Toplina u hladnom listopadu

Ovih nas dana obuzima radost listajući novo izdanje još jednog mladog izdanka na deblu zadarske književne krošnje. Hvalevrijedna je to mladica koja iznova pomlađuje već oronulo obiteljsko stablo ovdašnjeg književnog kruga. Riječ je o mladoj pjesnikinji Nikolini Mojić, koja nam svojom već drugom pjesničkom zbirkom udobrovoljava dušu i pomaže utopliti ovaj prohladni početak listopada.
Nikolina nam svojom novom zbirkom donosi refleksivnu poeziju kojom nastoji fiksirati let svoje duše nad stvarnošću starmale svakodnevice fizičkog preživljavanja. Svojim poetskim krokijima gradi metaforičku idealizaciju stvarnosti lišenu vremenskog i prostornog određenja, u kojoj prazninu bivstvovanja “gdje smo besvjesni u svijesti”suprostavlja svevremenosti i vječnosti duše koja je “iznad našeg trvenja u svijetu i koja uvijek negdje živi”. U tako sročenoj duhovnoj retrospektivi ona nastoji iskristalizirati poželjan susret sa sobom i sa svojim bližnjima u duhovnoj esenciji tjelesnosti kojom se želi dovesti u imaginaciju “stvarnosti koju samo nebo i ja znamo”. Vještom versifikacijom gradi osobni uzlet ka duhovnoj estetici kao antipodu pustinje vremenske stvarnosti. Jer “pjesništvo utjelovljuje naš odnos sa vlastitim idealima, odnos čije sredstvo leži u plemenitim neuspjesima, nepokorenosti, odnos u dinamičnoj prožetosti htijenjem koje postaje naš ego – u nastojanju, u nastajanju”, kako to objašnjava u svojoj recenziji za ovu zbirku, književni kritičar Robert Marinković, i dalje nastavlja da se to na Nikolinine stihove može konkretizirati kao “osobna širina implodirana suštinskim krikom i svezana univerzalnom šifrom”.
U pjesmama koje se mogu nazvati ljubavnim Nikolina svoju sreću nalazi u skrovitosti sna kojom se ujedno brani pred umornom svednevicom snivajući neke nove susrete lišene licemjernih osmijeha i lažnih obećanja. Time njena poezija posjeduje i moralnu notu koja se očituje “u osudi svijetu i još jače osobi – golom pojedincu,prijatelju,ljubavniku; riječju njemu kao potrebi,želji za čovjekom,bićem duhovno nastalim i ostvarenim u baklji nadanja. Nazire se pritom i odnos samim sobom u proboju malešnih priznanja sebi,o sebi, za sebe, nas nama samima” pojašnjava dalje Marinković u svom ogledu ovoj knjizi.
Uzgred, ovo književno ostvarenje plijeni našu pozornost činjenicom što osim mlade autorice promovira i novopečenog izdavača. Naime,isto je izdavački prvijenac u pokrenutoj ediciji saljske Knjižnice koja je svom bogatom nizu raznovrsnih aktivnosti pridodala i izdavaštvo. Pored svestranog ravnatelja te otočne knjižnice na ovom mu je poslu asistirao mlađi suradnik Nikola Milić.
Vrijedno je istaknuti i popratnu grafičku ilustraciju tekstualnog sadržaja, pri čemu je slikovno pojasnio pojedine pjesme Konstantin Kostov,akademski likovnjak iz Zadra, a naročito sugestivan grafički dizajn naslovnice i cijele knjige opremio Branislav Radošević iz Novog Sada.

 ŽIVOTOPIS

Nikolina Mojić je rođena 1979. godine u Osijeku. U stihotvorstvu se okušava već u osnovnoj školi, da bi u gimnaziji doživjela pravu ekspanziju stvaralaštva u ovom umjetničkoj vrsti. Prije zbirke “Iza sna” objavila je u vlastitoj nakladi svoju prvu knjigu “Gospodar”, koja joj je ubrzo prihvaćena od stručne kritike i od publike. Osim ukoričenih pjesme su joj bile objavljivane u tiskovinama, poput zadarskog tjednika Narodni list i bugarskog tjednika za kulturu općine Dobrič, Antimovski han. Prepjev njenih pjesama na bugarski joj je načinio Konstantin Kostov, zadarski akademski kipar.
Pjesnikinja živi i djeluje u Zadru, gdje vodi udrugu za kulturu “MareArtis”, kojom povezuje i razmjenjuje kulturne programe unutar i izvan granica Hrvatske.