Voda u Hrvatskoj 10, a u Saudijskoj Arabiji 0,15 kuna

Zagreb godišnje u mreži izgubi polovicu iscrpljene vode, Rijeka oko dvadeset posto, dok istovremeno 450 tisuća građana živi bez pitke, zdrave vode

Zato što, doslovno, leži na nafti, Saudijska Arabija svojim građanima litru benzina “95” naplaćuje 0,82 kune, Katar 1,12, a Bahrein najskuplje, “čak” 1,80 kuna. U Hrvatskoj, koja na nafti ne leži, litra Eurosupera 95 trenutačno košta gotovo deset kuna, koliko, međutim, košta i kubik vode na kojoj ležimo mi, a za koju nam nisu potrebne ni bušotine niti skupe rafinerije. Isti taj kubik vode u Saudijskoj Arabiji, koja je prisiljena polovicu potrebne vode dobivati skupim postupkom desalinizacije mora, zbog visokih subvencija države, građane košta svega 0,15 kuna!
Kako je već poznato, predizborni gospodarski program HDZ-a predviđa izvoz vode iz Hrvatske u arapske zemlje, pa bi litru “tehnološke” vode arapskom poluotoku naplaćivali, procjenjuje se, oko osam kuna, što je tri i pol kune manje od cijene vode koju plaćaju Zagrepčani, ili pak za četiri kune manje negoli što vodu plaćaju Puljani.
Hrvatska “leži” na 26 milijardi kubika vode, godišnje potroši tek milijardu kubika, a Arapima bi, stoji u programu HDZ-a, izvozili oko 80 milijuna kubika, odnosno kap u moru onoga sa čim raspolažemo. Za razliku od Arapa, koji su se na nafti obogatili, Hrvatska će izvozom vode, eventualno, krpati mali dio goleme budžetske rupe, a visokim cijenama, krpati pak rupe u vodovodnom sustavu.
Litra vode, uz naknadu za odvodnju, i druge naknade, u Zagrebu košta gotovo 12 kuna. Zagreb, kažu podaci Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, godišnje iz svojih crpilišta “ispumpa” oko 120 milijuna kubika vode, a isporuči i naplati 60 milijuna kubika, što znači da polovicu ispumpane vode izgubi u lošoj mreži. Toliko vode gube i, otprilike, Osijek i Split, dok su, među većim gradovima, solidniji tek Varaždin i Rijeka, koja proizvodi oko 20 milijuna kubika vode godišnje, a gubi, u mreži staroj pedesetak godina, oko četiri milijuna, dakle 20 posto.
Voda na kojoj bi se u budućnosti mogli obogatiti, doslovno, curi kroz prste, pa umjesto da popravljamo mrežu, mi krpamo gubitke, a kojekakvih vodovodnim naknadama održavamo još jedan golemi birokracijski sustav. Za razliku od cijena plina i električne energije, koje još uvijek regulira država, cijene vode diktira nam lokalna samouprava.
“Država u ukupnoj cijeni kubičnog metra vode od oko deset kuna, naplaćuje samo osam lipa po litri, kao naknadu za korištenje voda”, ističe državni tajnik u Ministarstvu vodnog gospodarstva, Zdravko Krmek. Ostalo je trošak kojeg naplaćuju lokalne vlasti, a kad se, jednom, sanira loša vodovodna mreža, i voda bi građanima trebala biti jeftinija, napominje.
Ukoliko već planiramo vodu prodavati Arapima, hoćemo li napokon vodu dovesti i do mnogobrojnih građana u Hrvatskoj, do kojih vodovodna mreža još nije stigla. Naime, u Hrvatskoj čak 450 tisuća građana, ili 10 posto, živi bez vodovoda, odnosno bez zdrave i pitke vode. U mnogobrojnim turističkim mjestima nije rijetkost da se voda doprema cisternama, pa kubik košta između 50 i 100 kuna, što znači da samo za trošak vode prosječnoj obitelji u takvoj Hrvatskoj, koja na vodi leži, treba 500 do čak tisuću kuna.

Arapima voda na 30 godina

Saudijska Arabija najveći je proizvođač pitke vode iz mora na svijetu, a u svojih 30-tak postrojenja za desalinizaciju dnevno potroši oko 1,5 milijuna barela nafte na dan. Postupak kraljevinu košta oko dva dolara po kubiku vode, no da naftu potrošenu na desalinizaciju prodaje, imala bi daleko veću zaradu, a ne trošak. Osim toga, desalinizacija je općenito u svijetu velik ekološki problem jer pogoni za preradu mora izbacuju velike količine štetnih tvari u zrak, a u more se vraća svojevsrni rasol, koji remeti morski okoliš. Hrvatska, kako napominje državni tajnik Ministarstvu vodnog gospodarstva Zdravko Krmek, u preliminarnim pregovorima s Arapima dogovara da njihovi tankeri koji nam “pred vratima” prevoze naftu, natrag vraćaju vodu, zbog čega bi im se uvoz vode iz Hrvatske isplatio. Pritom, otkriva Krmek, Arapima ne bi bila dodijeljenja koncesija na hrvatsku vodu, već bi se ugovorom dogovorila 30-godišnja prodaja vode, koju bi vodila isključivo država.