Vika na vuka, a nitko nema staje

Mi stočari ne možemo svaki drugi dan zatvoriti stado i hodati od ureda do ureda. U razvojnim planovima nema zona za stočarske objekte, u građevnoj zoni nije dopuštena gradnja, a izvan građevne zone je državno i, ako ga stočari dobiju na koncesiju, ne smiju graditi čvrste objekte. No, ja u Popovićima nemam ni takvu mogućnost, a da se selim zbog stočarstva sigurno neću. Prije ću sve prodati, kaže Goran Zrilić, vlasnik stada od 120 grla ovaca i koza
Gerontološki pokazatelji u Svijetu kao i kod nas pokazuju da se vijek čovjeka (Homo sapiens) u posljednjih 160 godina produžio za 40 godina pa je prosječni vijek danas 80 godina. No, unatoč toj činjenici, ruralnom prostoru prijeti opasnost da ostane pust. Diljem Bukovice i Ravnih kotara svake godine ugasi se nekoliko ognjišta, mahom stočara.
 A, gdje su nasljednici, sinovi, kćeri, unuci?
 Na torovima (Biograd), pločama (Zadar), jer njihovi stari dok bijahu u punoj snazi uštediše, nešto stočarenjem, a neki kao gastarbajteri i kupiše terene, da imaju djeca. Onda su došle ratne nedaće i sve mlado je otišlo iz sela s vjerom da će se vratiti. Nažalost, puno ih se nikada ne vrati jer izgubi život ili postanu invalidi, a bez osnovnih uvjeta na selu pa čak i redovitih linija transporta teško je opstati i najzdravijima i mobilnima.
Glava za vještačenje
Oni, rijetki koji su se vratili selu i životu svojih predaka danas žale, doduše još uvijek stidljivo i tiho. Povod za takve osjećaje gotovo redovito uzrokuju štete od strogo zaštićenih divljih svojti, jer svi odreda su stočari pritisnuti brigama i suočeni posljedicama krize pa svoj jal najlakše svale na vuka.
 Kako su posljedica krize ostala brojna neprodana janjad i jarad koja idu redovito sa stadom na ispašu i bolja su meta predatoru, broj stradalog pomlatka ove je godine u odnosu na ranije u ukupnim štetama počevši od srpnja do danas znatno veći. Posljedica takvog stanja je da se sve češće susreću uzgajivači koji ranjeni pomladak odmah obrade za upotrebu u kulinarstvu, a za vještačenje ostave samo glavu s dijelom vratne kralježnice. Na pitanje gdje je ostalo, pokažu na bronzin i odmah rafalno napadnu, najprije vuka pa vještaka i državu koja „uvozi„ vukove. Ta priča o uvezenim vukovima kruži već nekoliko godina i zanimljivo je da ju rado prihvaćaju i u selima gdje se šteta od vuka dogodi jednom u pet godina.
Helikopter ispušta vukove
Ovog tjedna prilikom vještačenja na stradalim životinjama u Podgrađu okupilo se nekoliko stočara i njihovih susjeda, a glavna priča je bila da je viđen helikopter kako ispušta vukove na području Lisičića te usred kožlovačkih bara. Fantomsku priču je ispričala Sanja Birkić (34), poljoprivrednica i nositeljica PG-a u Upisniku poljoprivrednika koja se bavi uzgojem mliječnih grla goveda, a priču je potvrdila i Boja Birkić (66), Sanjina svekrva, kojoj je smrtno stradala jedna ovca od ukupno šest dok su oba janjića ranjena.
– Meni je to pričala susjeda Stoja Čerina, a njoj druga pastirica koja je to promatrala, a poslije su im tragove slijedili lovci i vidjeli da vode u zapušteno i dračom obraslo područje, zvano Jačmak Vidovića, kaže Boja i dodaje:
Napadi u tri sela
– To je područje koje svi izbjegavaju i sigurno je da je vuk u njemu našao mirno skrovište iz kojeg kreće na naše i lisičićko blago. Na toj relaciji je i pašnjak Bože i Božice Bačić iz Podgrađa koji nije ograđen jedino od južne strane, upravo kritične točke za upad predatora. Stoga ne čudi da je Bačićima ovo već drugi štetni događaj u dva tjedna, samo je ovaj put stado bilo uvećano jer su na nekoliko dana preuzeli brigu o ovcama Nevenke Bačić. Nevenka je imala veću štetu od Bože, što on opravdava time što su njegove ovce poučene prvim napadom bolje reagirale na opetovani napad. Božo je imao i bliski susret s vukom, ali tek nakon što su tri ovce usmrćene, a devet ranjeno.
U gotovo isto vrijeme (5. i 6. rujan) štetni događaj prijavljuju iz Medviđe i Popovića. U Medviđi je Jurica Genda (38) imao, također, ponovljeni napad predatora, samo ovaj put na drugoj lokaciji, na najvišoj kvoti Kunovca – Jurišinki (670 m n/v) u neposrednoj blizini „puta vjetrenjača”, kako su novoizgrađeni put nazvali Medviđani. Put ili bolje reći cesta krivuda duž cijelog Kunovca i istočnim dijelom se spušta prema Bruškoj, a iz Bruške nova, asfaltirana cesta prolazi prema Popovićima i ide ispred kuće Gorana Zrilića, mladog uzgajivača ovaca i koza iz Popovića. Gospodarstvo Zrilića je na rubnoj kvoti Popovići – Bruška ispod samog Kunovca i već treći put u nepuna dva mjeseca ima štete od vuka. Da, ovo je treća šteta, a barem sam ga još toliko puta otjerao i uspio spriječiti štetu, komentirao je Goran Zrilić (33).
