Suhozidna kamena gradnja

Tijekom predavanja prof. dr. Aleksandra Faber istaknula je da rušenjem suhozidnih građevina u Hrvatskoj nestaju jedinstveni svjedoci najstarije tehnike gradnje u kamenu koja se primjenjuje od prapovijesti do danas

U Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Benkovac u organizaciji Centra za mirovne studije članica HAZU-a prof. dr. Aleksandra Faber održala je predavanje na temu “Kamen, suhozidna kamena gradnja i krajolik Jadrana”.
Predavanju su nazočili ljubitelji suhozidne gradnje, ali i učenici kamenoklesari Srednje škole kneza Branimira Benkovac.
Tijekom predavanja prof. dr. Aleksandra Faber istaknula je da rušenjem suhozidnih građevina u Hrvatskoj nestaju jedinstveni svjedoci najstarije tehnike gradnje u kamenu koja se primjenjuje od prapovijesti do danas. Bez natpisa ili arheoloških ostataka takvu građu vrlo je teško datirati, tim više što je ona kroz stoljeća ostala ista. Premda se pod suhozidima najčešće podrazumijevaju međe ili ogradni zidovi poljoprivrednih i stočarskih površina, suhozidnom tehnikom građene su različite tradicijske građevine: podzidi terasastih poljoprivrednih površina, naplavi cisterni, bunje, torovi, staje i poljske kućice te čitava mala naselja za povremeno stanovanje u polju i na pašnjacima. Suhozidna gradnja karakteristična je za kraško područje, od Like do priobalja i otoka, a obilježava čitav mediteranski krug. Njome je obilježen cijeli prostor između naselja, a problematikom suhozida Europa se počela baviti prije nekoliko godina, kada su osnovane i razne međunarodne udruge za potporu i očuvanje takve gradnje. Europska unija je svojevremeno kroz program Interreg sufinancirala istraživanja i obnovu suhozidne gradnje u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj.
Hrvatska se u program uključila 2005. godine znanstvenim projektom HAZU-a “Kamen, suhozidna gradnja i pejzaž Jadrana” pod vodstvom dr. Faber. Uz veliki broj istraživača različitih struka, geologa, arheologa i arhitekata u projekt su bili uključeni i djelatnici splitskog Konzervatorskog odjela Mininstarstva kulture te se došlo do zaključka da su danas suhozidi nakon što su pretrpjeli i izdržali različite povijesne mijene izloženi nestanku. Razlozi su to bespravnog rušenja pri objedinjavanju parcela i prelasku na drugi način obrade zemlje, rušenje zbog iskorištavanja kamena kao lako dostupnog građevnog materijala za nove gradnje (mljevenje kamena) ili širenje naselja. Stoga su rijetki prostorni planovi koji imaju odredbu da se u novim građevinskim područjima treba maksimalno zaštiti postojeća izgrađena tradicijska struktura. Isto tako suhozidna gradnja, istaknula je prof. Faber, nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja. Tako je prostor koji nije predviđen za gradnju, dakle, onaj između naselja obilježen brojnim tradicijskim građevinama, no u prostornim planovima općina i gradova prikazan je kao bijela površina o kojoj se vrlo malo piše i vrlo malo zna.