SJEĆANJE NA ŠKABRNJU "Odsjekli su Gospi glavu, a sjekira je bila sva krvava, na dršci ima urezanih deset crta...!"

Slika korisnika mkvanja
Iako još u sjeni ratnih trauma, 27 godina poslije budi se jedno od najbogatijih mjesta u Ravnim kotarima
Oko tri sata poslijepodne već su bili pobili puno ljudi, provalili u trgovinu u centru i tu se napili i divljali. Kasnije su, u ožujku 1992., ubili i nekoliko starijih ljudi koji su tu bili ostali. Čak su i grobove oskvrnuli valjda tražeći zalatninu po kovčezima. Nisu imali mjere u iživljavanju ni nad mrtvima, pa su čak ubili jednog psa i ostavili na kosti pokojnika u jedan grob, priča nam Ražov dok mu ono "neponovilo se" izlijeće sasvim spontano i ponovno
Vedran SITNICA
Kip Bogorodice i okrvavljena sjekira podsjetnik na mučne događaje - Zoran Ražov

Škabrnja obilježava bolnu 27. obljetnicu stradavanja njihovih sumještana, uz Vukovar najveće hrvatske tragedije u novijoj povijesti. Tog 18. studenog 1991. godine u crno je zavijeno cijelo mjesto, a gotovo svaka obitelj izgubila je bližeg ili daljnjeg  člana, prijatelja... U predjelu Ambar, na ulazu u Škabrnju sa zadarske  strane, gdje je u naletu pripadnika JNA i paravojnih četničkih snaga  ubijeno 44-oro civila i branitelja, nepoznavatelju povijesti danas baš  ništa ne bi odalo da je upravo tu počinjen stravičan i nezapamćen masakr.

Kuće su obnovljene, okućnice uređene, vrtovi obiluju svime što u  ovom kraju uspijeva, a ono što najviše ostavlja dojama sasvim normalnog i uređenog života su dječje igračke i bicikle u dvorištima te odjeća  na sušilima koja otkriva dvije ili tri generacije u istom domaćinstvu.  Škabrnja živi, mladi se školuju, zasnivaju obitelji i  ostaju u svom mjestu. To je najvažnije, reći će redom Škabrnjani, koji ipak nerado govore o  stradavanju, gubicima, boli i nepravdi. Tek rijetki progovaraju kako se  ne bi zaboravilo, a još manje ponovilo.

- Naši stradalnici zaslužili su da ih se ne zaboravi, a naša djeca da znaju svoju povijest. Zato moramo govoriti o tome što se dogodilo, istina se  mora znati. Ja sam se na dan napada zatekao ovdje, u kući. Mi mladi smo  u to vrijeme noću davali straže, a danju naši stariji. Bilo je nešto prije sedam sati, mukla tišina, a onda odjednom galama, buka, trčanje... Izišao  sam vani i vidio tenk, a kasnije se pokazalo da ih je bilo desetak. U svega  nekoliko minuta u kući Branka Šegarića se našlo nas desetak. Tamo smo  u podrumu skrivali jedan puško-mitraljez i ručni bacač. Uzeo sam ručni  bacač i približio se tenku, na nekih 70-80 metara i ispalio prema njemu.  Pogodio sam ga na pravo mjesto što je odbilo  napad za pola sata, 45 minuta. Susjed je zapucao iz puško-mitraljeza, ali mu je zaštekavao. Veliki  broj mještana još je bio u krevetu, spavali su, kad smo saznali da tenkovi  i pješadija dolaze i iz pravca Benkovca i nije bilo drugog nego spašavati  živu glavu, prisjeća se Šime Ražov, koji se s nekoliko sumještana uspio izvući iz sela u poslijepodnevnim  satima, a u uniformu je skinuo po završetku Domovinskog rata i vratio se  na radno mjesto u Tisku.

Vrijedni i radišni ljudi, ali nikada nije bilo teže

Ovaj danas 50-godišnjak, čija je supruga Branka kao medicinska sestra također  sudjelovala u Domovinskom ratu, svoje je troje djece odgojio da znaju istinu i obilježavaju sve za Hrvatsku važne datume. 

- Imamo dvoje studenata, kćer i sina, i osnovnoškolca - našu Petru koja je sada osmi razred. Oženili smo se koncem rata, ali nismo se upoznali  na način kako to većina pomiosli kad čuje da sam ja medicinska sestra.  Dakle nije on bio ranjen, a ja ga njegovala. Cijeli rat, pa sve do 2000. godine, bili smo podstanari u Zadru. Nismo ušli u neki stan, već smo se  vratili u svoju kuću. I prije bi da nije obnova kasnila, a onda smo malo po  malo podigli kat na obiteljskoj kući. Sve smo radili sami, pa i ovaj namještaj. To smo stare komade namještaja brusili i uređivali. Ogledalo na zidu je od starih grila, govori nam Branka dodajući kako ona i suprug u  kreativnom radu nalaze mir i odušak za stres. Pitamo ih žele li njihova  djeca nakon fakulteta natrag u Škabrnju ili planiraju kao, na žalost, sve  veći broj mladih preko granice za boljim životom. U glas odgovaraju kako njihova djeca neće iz Hrvatske. U to su, kažu, sigurni. Sa žaljenjem ustvrđuju kako bi se to ipak moglo dogoditi u neko buduće vrijeme ukoliko  se neke ključne stvari ne promijene i osigura neki normalan život kod  nas.

