trenutno najpogodnije za rock. Mislim da nas je ta tranzicija i post ratno razdoblje poseljačilo. Mislim da se sustav vrijednosti promijenio od doba kad je rock ‘n’ roll bio fora. Danas je fora slušati neku drugu vrstu glazbe. Ne znam, zapravo ima tu puno razloga zašto je tomu tako.