Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Hrabrošću i strpljenjem pobijedio rak

17.09.2016. 22:00
Hrabrošću i strpljenjem pobijedio rak


Ivan Gaćina ima 24 godine. Uspješno studira brodostrojarstvo, radi, izlazi s ekipom i ni po čemu se ne razlikuje od ostalih mladih ljudi svoje generacije. Nije od velikih riječi, ali u sebi “krije” priču – heroja. Priču u kojoj srećom, dobro pobjeđuje zlo i koja ima sretan završetak jer Ivan je prije samo četiri godine vodio tešku i bolnu bitku za život i pobjedio karcinom limfnih čvorova.
– Predosjetio sam, znao sam. Čim je liječnik spomenuo i riječ – punkcija, bio sam siguran. Ono prvo što sam osjetio, bio je – strah. Strah od nepoznatog, od liječenja, boli… Onda sam pomislio na faks i kako ću studirati i završiti jer sam tek bio počeo. A onda se javio golemi bijes, bijes na nepravdu i život jer se javilo ono neminovno pitanje: Zašto baš ja, zašto meni? Na to pitanje naravno, nikada nema odgovora – pokušava nam prepričati svoje osjećaje i razmišljanja, nakon što je saznao dijagnozu.
Pakao liječenja
Naime, u njegovu je slučaju prva dijagnoza nakon punkcije bila – zloćudna novotvorina ostaloga vezivnog i mekog tkiva i sumnja na sarkom što zapravo znači puno opasniji i progresivniji oblik karcinoma, osobito kod mladih ljudi. Prošao je pakao u osam dugih mjeseci liječenja, ali o tome danas priča kao da priča o nekom drugom. U njemu nema gorčine. Ima samo beskrajno puno hrabrosti i strpljenja koja mu je trebala i u najtežim trenucima.
– Dok sam bio u bolnici na liječenju nisam više sebi postavljao pitanja na koje nema odgovora. Jednostavno sam sebi govorio: OK. Dogodilo se meni i to je to, idemo dalje. Prihvatio sam stvari kakve jesu i borio se. Spašavala me glazba, računalo, mobitel i svakodnevni kontakti s mojima, prijateljima, a svi, baš svi u klinici Merkur gdje sam se liječio, od spremačice do liječnika bili su sjajni ljudi. Bili su divni, ne samo prema meni, već i svim drugim pacijentima. Beskrajno sam im zahvalan – priča Ivan, naglašavajući kako je vjerovao u sebe i znao da će pobijediti – zlo.
Sada je u fazi remisije – stanju bez bolesti i, kako je pojasnio, kada prođe pet godina od transplantacije, bez vraćanja bolesti, onda znači da si izliječen.
– Moje liječenje je završilo 10. siječnja 2013. godine, odnosno tada sam izašao iz bolnice i od tada koračam kroz život i ponašam se kao potpuno zdrava osoba. Svakih šest mjeseci redovito idem na kontrole u Kliniku Merkur i ne razmišljam puno da sam u remisiji. Želim živjeti, završiti fakultet, raditi i ići dalje u životu. Želim to ostaviti iza sebe. Najvažnije je biti “jak u glavi” jer to znači – pobijediti – zaključio je Ivan.
Bol, strah i bijes
Koliko boli, neprospavanih noći, brige i suza je isplakala, zna samo ona – njegova mati Ljiljana. Cijelo je vrijeme bila uz njega jer otac je bio zaposlen u Osnovnoj školi Bartola Kašića, morao je raditi.
– Bila sam cijelo vrijeme u Zagrebu. Suprug je ostao u Zadru zbog posla, ali smo stalno naravno, bili u kontaktu. U vrijeme Ivanovog liječnja smršavio je 15 kg, a ja zapravo ni sama ne znam kako sam preživjela. Sjećam se samo kad su mi još u zadarskoj bolnici dali zatvorenu kuvertu nakon pretraga i pregleda, znala sam da nije – dobro. Dijagnoza – zloćudna novotvorina – mišljenje sarkom , bila je uspostavljena u petak, a mi smo već u ponedjeljak ujutro u 8 sati bili u Zagrebu u Institutu za tumore – sjeća se mama Ljiljana.
Nakon što je otvorila kuvertu najprije je otišla kući i nekoliko sati plakala, a onda je prevladao neopisivi bijes pa je počela razbijati sve čega se dohvatila.
– Ne mogu opisati sve te osjećaje. Bol koja se mogla nožem rezati, strah, briga i taj nevjerojatni bijes. Nisam znala kako reći Ivanu… Kad smo stigli u Zagreb opet su obavljene sve pretrage. Onda mi je dr. Ivan Penavić rekao kako od dva zla srećom, imamo manje – limfom. Uslijedili su dugi mjeseci Ivanovog liječenja u sklopu kojeg su bila i dva ciklusa izuzetno agresivne kemoterapije. Živjeli smo, trpjeli iz dana u dan i na tom putu našla se još jedna strašna prepreka. Otvorila se rana ispod pazuha gdje je zapravo i mjesto koje je otkrilo Ivanovu dijagnozu jer on prije toga nije imao nikakvih simptoma i nikad prije nije bio bolestan. Samo crvenilo ispod pazuha i osjećao je umor. To je bilo sve – priča Ljiljana Gaćina.
Njegovu ranu liječnici su zvali “krater” i morali su operativno ukloniti tkivo koje je bilo mrtvo. Rana koja je bila otvorena, bez šivanja, još jedan strah da se ne pokupi infekcija…
– Liječnici s Odjela hematologije klinike Merkur su nam pružili iznimnu psihološku podršku, kroz razgovore i savjete i tu smo zajedno gradili snagu da sve prevladamo. Nakon operacije prošao je i 27 zračenja, transplataciju matičnih stanica te naposljetku i izolaciju koja je trajala 21 dan – prepričava najteže dane svoga života mama Ljiljana, dok se Ivan dobro sjeća i datuma kada je bitka konačno bila – okončana.
– Tog 28.12. 2012. sve je bilo gotovo. Svi su nalazi bili uredni i bolest se povukla. Još sam nekoliko dana ostao u bolnici, kako su liječnici savjetovali, za svaki slučaj i napokon se vratio kući – kaže na kraju mladić koji je dobio najtežu životnu bitku. Heroj – Ivan Gaćina.


