Kako se (p)ostaje saborski zastupnik

Slika korisnika admin

Kada je „leteći zastupnik" Željko Kerum onako naivno rekao kako je u Zagrebu imao neke važne sastanke pa je usput svratio u Sabor da vidi ljude i čuje što se to tamo priča nije ni pomislio da je posve zorno pokazao u što se pretvara sabornica i koliko je narodni izabranici ozbiljno shvaćaju. Tamo se može biti i ne biti, govoriti i ne govoriti, svratiti i vratiti se...

A tek kada je Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora odobrilo Marini Lovrić Merzel da nakon ostavke na mjesto županice, iz istražnog zatvora odmah skokne na svoj rezervni položaj u Sabor, mnogima se mogla upaliti lampica da bi, kad već ne vrijede nepisani moralni zakoni, trebalo na papir staviti i to kako se postaje i ostaje saborski zastupnik.

Već je, naime, predugo Sabor ponajviše poprište prepucavanja lijevih i desnih političkih opcija uslijed čega u drugi plan biva potisnuta njegova prava uloga, pa kada se tome pridoda i aktualna općenarodna histerija oko povratka u saborske klupe nekadašnje moćne sisačko-moslavačke županice, jasno je kakav je dignitet Sabora u očima javnosti. Bez obzira na to što tek sud treba dati konačnu riječ u slučaju optužbi na račun Marine Lovrić Merzel da je milijunskim malverzacijama oštetila svoju Županiju, a sve do tada ona je nevina osoba kojoj zakonska rješenja omogućavaju aktiviranje saborskog mandata, javnost se s pravom digla na noge što bi takvoj zastupnici svaki mjesec redovito sjedala plaćica od oko šesnaest tisuća kuna. Nije se Lovrić Merzel pojavila u Saboru. HDZ je, kao slučajno, napustio sabornicu, pa nije bilo kvoruma niti formalnog postupanja po ovom pitanju, ali svejedno zastupnički mandat ide sa svim pravima. U zraku je ostalo upitnik zbog kojega bi trebalo biti nelagodno i svim dugim zastupnicima.

Da bi se običan smrtnik zaposlio treba donijeti potvrdu o nekažnjavanju, mora imati odgovarajuću stručnu spremu i naravno, dolaziti na posao, a da bi netko postao saborski zastupnik treba samo u određenom trenutku lijepo zboriti, odgovarati željama biračima, ući u Sabor, a tada može postati nevidljiv i nedodirljiv. Saborski mandat prestaje tek nakon pravomoćne presude na kaznu dužu od šest mjeseci. Jasno je da treba uzeti u obzir i nepobitnu istinu da je netko nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja, no za saborske zastupnike bi ipak trebalo vrijediti i posebno pravilo jer su visoko pozicionirane javne osobe uz koje se, da bi Sabor imao ugled kakav treba imati, ne bi smjele vezati niti sumnje. Dok nema toga pisanog pravila, javnost upire prstom u nepisanu moralnost kao ono što bi trebalo krasiti izabrane. No, bivšoj županici, naime, unatoč povicima da bi joj se obrazi trebali crveniti kad iz Remetinca želi u Sabor, to je po slovu zakona zajamčena solucija, a s obzirom da odbacuje sve optužbe, povlačenjem iz Sabora mogla bi sugerirati kako se osjeća krivom. 

Dok se zakonska rješenja u ovakvim slučajevima ne izmijene i dok je (čast iznimkama) priča o zastupniku koji moralni zakon nosi u sebi počesto samo utopija, Saboru prijeti daljnje urušavanje ugleda.

Sabor bi češće trebalo biti mjesto konstruktivnih kritika, uvažavanja i kvalitetne rasprave s ciljem da to urodi dobrim, održivim zakonskim rješenjima, a zastupnici bi ga morali shvaćati kao prvi izbor, a ne usputni ili rezervni položaj koji osigurava dobru plaću bez obzira radio ili ne radio. Ne može se dolaziti u Sabor, a istodobno ostavljati dojam kako se ima i pametnijeg i važnijeg posla... Pogotovo posla sa zakonom...

 

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno