Kod Laure na Rivanj dolaze i djeca iz Černobila

Slika korisnika admin
Laura
Laura Županić

Oni koji poznaju Lauru Župarić znaju  da je to žena koja uvijek oko  sebe okuplja djecu, bez obzira na to pozna li ih ili ne  pozna. Svoje djece nema, pa  i zbog toga možda nadoknađuje ljubav prema djeci,  što i sama zaključuje kada  razmišlja o razlozima svoga  druženja s djecom.

Izabrala Rivanj

Lauru Župarić srećemo  na Rivnju, otoku koji je izabrala za život u jednome  dijelu godine. Tamo redovito  dolazi već osam godina. Dolazi u lipnju i odlazi u listopadu. Živi inače u talijanskome Trevisu, premda je  rođena Istrijanka, iz Lovrana. Naime, u Treviso je otišla  već sa 18 godina, nakon što  je maturirala u riječkoj Medicinskoj školi. Najprije je  radila kao medicinska sestra  u tamošnjoj bolnici, ali kako  je stalno razmišljala o studiranju, ubrzo je na  sveučilištu u Udinama upisala jezike. Diplomirala je  ruski i danas uspješno radi  dva posla.

Nekoliko mjeseci u godini  radi u jednoj privatnoj klinici, a cijelu godinu kao  prevoditeljica. Ona prevodi  raznu literaturu s ruskoga  na talijanski i obrnuto, a isto  je tako i s hrvatskim jezikom, kao i srpskim. I baš  prevođenje ju je dovelo na  Rivanj. Trebala je prije nekih  desetak godina na talijanski  prevoditi knjigu pokojnog  profesora Zadarskoga  sveučilišta, poznatoga arheologa dr. Borisa Ilakovca.  Kada su se upoznali, kazao  joj je da najveći dio godine  provodi na malenom otoku  Rivnju, gdje je posebno sretan jer je malo ljudi, mira i  tišine napretek i ona se zainteresirala te ubrzo stigla.

No već u Trevisu je bila  navikla na djecu, što je nastavila i dolaskom na Rivanj,  gdje su joj i ovoga ljeta mladi  dolazili u goste.

Od sve djece što ih okuplja oko sebe najzanimljivija  su stradala djeca iz ruskoga,  danas bjeloruskoga Černobila. Ugošćivati ih je počela  davno u Trevisu, kada je  tamo počelo organizirano jednomjesečno udomljivanje  djece od ozračenih, većinom  bolesnih roditelja iz toga dijela svijeta.

- Deset godina prije nego  sam došla na Rivanj, primala  sam djecu iz Bjelorusije, iz  Gomelja, drugoga grada po  veličini u toj zemlji, poslije  Minska, priča gospođa Laura, objašnjavajući kako su ih  u Trevisu primali u grupama  po 150 djece, koja su  smještana po domaćinstvima.

Onih koji su kao i ona  velikoga srca i željeli su dati  svoj doprinos ugošćivanju  nastradale djece. Laura je u  svoj dom primala istodobno  po dvoje djece starosti od 8  do 15 godina, pa nam tako  nabraja kako su kod nje bili  mnogi kao Katja, Julija, Liza, Nataša... Ne samo da su  ih te humane obitelji udomljivale, nego su im plaćale  povratne avionske karte, koje nisu jeftine, rješavale svu  papirologiju poput jamstvenih pisama, oblačile ih,  opremale, kupovale im  odjeću za školu i slično.  Mnoga od te uglavnom  siromašne djece su se  vraćala, a obično su nakon odlaska sa svojim  udomiteljima održavale  veze.

Nataša se vraćala pet  godina zaredom

Tako se vraćala i Nataša, djevojčica koja je  prvi put dospjela kod  tete Laure. Vraćala se  pet godina zaredom, pa  je tu nastalo i prijateljstvo. I kad više nije  dolazila, jer se udala,  Nataša je zvala tetu  Lauru povremeno,  uglavnom kada je imala  problema i znala je govoriti da baš nju voli  najviše na svijetu. No,  jednom je pisala tužno  pismo, kako teško radi  na poljoprivrednom  imanju, da se udala, ali  da joj suprug puno pije,  da ima trogodišnjega sina...

- S obzirom na to da više  nisam imala veliki stan, gdje  sam bez problema primala  tu djecu, naime, kupila sam  u međuvremenu mali stan,  jer dio godine provodim na  Rivnju, teško mi je bilo primati tu djecu. Odlučila sam  da ću ih pozivati na Rivanj i  tako je Nataša s malim sinom Ilijom počela dolaziti.  Već je drugi put po mjesec  dana provodila na Rivnju.  Bila je nedavno, ovoga kolovoza, a maleni sada ima  četiri godine i bio je presretan, jer se po cijele dane  kupao, priča Laura, koja je i  sama već tri puta putovala u  Bjelorusiju da vidi odakle  dolaze ta djeca. Govori kako  je to izrazito siromašan kraj,  kako djeca nerijetko nemaju  ni najosnovnije potrebe te  da vladaju bolesti zbog  ozračivanja, ali i da ljudi  jako puno piju, odaju se  alkoholu koji ih uništava.

Inače, valja kazati da Laura okuplja i drugu djecu, da  je rijetko sama. Na Rivanj  joj dolaze djeca iz susjedstva  u Trevisu, ali i djeca iz Rivnja i iz Zadra su često njezini gosti. Poznato je da ona  pojedinim djevojčicama redovito donosi darove, u njezinoj kući ima brojnih  igračaka, što maleni dobro  znaju. Ona njih često poziva  na doručak, koji spravlja  specijalno za djecu. No, doručak je već u 7.30 sati, ali  kad je u pitanju teta Laura,  nije im se teško ustajati.  Laura doista voli djecu, a  ona joj to uzvraćaju punom,  dječjom mjerom.

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno