Vukovaru ćemo se opet vratiti

Subota je. Sunčan dan u studenom. Još je rano. Prerano za nas studente iz Kluba zadarskih studenata u Zagrebu. Ipak, ovoga puta odvažno smo napustili tople postelje jer posrijedi nije ispit niti predavanje na fakultetu. Ovoga puta krenuli smo u posjet našem Vukovaru. Krenuli smo povodom 17. obljetnice pada grada (18. studenoga), ali ispred toga, krenuli smo jer se osjećamo dužni odavanja poštovanja i pružanja pažnje onome što su oni za nas učinili te tmurne jeseni 1991.
Neki od nas u Vukovaru su već bili, neki su krenuli po prvi put, ali svima nam je zajedničko da ovakav posjet još nismo doživjeli. Imali smo sreću da je sa nama studentima na put krenuo i Darko Dovranić, ratni reporter HTV-a, jednom davno i sam naš, zadarski student u Zagrebu. Dovranić nam je u Vukovaru osigurao najbolje moguće vodiČe. U prvom redu, pukovnika Antuna Dugana – Samuraja, zapovjednika vukovarske vojarne. Iskusni ratnik, prava vojničina, a opet toliko pažljiv i dostojanstven u svemu onome što nam je pričao dok smo prolazili ulicama Vukovara. Najviše su nas dirale njegove skrivene priče o malim ljudima koje samo poneki znaju. Primjer: dječarac koji je dvaput vraćao zastavu na vodotornju jer je jedini bio dovoljno lagan da se uspne po oštećenim ljestvama.
Posjetili smo također Memorijalno groblje, Spomen dom Ovčaru, muzej u ratnoj bolnici koji vjerno prikazuje stanje i uvjete koji su tamo vladali. Suzne oči i zaprepaštenje teško je bilo sakriti. Nakon bolnice krenuli smo do poznate Trpinjske ceste – «groblja tenkova». Naš vodič Dugan pričao nam je o autoritetu Blage Zadre, o borbenosti Žutih mrava i Pustinjskih štakora, elitnih timova, ne po obučenosti i naoružanju, već po motivaciji i srčanosti.
Posjet smo završili na Lipovačkoj cesti, na ranču vukovarskog branitelja, Željka Čorka. U ratno vrijeme to je bio brisani prostor, tzv. ničija zemlja. Simpatični, skladno uređen ranč, nešto slično našoj dalmatinskoj konobi. Lagano promrzli, uz vrući čobanac i domaće tamburaše brzo smo se vratili u život. Ne mogu vam opisati naše oduševljenje kad su domaćinu počeli pristizati prijatelji, sve vukovarski heroji, od pukovnika Pere Janjića – Tromblona pa nadalje. Bili smo počašćeni njihovim društvom, ipak za nas su to prave zvijede Hrvatske, a ne kvazi-elita o kojoj slušamo svaki dan.
Večer je odmicala i morali smo natrag u Zagreb. Teško nam je bilo napustiti naše nove prijatelje. Jedno smo ipak obećali – Vukovare, doći ćemo opet!