 POMAŽU RAZGOVORI I UDRUGA


Mama Ljiljana kaže kako joj je u najtežim trenucima Ivanove bolesti pomagao – razgovor. Razgovor s liječnicima, prijateljima i nadasve sa suprugom.
– Nažalost, zna se dogoditi da ovakve situacije razore obitelj. Ljudi se od boli povuku u sebe. I moj je suprug puno toga proživljavao u sebi, ali ja sam uvijek inzistirala na razgovoru tako da je našu obitelj Ivanova bolest još više povezala. Uključila sam se i u Udrugu i sada sam u Predsjedništvu zadarske podružnice Udruge leukemije i limfoma. I tamo sam upoznala puno divnih ljudi koji su prošli slične stvari pa je lakše – poručuje Ljiljana Gaćina.
Osobito je zahvalna svim divnim ljudima u Osnovnoj školi Bartula Kašića koji su imali razumijevanja i bili podrška njezinom suprugu te nadasve liječnicima dr. Ivanu Penaviću s Instituta za tumore, predstojnici Interne klinike KB Merkur u Zagrebu prof.dr.sc. Slobodanki Ostojić i Ani Planinc Peraica te dr. sc. Marku Martinoviću, inače Zadraninu.
-Zahvala ide Općoj bolnici Zadar, Odjelu za kliničku citologiju na brzom uspostavljanju dijagnoze, Odjelu zadarske kirurgije na savjetu kako dalje i iznimnoj osobi Jadranki Antić, koja je uvijek spremna pomoći te zadarskom Odjelu hematologije na izvrsnoj suradnji s našom Udrugom. Hvala svima koji su bili i još uvijek su uz Ivana i nas – poručuje Ljiljana Gaćina.




 ŠTO JE LIMFOM?


Od bolesti limfoma koje nastaju zloćudnom preobrazbom stanica limfocitnog sustava, prema aktualnim istraživanjima, u Hrvatskoj godišnje oboli oko 700 osoba, dok se u svijetu svakodnevno dijagnosticira oko tisuću novooboljelih. Etiologija bolesti je nepoznata i u većine oboljelih bolest se javlja bez jasnih rizičnih čimbenika, iako se kao faktori rizika smatraju abnormalnost imunog sustava, imunodeficijencija, što najčešće uključuje infekciju HIV-a, ultraljubičasto zračenje, pesticidi, boje, lakovi, kao i izloženost virusima i bakterijama. Limfomi se dijele na limfome niskog stupnja malignosti i limfome velikog stupnja malignosti. Tako se među limfome visokog stupnja zloćudnosti ubrajaju, među ostalim, difuzni velikostanični limfom, Burkittov limfom, limfoblastični limfom itd., dok su u skupini limfoma niskog stupnja zloćudnosti i relativno sporom progresijom mali limfocitni limfom i folikularni limfom. Kad je riječ o Hodgkinovu limfomu, on se klasificira kao zasebna bolest. Bolesti limfoma u svijetu su u porastu, a takav je negativan trend primjetan i u Hrvatskoj, pa tako i na zadarskom području.
I Ljiljana Gaćina kaže kako kroz Udrugu prate i dolaze do podataka da i u Zadru ima sve više oboljelih od leukemije i limfoma i to, nažalost, kod sve mlađih ljudi. Teško je govoriti o brojkama no, ona kaže kako je prema evidenciji njihove Udruge trenutačno u Zadru 60-tak oboljelih, ali teško je znati stvarni broj upravo zato što ljudi o bolesti – šute.
– Bolest nije nešto što se događa drugima i nešto čega se treba stidjeti. I zato treba reći, razgovarati jer onda je sve ipak, lakše – savjetuje Ivanova mama.