- Zemlju se uz cijene i stanje ovakvo kakvo jeste više zaista ne isplati  raditi, a do rata su naši stari mahom živjeli od toga. Osvdje žive vrijedni  ljudi, radišni i uvijek dođu nekako do te kune, ali nikada teže nije bilo i  to se mora promijeniti, zaključuje Ražov, jedini iz predjela Ambar koji je  jučer uopće bio raspoložen razgovarati s novinarima, no slična je situacija bila i prema centru gdje smo ipak uspjeli privoliti zvonara i sakristana Zorana Ražova na razgovor o ovoj mučnoj temi. I on je bio sudionik  Domovinskog rata te živi svjedok stravičnog napada i zvjerstava koje su  paravojne srbo-četničke postrojbe počinile.

- To jutro, kad je započeo napad, sa još trojicom sumještana zatekao  sam se na Ražovljevoj glavici. Taman kad je autobus otišao u grad kojim  su ljudi išli na posao, a djeca u školu, tenkovi su bili kod Marinovaca, na  cesti od Benkovca prema nama. Prostim okom vidjeli smo jednoga sa  "šapkom" na glavi koji je izdao zapovjed "gađaj bre brdo". Kad je ta tenkovska granata opalila sve se zatreslo. Pobjegli smo u bunkere jer nismo  mogli ništa. Imali smo samo lovačke puške. Nastala je po malo i panika  zbog te bespomoćnosti. Oko tri sata poslijepodne već su bili pobili puno  ljudi, provalili u trgovinu u centru i tu se napili i divljali. Kasnije su, u  ožujku 1992., ubili i nekoliko starijih ljudi koji su tu bili ostali. Čak su i  grobove oskvrnuli valjda tražeći zalatninu po kovčezima. Nisu imali mjere u iživljavanju ni nad mrtvima, pa su čak ubili jednog psa i ostavili na  kosti pokojnika u jedan grob, priča nam Ražov dok mu ono "neponovilo  se" izlijeće sasvim spontano i ponovno. Pokazuje nam zid u dijelu crkve  gdje je uređen prostor za sjećanje na žrtve, civilne i vojne.

Dekapitirana Gospa i krvava sjekira

- Vidite te slike. To su poginuli branitelji, a ona imena iznad, to su civilni stradalnici. Samo pogled na taj zid sve govori, kaže Ražov pokazujući nam i oskvrnuti kip Majke Božje, Svete Marije smješten na postolje  nedaleko oltara. Kip je bez glave, kao i malog Isusa u Gospinu naručju, a  podno njezinih nogu položena je sjekira. Nespojivo, prođe nam na prvi  trenutak kroz glavu, no ubrzo je sve bilo jasno.

- Vide se tragovi na kipu, odsjekli su Gospi glavu i tu glavu nikada nismo uspjeli pronaći. A ova sjekira, bila je sva krvava. Na dršci ima urezanih deset crta, po pet sa svake strane. Pretpostavljamo da su njome ubili  desetoro ljudi. Ubijali su ljude dum-dum mecima, preko jedne je žene  bio prešao tenk, ubili su jednog mladića, odrezali mu uho, umotali u salvetu i stavili mu u džep.... Strašna i nezamisliva zvjerstva. Ne daj Bože da  to itko vidi a kamoli doživi. A ja sam vidio jer sam išao na patologiju u  Zadar na prepoznavanje, govori nam Ovaj Škabrnjanac, danas otac troje  punoljetne djece. Zadovoljan je i sretan jer su svi zdravi, jer su završili  škole i rade. Nada se i unučadi u neko skoro vrijeme, a optimistično zaključuje kako se u Škabrnji danas normalno živi i kako se više djece rađa,  neko  što imaju umrlih.

- Unatoč svoj traghediji i svom zlu koje nam je učinjeno opstali smo,  ponovno smo se vratili na naša ognjišta i nastavili život. Porušene kuće  su obnovljene, bol i zuga zbog gubitaka ostaju, a posebice se ovih dana,  uoči  "goda" to osjeti među ljudima. Na žalost, to ne možemo promijeniti, ali možemo upravo normalnim životima pobijediti to što nam je  učinjeno. Naša djeca i naši mladi su naša pobjeda, kaže Ražov. A da je  zaista više rođenih nego umrlih potvrđuje nam i don Ivan Rončević,  mjesni župnik koji je u Škabrnju doselio prije nepune tri godine. Potvrđuje i kako su ljudi sjetni, povučeni i tužni pred godišnjicu stradavanja.