Ne muzu ni krave
Tri sela, tri lokacije i tri ista problema, ona koja su bila povod da mladi stočari otvore svoju dušu i kažu što ih zapravo najviše brine, što se to krije iza prvobitnog jala na vuka. Naravno, animozitet prema predatoru je konstantan, ponekad jačeg ili slabijeg intenziteta, ovisno je li odšeta isplaćena ili nije. Ako je isplaćena događa se čak i to da budu zadovoljni, a vrlo rijetko se može čuti „država je dobro platila odštetu, ne bi ni upola toliko dobili prodajom”.
Zašto su mladi farmeri nezadovoljni i bez dugoročnog cilja proizvodnje?
 – Pitamo se kako opstati, je li u sadašnjem trenutku uopće moguće planirati razvoj jer postojećom proizvodnjom ne možemo ostvariti dovoljnu akumulaciju kapitala iz novostvorene vrijednosti mesa. Meso je, naime, gotovo jedini finalni proizvod nas uzgajivača ovaca i koza, ali rekao bih da nije bolje ni s uzgajivačama goveda jer su se svi odreda prebacili na sustav krava – tele, tako da u Bukovici nitko više ne muze krave, pojašnjava Jurica Genda.
– Ja, primjerice nemam osnovni uvjet – staju za stado od 120 grla ovaca i koza, kaže Goran Zrilić i nastavlja:
– Prisiljen sam ići u izgradnju staje jer već nekoliko godina koristim unajmljene objekte i želja mi je da to bude suvremena staja većeg kapaciteta, ali nažalost, ne posjedujem zemljište na kojem bi je izgradio i na kojem bi bila dozvoljena gradnja. Imamo velikih problema kod legalizacije zemljišta na kojem su nam kuće izgrađene, a kako tek s gospodarskim objektima. Administracija je spora i skupa, a mi stočari ne možemo svaki drugi dan zatvoriti stado i hodati od ureda do ureda i to bez ikakve garancije da ćemo uspjeti. U razvojnim planovima nema zona za stočarske objekte, u građevnoj zoni nije dozvoljena gradnja, a izvan građevne zone je državno i, ako ga stočari dobiju na koncesiju, ne smiju graditi čvrste objekte. No, ja u Popovićima nemam ni takvu mogućnost, a da se selim zbog stočarstva sigurno neću, prije ću sve prodati.
– Ja imam vrlo sličan problem kazao je Vinko Birkić i pojasnio:
– Jednostavno ne mogu iznaći jeftino i zadovoljavajuće rješenje da izmjestim staju za krave koja se nalazi u sklopu stambenih kuća, jer ne postoji niti jedna kreditna linija za tu namjenu, ali i da postoji, uvjet bi bio kao u Goranovom slučaju, ishođenje potrebne dokumentacije. Pitanje vlasništva je stara bolest koja se provlači s generacije na generaciju i trebalo bi puno novca, vremena i živaca da se to sredi i svjesni toga nastojimo raditi i proizvoditi u uvjetima koji jesu i dok možemo, dan po dan.
Fali domaće varenike
Sedmeročlana obitelj Birkića iz Podgrađa trenutačno egzistira zahvaljujući prihodima od govedarske proizvodnje, danas isključivo meso. Zašto Birkićevi ne proizvode mlijeko i sir kada su krave po genetici s primarnom proizvodnjom mlijeka, pojasnila je Sanja Birkić, koja uglavnom uz pomoć malodobne djece vodi brigu o kravama. Djeca su mala: Paulina 11, Josip 9 Veronika 8 godina, a najmlađi Ivan 5 godina, ali se vrlo rado uključuju u čišćenju staje i hranidbe. Ivan je najbolji u sjeckanju buća i redovito je s babom kod ovaca. Svima njima nedostaje domaće varenike i najsretniji su kada telad ode iz staje jer znaju da će biti za njih. Nažalost, samo kratko razdoblje, jer su krave već u visokoj bremenitosti i slijedi obavezno zasušenje, kaže Sanja i dodaje:
– Ja nisam od onih koji kažu„ ne isplati se„ imati primjerene uvjete, prije svega dobru staju s mogućnošću odvodnje mokraće i da mogu osigurati minimalne higijenske uvjete, nikada ne bih odustala od proizvodnje mlijeka, a onda bi bilo i sira barem za vlastite potrebe. Tako je i s Birkićima i Gendama iz Medviđe i s drugim farmerima Bukovice. Nitko od njih nema legaliziranu staju, sređeno vlasništvo, uknjiženo poljoprivredno zemljište, a rijetki su i oni koji će zadovoljiti kvotu u poljoprivrednim površinama po jednom uvjetnom grlu (1 uvjetno grlo – 500 kg/ha).
 Nadajmo se da će mlade generacija stočara Bukovice i Ravnih kotara izdržati i opstati na vjekovnim ognjištima i u uvjetima nove, EU “sheme farmerstva”, ali je pitanje je što će biti s nadolazećim generacijama, mališanima koji odrastaju i prijateljuju sa svojim kozicama i ovčicama, kravama, bazaju po krškim pašnjacima daleko od gradske buke i recesije.