Najveća mi je želja vidjeti još jednu dobru zadarsku generaciju

Jučer je preminuo Đorđo Zdrilić, zadarska košarkaška legenda. Rođen je 1. ožujka 1933. godine i već kao 16-godišnjak je debitirao za prvi sastav KK Zadra u kojem je bio do 1960. godine. Bio je dio momčadi koja se 1957. vratila u Prvu savezu ligu gdje je igrala u kontinuitetu do raspada Jugoslavije 1991. Nakon igračke počeo je trenersku karijeru te je sa Zadrom 1967. i 1968. bio prvak Jugoslavije. Potpisuje i veliki europski uspjeh Zadra s kojim je 1968. igrao polufinale Kupa prvaka (poraz od Real Madrida). Svoj životni i sportski put Zdrilić je iznio našem novinaru Nebojši Gunjeviću u razgovoru koji je u Zadarskom listu objavljen 25. srpnja 2011. i kojeg prenosimo u nastavku teksta…
Đorđo Zdrilić, čovjek uz kojega su vezani najveći uspjesi zadarske košarke, vidio je Zadrovu prijeratnu raskoš, kao i njegove ratne i poratne bijede. Rođen u imućnoj obitelji koja je imala veliku kuću u neposrednoj blizini zadarske prvostolnice, Zdrilić je bio svjedokom prvoga umiranja igre koja je u Gradu od samoga njezina početka bila više, puno više od same igre, te njenoga dizanja u ljubavi, koja je kadra sve podići, njezinih vrhunaca a i događaja u novijoj povijesti Grada koji su zadarsku košarku nesumnjivo unazadili.
U finalu prvoga prvenstva Grada, održanoga 1945., u kojem su Arbanasi u finalu pobijedili Voštarnicu 27:19, za Voštarnicu je igrao i vaš brat Božo, kasnije izniman sportaš i čuveni zadarski liječnik. Bio je stariji od Vas dvije godine i 1947. vas je »odvukao« u košarku.
– Prije toga sam se bavio nogometom i igrao za juniore Zadra. To mi je dosadilo, košarka je već u Zadru bila hit i brat mi je bio već veliki igrač, i kaže ajde ti Đorđo sa mnom igrati košarku.
U jesen 1948. u novoj ste postavi Zadra, a prvu ste utakmicu odigrali 1949.
– To je bila ljetna liga koja bi počela u travnju a završila bi koncem rujna.
Prva jugoslavenska liga?
– Ne, mi smo iz Prve lige ispali 1948. Ispali smo zbog neke greške kod registracije, a onda je iz Zadra otišlo mnogo igrača, među njima i Tullio Rochlitzer.
To je bilo pet-šest Talijana.
– Sedam, osam, i deset igrača. To je bilo rasulo. I onda su uzeli nas mlade i nekoliko starijih. I stvorila se jedna ekipa koja je iduće godine ušla u Prvu saveznu ligu. Bili smo prvaci Hrvatske i na kvalifikacijama u Mariboru ušli smo opet u Prvu ligu.
Protiv kojega ste sastava igrali svoju prvu seniorsku utakmicu?
– Sjećam se kao danas, na Medveščaku protiv Jedinstva iz Zagreba, tada je umro Vladimir Nazor. To je bilo u lipnju 1949. godine. Kada je on umro, stajali smo još u Zagrebu tri dana jer nismo odmah mogli odigrati utakmicu.

Pino je dao najviše
Već 1951. bilo je 3.000 ljudi na jednoj utakmici. Crvenu zvezdu Zadar je pobijedio 22:16, a bila su samo četiri strijelca: Domini je dao 9, Sovitti 8, Šešelja 4 a vi 1 koš. Sjećate li se te utakmice?
– Znate zašto se sjećam te utakmice? Mene je Tullio Rochlitzer, koji je bio ispljucan, izvrijeđan od naše publike, da bi napustio igralište, udario nogom u stražnjicu. I sudac ga je isključio, a jer je mislio kako sam ga provocirao, isključio je i mene. Publika ga je vrijeđala i govorila da je izdajica jer je iz Zadra prešao u Crvenu zvijezdu.
Bio je sa Zadrom najbolji igrač Jugoslavije i onda je prešao. Vi ste ga čak jednom kao igrača stavili ispred Pina i Kreše, kao najvećega zadarskog igrača uopće.
– Vjerujem kao talent da je on to i bio. Ali nije dao najviše za Zadar. Uvijek tvrdim i tvrdit ću kako je za Zadar najviše dao Pino Giergia. Možemo ga voljeti ili ne, ali to je istina.
Tullio je došao sa Zvezdom i bio je ogroman broj ljudi na utakmici, a vi ste bili silno motivirani.
– Ne da smo bili nenormalno motivirani, mi smo bili u stanju ginuti za pobjedu. To se ne da opisati – park je bio pun, stabla oko igrališta su bila puna, tribine su sve bile pune pa sve do Kazališta lutaka. Bilo je i pet tisuća ljudi. Bilo je ljudi sa pištoljima. Mislim kako je to bilo 50. godine, a ne 51.
Rothlitzer vas je udario namjerno kako bi bio isključen?
– Nije htio dalje igrati i trpjeti te uvrede. Pljucanje po njemu, i to sve.
Ljudi su ga doslovno pljuvali?
– Da.
Što je bilo s pištoljima?
– Pamtim da je neki oficir pucao pištoljem u zrak. Nije na tribine. Toliko je daleko to išlo.
Za gostovanja u Austriji 1953., Zadar je ostao bez tri važna igrača: braće Izidora i Benita Maršana, te Ante Giergie? Kako se to reflektiralo na vas ostale koji ste se vratili u Grad, kakva je bila situacija u Gradu?
– Onaj dan kada smo trebali otići iz Beča, imali smo sastanak u 10 sati jer smo u 12 imali vlak. Oni nisu došli. I vidjeli smo da im nema stvari, znači otišli su. Ostali smo tada još jedan dan u Beču – domaćin nam je platio spavanje i hranu. Međutim nisu se pojavili niti poslije 24 sata i mi smo morali napustiti Austriju. A bilo je ružno. Kada smo došli na granicu, izvukli su nas iz vlaka u Mariboru, postrojili nas kao vojnike i prozivali. Onda nije bilo pojedinačnoga pasoša. Uzeli su taj kolektivni i križali su po našim slikama, tako da smo bili mrtvi više za inozemstvo. A kada smo došli u Zadar, to je bila katastrofa. Sovitti i Brajković razbili su nogu, Tičina, Šešelja i brat mi otišli su u vojsku, Maršani i Giergia otišli. Ostali smo igrati Gojanović i ja. I onda smo angažirali mlade i stare. Igrao je Dubravko Krpina, Učo Pulanić, Ćoćo, Domini. Imali smo odlučnu zadnju utakmicu protiv Lokomotive, koju smo izgubili dva razlike i ispali iz lige.

Ženska košarka
Nakon toga imali ste kroz kvalifikacije mogućnost ostajanja u ligi. Zadar je htio organizirati turnir u Zadru, platiti svima sve troškove, ali turnir, na kojem su Zadrani najblaže rečeno bili izvozani, spavali na slami, lagani kako u hotelima nema mjesta, bio je u Beogradu. Je li s time imala veze i bečka epizoda ili je tu još nečega bilo?
– Kada bismo došli u Split i Zagreb, bili smo fašisti. Kada bismo došli u Beograd, bili smo ustaše. Tada je trebao u ligi ostati beogradski Željezničar u kojem je bio Stanković i njegova klapa, ili mi. Normalno je bilo da Košarkaški savez Jugoslavije nije htio napraviti turnir u Zadru. Mi smo ocrnili košarku jer su igrači ostali u inozemstvu – već smo bili crna mrlja u košarci i normalno je da se to organiziralo u Beogradu. I tamo smo izgubili od Željezničara i ispali iz lige.
Tada ste otišli u vojsku i ponovo ste bili u ekipi koja je izborila 1957. Prvu ligu.
– Iz vojske sam se vratio 1955., a 1956. nismo uspjeli jer smo imali poraz više od Željezničara iz Karlovca. Bili smo 1957. prvaci Hrvatske i na kvalifikacijama u Slavonskom Brodu i Zadru ušli smo ponovo u Prvu ligu.
Iz 1958. je zadnja vaša slika igračka koju smo vidjeli? Kada ste prestali igrati?
– Prestao sam igrati u proljeće 1963.
A 1962. počeli ste voditi zadarske košarkašice. Kako je došlo do vašega trenerskog angažmana?
– Slučajno. Savez je tražio da moramo imati žensku ekipu – nismo mogli biti prvoligaši ako nemamo žensku ekipu. A onda smo ja i Pino dogovorili da ćemo ići po školama tražiti djevojke koje bi htjele igrati košarku. Pino nije mogao biti trener jer je bio u punoj snazi i u reprezentaciji, i ja sam ostao kao trener. Tražili smo djevojke po školama kod profesora, koji su znali koja bi se htjela baviti i koja ima talent i afinitet, i našli smo tada petnaestak fantastičnih djevojaka.
Rosanda Žunić, Ankica Marić i Mira Šepat bile su i mlade reprezentativke bivše države, a imali ste i neke međunarodne uspjehe.
– Je, bili smo i vani uspješni, a bili smo drugi na prvenstvu Dalmacije i Hrvatske jer je Split bio bolji od nas. Onda je igrala visoka Nataša Bebić, preko nje nisi mogao prijeći.
Kao trener naslijedili ste Sovittija, koji je sa Zadrom osvojio prvo Prvenstvo Jugoslavije. Jeste li bili njegov pomoćnik i kako ste nakon njegova odlaska došli na Zadrovu klupu?
– Ne, nisam bio njegov pomoćnik. Bio sam trener žena. Išao sam na neke utakmice s prvim timom, u Moskvu na primjer, ali to je bilo kao nagrada a ne da sam bio pomoćnik. Nismo imali plaću nego nam je putovanje bilo nagrada. O tome se uvijek priča i od toga se rade velike stvari, a ne znam zašto. Zašto igrači nisu više htjeli Sovittija i htjeli su promjenu trenera? Vjerojatno su bili nezadovoljni radom, ili nečim drugim, ja to ne znam, ali treneri se mijenjaju – i ja i Sovitti i Jusup i ovaj i onaj. Prave se nekakve velike priče o Sovittiju. To je obična stvar. Igrači su napisali i potpisali da žele drugoga trenera, i to je išlo na upravu. I uprava me je jedan dan pozvala, Branko Periša je bio predsjednik, i rekli su mi kako su odlučili da ja budem trener prve ekipe. Nije mi bilo lako jer sam imao samo jedno malo iskustvo sa ženama, a u ekipi je bio razdor unutra – za i protiv Sovittija. Kockice je trebalo preslagati i napraviti jednu zadovoljnu i motiviranu ekipu, ekipu koja će igrati. I mi bismo već 1966. bili prvaci, a bili smo treći, da nije Pino otišao u Italiju i za Cantu odigrao prijateljsku utakmicu. I cijeli su ga drugi dio kaznili tako da nije igrao.

Košarkaška avangarda
Zadar je bio u to doba prepoznatljiv kao europska košarkaška avangarda. Igrao je nevjerojatno brzo s tranzicijom koju nitko nije mogao pratiti. Te dvije godine, 1966./67. i 1967./68., kada ste kao trener osvojili Prvenstva Jugoslavije, na čemu ste inzistirali?
– Najviše sam inzistirao na tomu da budu prijatelji, da kolektiv bude jak, da na treninzima budu motivirani, da se dobro radi i da ne bude svađe. A na utakmici da moraju jedno znati – kako se moraju boriti za Zadar. Na treninzima smo uglavnom usavršavali obranu, jer mi nismo mogli čekati skokove budući da smo bili niski. Onda smo išli na kraće lopte, na brže prenošenje. A imali smo sreću da smo imali stvarno brze igrače: Giergiu, Valčića, Marcelića, Jelića. No ne možemo zanemariti visokoga igrača, pametnoga igrača s puno tehnike – Ćosića. Giergia i on bili su stup te ekipe i ti rezultati koji su bili, bez njih ne bi bili. Ali ne možemo ne konstatirati kako je ta ekipa puno radila i da smo mi jedne godine bili i žrtve dvorane. Čitav prvi dio prvenstva igrali van Zadra: u Splitu, Ljubljani, Zagrebu, Karlovcu, putovali smo i nikada nismo bili kući. I bili smo gotovo bez poraza i te godine treći u Europi.
To je najveći Zadrov uspjeh uopće. Vi ste vodili momčad za koju je Cesare Rubini, trener Simmenthal, tada jedne od najjačih europskih momčadi, nakon poraza 90:66, rekao kako je najjača momčad u Europi. No ipak dalje od trećega mjesta, preko madridskoga Reala dvije godine zaredom niste uspjeli. Iz današnje perspektive to izgleda kao znanstvena fantastika, ali je li se po Vama tada moglo i više?
– Moglo se više. Možda sam ja pogriješio. Išao sam u Madridu s taktikom da igramo na sigurno i gubimo što manje. Međutim, mi tu igru ne znamo igrati. Mi smo znali brzo, dinamično, šut, i igrati slobodno s maštom. I onda smo u prvom poluvremenu gubili već 17 razlike. Drugo poluvrijeme smo s našom brzom igrom pobijedili pet razlike.
Ali to je bilo nedovoljno. Dva razlike je ipak nedostajalo da uđete u finale.
– Uvijek ono malo. Ali s velikim igračima, kao što je bio Wayne Brabender i Clifford Luyk, teško je to bilo nadoknaditi. Oni su bili veliki igrači i ne možemo zanemariti da smo za protivnika imali veliku ekipu, profesionalnu ekipu onda.
Nakon tih velikih uspjeha, gdje ste u dvije godine osvojili dva Prvenstva Jugoslavije i bili treći u Europi, iznenada ste 1969. dali ostavku?
– Pino je otišao iz Zadra. Opet je počela ona stara priča oko Sovittija. Neki su igrači počeli zabušavati, pali su u formi i to nije bila više ta ekipa. Išao sam u Lyon i tamo izgubio 20 razlike. I igrači su bili nezadovoljni rezultatom. Kada smo došli u Zadar, predložili su upravi da me se smijeni. Nisam ništa imao protiv jer sam se razočarao na utakmici i s klimom u ekipi, i nije mi bilo teško dati ostavku. Nisam sebi utuvljivao u glavu kako me netko ne voli, nego kada nema uspjeha treba mijenjati trenera.

Najtrofejniji trener Zadra
Bili ste u sastavu koji je 1953. ispao iz Prve lige. Zadar je nakon 58 godina ove godine ponovo ispao iz neke lige. Kako vidite današnju situaciju u zadarskoj košarci?
– Mislim da s jednim mudrim vođenjem i malo više rada Zadar nije trebao ispasti. Jer je imao kvalitetu da ostane u ligi i sigurno je, kada smo zadnjih deset utakmica vidjeli da je vrag odnio šalu, trebalo ići u Jazine. Jazine su Jazine, poznamo svaki metar parketa, publika je nad igračima, drugačije bi se to odvijalo i mislim da bismo ostali u ligi. Ne bismo protiv Zvijezde i ovih drugih bili izgubili. Mislim da se u ligu možemo vratiti samo sa svojim igračima. Možemo kupiti jednoga, dvojicu ne. Nema se za to više para. Zadar i danas ima kvalitetu, samo ne treba rasprodavati igrače, treba ih zadržati, treba ih stvarati i treba im dati budućnost.
Hoće li se Zadru dogoditi isto što i Hajduku – kada su otišli na Poljud, postali su mali klub? Hoće li se Zadru s prelaskom iz Jazina u Višnjik dogoditi ista stvar?
– Tvrdim da hoće. Za mene su još uvijek Jazine hram i šesti igrač Zadra i zato se Zadar mora opet vratiti u Jazine. Dok ne postane velika ekipa. Kada se bude vratilo tri tisuće gledatelja, neka se vrati u Višnjik. Lijep je Višnjik, prava šinjorina, ali nije rentabilna i nije pogodna kao Jazine.
Treba li što još možda reći?
– Nitko još nije zapisao da sam najtrofejniji trener Zadra. Osvojio sam tri prvenstva, bio treći u Europi, što nitko nije. Htio bih i da jednom izađe u novinama koja je po meni najbolja petorka Zadra. To su Giergia, Skroče, Komazec, Ćosić i Vranković.
Još je nešto želio poručiti.
– Treba raditi, uvijek raditi. Svoj sam životni san ispunio i želio bih da i drugi treneri to uspiju. A najveća mi je sada želja da na budućim utakmicama vidim još jednu dobru zadarsku generaciju, koja će opet igrati dobru košarku, da opet bude perje europske košarke. U Beogradu i Milanu su nas zvali perjem europske košarke jer smo mi letjeli i lebdjeli, a ne hodali po terenu.
Mislite li da je to realno?
– Je, je. Uvijek je realno, ali s puno rada…
MZK: Pionir zadarske košarke
Vijest o smrti Đorđa Zdrilića objavili su i na Facebook stranici Muzej zadarske košarke:
– Napustila nas je još jedna zadarska košarkaška veličina. Igračka i trenerska. Do zadnjeg dana s mislima i upitima za svoj klub. Naš Đorđo Zdrilić. Pionir zadarske košarke, koji je sa svojom obitelji dao neizmjeran doprinos u stasavanju KK Zadar i njegovom uvrštenju na košarkašku kartu Europe. Očev put i obiteljsku tradiciju uspješno nastavlja njegov sin Alen sa jednim svijetlim primjerom kojim se grad Zadar može dičiti, Školom košarke Zadar. Tužni i ponosni na njegov životni put, izražavamo obitelji Zdrilić svoju iskrenu sućut. Počivao u miru Božjem.
Najveći Zadrov debakl
​Bili ste jedno vrijeme pomoćnik Ranku Žeravici kao treneru reprezentacije, bili ste trener i u Italiji i dugo ste vodili juniore Zadra, s kojima ste 1977. osvojili državno prvenstvo.
– Vodio sam juniore 11 godina.
Jednom ste kao trener juniora Nevena Plantaka, nakon što je zaredom dao 10 koševa, izvadili van. Što se tu dogodilo?
– Prije utakmice rekao sam im da želim da lopta ide preko Vrankovića 80%, da bi se Vranković oslobodio treme koju je imao, gubljenja lopte, loše koordinacije, faljenja zicera itd. Rekao sam bekovima da svaku lopta koju mogu daju Vrankoviću, a ne da oni šutiraju. Jer to je bila laka utakmica koju smo znali da ćemo pobijediti. On nije izvršavao moj zadatak i morao sam ga zamijeniti i staviti igrača koji će mu dati loptu. Ali Vranković nije prvi – svakom dobrom igraču dao sam priliku da postane igrač. Nije važno kakvi su rezultati u juniorima, već je važno koliko si igrača dao prvomu timu. To je najvažnije za trenera mladih. Jer Zadar nema novaca da bi kupovao igrače, on ih mora stvarati. Za mene je najveći debakl Zadra bio to kada je na jednom sastanku 85., 86., na kojem su bili i Zdrave i Marcelić, Božo Miličević izjavio da se Zadru više isplati kupiti igrače nego ih stvarati. Tada sam se tako naljutio, tako psovao.
Igrač ne dolazi sam
Naslijedio vas je Cico Troskot, a njega Trpimir Lokin. Zadar je dugo imao svoje trenere. Ima li Zadar uopće kakvu strategiju što se tiče trenera i što mislite kakvu bi tu klub trebao imati politiku?
– Uvijek sam za to da Zadranin bude trener. I vjerujem da u Zadru imamo trenere. Ali ne treba ih odmah prvu godinu vezati za rezultat. Treba im dati malo slobode i pomoći im u tom radu. Jedan stariji mora biti iza leđa i pomoći, ali onaj stvarno koji želi pomoći, a ne tko hoće odmoći. Ovih godina ni Popović, ni Pleslić, ni Đerđa, ni ne znam tko nije uspio biti trener Zadra. To je žalosno za mene. Žalosno je što ne stvaramo trenere, što ne stvaramo suce, što ne stvaramo ništa. A zadnje vrijeme ne stvaramo ni igrače. Jer netko misli da će sam igrač doći – neće. Treba puno truda, treba puno rada, treba puno odricanja da bi ti stvorio igrača i treba akcent staviti na to tko će biti igrač u 2011./12., tko je perspektiva i tko treba igrati za Zadar.
I ulagati u njih.
– Mi bez toga ne možemo. Mislim da danas imamo puno trenera, ali bez ikakvih ambicija i potrebe da bi stvarali igrače. Nego, ako igrač dođe dobro je došao, ako ne opet dobro – nemaju odgovornost za tu stvar. Ovaj trenira kadete, ovaj pretkadete, ovaj juniore, a nitko ne odgovara za konačni rezultat. Uvijek sam govorio, i kada sam ja trenirao juniore, da bi jedan trener trebao uzeti kadete i biti s njima u ciklusu od četiri godine. I ako je on dao četiri – pet igrača za prvu ekipu, onda dobro. A ako nije dao, onda mu se treba zahvaliti. Ne može biti trener ako ne daje rezultate. Ne vjerujem u trenera bez rezultata.
»Gladni« lopte više nego večere
​Rekli ste da je pedesetih godina, u doba velikoga siromaštva, na treningu seniora bila jedna do maksimalno dvije lopte, a ostajali ste nakon treninga još sat, dva, jer ste bili željni pucanja. Kakve su u košarkaškom smislu bile te pedesete godine?
– Reći ću vam jednu anegdotu. Kada su išli na prvenstvo u Rijeku 1948., ukrali su loptu Zvijezdi i moga brata poslali su s loptom kući.
Vaš je brat poslije postao član prve petorke i reprezentativac, a tada je tu »specijalnu misiju«, čekanja u grmlju da mu netko od onih koji su bili u timu, kao nehotice, baci novu loptu, obavio besprijekorno – s novom je loptom pod rukom iz grmlja otrčao ravno na brod za Zadar. Tada je Zadar imao jednu novu loptu za utakmice i jednu staru, pa se »snalazio«.
– I ne samo tada. Kada smo bili prvaci Jugoslavije 1967., igrali smo s Radničkim i našli smo dvije-tri lopte. Uzeli smo te lopte i stavili ih u jednu kutiju i dali Brajkoviću. Đoni Festini je bio vođa puta. Poslije utakmice smo krenuli kući. A Đoni je kupio popudbinu, večeru, jer smo odmah išli kući. I uzeli smo lopte, a ostavili večeru. I 1967. nismo imali lopti. Imali smo jednoga fantastičnoga igrača, Radu Šešelju, koji je krpao te lopte. Ako Vlado nije zakrpao te lopte, nemaš s čime igrati. I zato smo mi bili željni tih lopti. Ili smo došli sat vremena ranije, ili smo ostali sat vremena poslije, da bismo 40 – 50 puta puknuli na koš. Nisam ostajao sam, jedan nikada nije ostao sam, nego je uvijek bilo nas pet – šest. Bili smo oskudni s loptama, koševima isto tako. Teren je bio od zemlje, pa onda od ugljene prašine, pa od ninske ciglane crveni. I tako je uvijek bio ili crni ili crveni.
(A siromaštvo i entuzijazam trajali su kod zadarske djece i koncem sedamdesetih pa i početkom osamdesetih. Autor ovih redaka sjeća se vremena kada su se »dužnosnici« njegova novoga kluba, kako bi klub mogao funkcionirati, uredno »opskrbljivali« loptama kojima su trenirali juniori Zadra, koje je vodio šjor Đorđo. Stare, crne od izlizanosti Gold-cup lopte dobro su dolazile na treninzima Bristola, koji se na svomu početku glede lopti snalazio na isti način na koji je Zadar stvari rješavao s očito puno bogatijim beogradskim klubovima)
Lira i pet lira
​Otac Vam je bio glasoviti zadarski prijeratni mesar?
– Je. Imao sam kod Foruma, deset metara od katedrale, kuću. Otac je imao veliku svoju mesnicu i dućan. I tu mi je bio život. Forum, Riva – tu sam se naučio plivati, onda Zeleni trg – igrati nogomet. Tu smo bili do četrdeset i treće godine.
Vaš je otac bio vrlo imućan?
– Imao je dobar život, u to vrijeme je bio srednja klasa, imao je svoju radnju, kuću sa devet stanova, stanare. Tu u centru grada, Svete Marije broj 1.
Zeleni trg bio je pun kuća.
– Sve okolo su bile kuće. A moja kuća je bila odmah do Stošije. Deset metara od Stošije. A ulica je bila jedna ćorava, do koje si ulazio u kuću. U Forum nisi mogao ući ravno, nego si imao šest-sedam stepenica ići dolje. Tu u kućama na rivi bila su velika gospoda, doktori, advokati. Tu je bio kafić Loyd. Ovdje je kava bila jednu liru, a na rivi je bila pet lira. Tko je volio, tko je bio imućan, išao je tamo.