Škabrnja živi

- Ljudi nerado pričaju o tome što se dogodilo jer im je to jako bolno i  jer su u ovo vrijeme i sami ranjiviji. Međutim, ima i onih koji to smatraju  svojom dužnošću, da se zna istina. A istina zanima ljude. Ja sam tu tri godine i vidim da jako puno ljudi iz svih krajeva tu dolazi odati počast žrtvama, a kažu mi mještani da ih je sve više, govori don Ivan te sa zadovoljstvom iznosi podatke da su od početka ove godine bila 22 krštenja. To  je, kaže, na oko 1600 stanovnika sasvim dobar prosjek i pokazatelj da  Škabrnja živi, da neće izumrijeti.

- Svake godine rodi se jedan prosječan razred što je u odnosu na neka  druga mjesta jako dobro. Dobro je i što ljudi žive neopterećeno strahotama koje su se dogodile. Prigodno taj dan obilježavaju i idu naprijed. U  razgovoru s mladima vidim da je to sve daleko. Njima je to slično kao što  je meni bilo kad sam slušao o Drugom svjetskom ratu. Znao si da ti je u  tome sudjelovao djed, primjerice, ali je to bila prošlost, govori don Ivan  ističući kako kod Škabrnjana ne osjeti mržnju te da mu se čini da je  većina njih pronašla način, koliko je to moguće, da nekako zaliječe tu ranu. Upravo kad smo napuštali Župni dvor ispred i u crkvi zatekli smo  grupu od 50-ak ljudi koji su iz Općine Dugi Rat došli odati počast žrtvama Škabrnje. S pozornošću, ali i dužnim poštovanjem i susosjećanjem,  oni su o stradanju Škabrnje u spomen-prostoriji slušali svjedoka nemilih  događanja i zapovjednika obrane Škabrnje, odnosno Samostalnog Škabrnjskog bataljuna, Marka Miljanića. A njegova je poruka jasna. Žrtve i  heroji se ne smiju nikada zaboraviti, a dobrota mora nadvladati zlo.

- Ljude koji nam dolaze dočekujem i pričam im istinu koju se mnogi  ustručavaju reći. A istina je da je Škabrnja bila jedno od najbogatijih  mjesta u srcu Ravnih Kotara. Još gotovo dvije Škabrnje se nalaze u svijetu, od Novog Zelanda do Australije i Europe. Ovo je isključivo hrvatsko  selo, rimokatoličke vjere, a u poluokruženju je bila selima nastanjenim  srpskim stanovništvom. Zbog toga je bila trn u oku i u bivšoj državi, a i u  ratovima. U Drugom svjetskom ratu bila je spaljena pod istim znakom  kao i u domovinskom ratu, kaže Miljanić dodajući kako je Škabrnju u  domovinskom ratu branilo 246 vojnika i to isključivo Škabrnjana. bili su,  kaže, razoružani, ali su sami kupili pred rat nešto pušaka, a kasnije su im  pomogli Mirko Norac i Tiho Orešković naoružavši ih s oko 200 komada  oružja.

Nisu svi Srbi isti, ali ni Hrvati

- Ja sam formirao i vodio obranu Škabrnje. Poslije pada otišao sam na  drugu dužnost, a Bataljun je preuzeo Željko Kurtov Buš. Same ove slike  tu na zidu pokazuju što se dogodilo. Poslije pada prilaze Škabrnji branile  su i neke druge postrojbe među kojima i 9. samostalna bojna HOS-a. u  Domovinskom ratu Škabrnja je dala 100-tinjak žrtava, a tu su poginuli i  neki branitelji koji nisu bili iz Škabrnje. tu je prolivena hrvatska krv i nije  bilo važno odakle je tko. Moram reći da je u postrojbama Hrvatske vojske  i policije u kojima sam ja zapovijedao bilo je 27 boraca srpske nacionalnosti kojima ovdje izražavam veliko hvala. Bilo je i vojnika muslimanske,  albanske, romske i drugih nacionalnosti. Reći ću i to da više poštujem, tisuću puta, bilo kojeg od tih vojnika, pripadnika bilo koje nacionalne manjine nego Hrvate koji su nas napustili i otišli u "Munchensku bojnu".  njih zapravo ne cijenim, kao ni one što su anemični bili i zbog toga nisu  mogli ratovati za Hrvatsku, a danas nam znaju pričati priče, oštro i kritički izjavljuje Miljanić dodajući i kako ne podnosi ni ljude iz susjedstva  koji, iako ne mogu odgovarati za djela svoje braće, roditelja, susjeda i  slično, se nisu došli pokloniti žrtvama Škabrnje, pa i Vukovara i slično. Ističe kako nikoga ne mrzi te da svogdje i stalno širi toleranciju.

- Za mene nisu ni svi Srbi isti, ali ni Hrvati. Svi smo mi različiti, imamo  svoje osobitosti i danas nam za ono što nam nije dobro, kao ni za neke  političke promašaje i neke neuspjehe nije kriv nitko ni iz Srbije niti od bilo kuda. Sami smo krivi za to. Treba gledati ljude po djelima i svakoga ponaosob. Tek kad to shvatimo nešto se može promijeniti, poručio je Miljanić koji je imao i posebnu molbu - da mediji ne daju prostor političarima  koji se na dan stradavanja dolaze u Škabrnju slikati, prikupljati za sebe  političke poene i "liti krokodilske suze" prigodno.

Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)