Kako Vukovar živi danas? I Hrvati i Srbi kažu da se neki napredak vidi, ali i da je zajedništvo – prazna priča

Vukovar je prvi praznik Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje dočekao s obnovljenim jednim od simbola grada, vodotornjem čija je konstrukcija teško oštećena u ratu.
Dugo je trajala ta obnova, službeno je na nju potrošeno 46 milijuna kuna, ali, i uz pomoć brojnih donatora, nedavno je dovršena. Da nije epidemije koronavirusa, vodotoranj bi ovih dana bio preplavljen posjetiteljima, premda ulaznica nije baš jeftina, 65 kuna. No, Darijan Zeko, direktor ovog objekta pretvorenog u muzej, ističe da je interes građana svejedno velik.
– Za vikend smo stvarno imali gužvu, ljudi su ispred vodotornja čekali u redovima, jer ih unutra, zbog zdravstvenih mjera, istovremeno smije ući samo 50. Dolaze nam iz cijele Hrvatske, a jedan je francuski par doputovao u Vukovar samo da bi se popeli na vodotoranj, ispričao nam je Zeko.
Njegova suradnica Mirela Janković-Sertić dodaje da su u planu i sustavni posjeti škola i dječjih vrtića, iz kojih djeca već dolaze u obilazak vodotornja. S kolegicama iz Udruge braniteljica iz Vinkovaca, u ponedjeljak je stigla i Grozdana Mauer.
– Bila sam u ratu snajperistica i iz mojih Borinaca sam povremeno, u rujnu 1991. dolazila na ispomoći u Vukovar, prisjeća se svojih ratnih dana gospođa Mauer, koju smo upoznali u podnožju vodotornja.
Osim što će potaknuti neku novu živost u Vukovaru, obnova vodotornja, koji je sada brendiran kao simbol zajedništva, omogućila je i otvaranje određenog broja radnih mjesta. Anamarija je već planirala otići iz Vukovara, ali danas radi kao vodič organiziranih grupa.
Ipak ostala
– Sezonskih poslova nije bilo, razmišljala sam o preseljenju u Njemačku, ali jako sam htjela ostati u Vukovaru i sada to, zahvaljujući obnovljenom tornju, mogu, rekla nam je mlada Anamarija.
Na vrh, s kojeg se pruža pogled na cijeli Vukovar, može se liftom i stepenicama, koje vode u memorijalnu sobu. U njoj je postavljeno šest ekrana na kojima se emitira animirani prikaz bitke za Vukovar, snimke njezinih heroja i još neki detalji vezani za to vrijeme. Izostao je tradicionalan nacionalni kič, a tekstualne poruke su politički korektne. Nema u njima, primjerice, četnika, kao napadači na Vukovar navode se JNA i srpske paravojne formacije.
Zamjenik vukovarskoga gradonačelnika Marijan Pavliček oduševljen je vodotornjem.
– Bio je to projekt koji uopće nije bilo lako izvesti. Tek kad se krenulo, saznalo se što sve na vodotornju treba sanirati. Ali, Vukovar je svakako dobio jednu dodanu vrijednost, ne samo u memorijalnom i edukacijskom smislu nego je i vodotoranj turistička atrakcija u ovom dijelu Europe. Uz njega se već otvaraju privatni ugostiteljski objekti, a prema našim projekcijama vodotoranj će biti ekonomski samoodrživ i neće biti na teret gradskom proračunu. Kad bude u punom pogonu, nakon što prođe epidemija, očekujemo godišnje sto tisuća posjetitelja, a u njemu će raditi 25 ljudi i imati sigurne plaće, ističe Pavliček, koji je bio pozitivan na testu za COVID-19, pa neće biti niti u Koloni sjećanja.
Naravno, vodotoranj ne može biti rješenje za sve probleme Vukovara.
Prijepor oko popisa
– Gospodarstvo nije pratilo obnovu grada, to je činjenica. Puno je truda uloženo u zakon kojim bi Vukovar dobio poseban status i to bi povoljno djelovalo na razvoj gospodarstva, ali Bruxelles ga zasad stopira. Mi u gradu nastojimo poticajnim mjerama za obrtnike i poljoprivrednike, u visini 50 milijuna kuna kroz šest i pol godina, dinamizirati poslovne aktivnosti i mislim da smo u tome dobrim dijelom uspjeli. Jako je važan podatak da Vukovar danas ima više zaposlenih nego u trenutku kada je Ivan Penava preuzeo mandat gradonačelnika.
Brojem nezaposlenih uvijek se može manipulirati, drukčije je sa zaposlenima, kojih je sada u Vukovaru 10.200, što nije bio slučaj preko sedam godina. Znači da ipak idemo u dobrom smjeru, ali ostaje problem nižih plaća nego u ostatku Hrvatske, što je boljka cijele Slavonije, rekao nam je Pavliček.
Odljev stanovništa karakteristika je čitave države, pa ni Vukovar nije iznimka. Bez otvaranja poduzeća, koja bi privukao i spomenuti zakon koji je još u proceduri, kaže zamjenik gradonačelnika, nije realno da se taj trend zaustavi. Novi popis stanovništva s nestrpljenjem se iščekuje u Vukovaru.
– U Hrvatskoj je popis politička kategorija i bojim se da ponovo neće, barem kada je Vukovar u pitanju, biti vjerodostojan. Vladajući su sa SDSS-om dogovorili da ljude popisuju njihovi sunarodnjaci i to je velika prepreka da dobijemo točan popis. U Vukovaru živi nešto više od 20 tisuća ljudi, a u okviru toga Srba je od 20 do 25 posto, maksimalno. Dakle, ne zadovoljavaju uvjet za ćirilicu iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, nema ih u Vukovaru trećina. Znam da ima i Hrvata koji su prijavljeni u Vukovaru, a žive drugdje, ali računajući sve skupa Srbi su na dvadesetak posto. Nadam se da će popis iduće godine ipak biti precizniji nego onaj 2011., rekao nam je Pavliček.
Polemični tonovi
Njegov politički protivnik, predsjednik gradske organizacije SDSS-a Srđan Kolar, koji također boravi kod kuće jer je zaražen, govori o vodotornju isključivo u tamnim tonovima.
– Taj je vodotoranj bio jedno lijepo zdanje grada Vukovara. Tijekom rata je, naravno, izgubio svoju gracioznost, ali i dalje je tu. No, naš je vodotoranj, nažalost, zloupotrebljen u političke svrhe. Meni je degutantna ta obnova, odnosno golem novčani iznos koji je na nju potrošen.
Kada se govori da je to koštalo 46 milijuna kuna, ali sredstva su u obnovu ulagana i u nekim prethodnim razdobljima. Velika je enigma kolika je zaista ukupna suma. Zbog svih problema u obnovi i netransparentnog financiranja, mnogima je vodotoranj već izašao na uši. Zato je on za mene danas – simbol zlouporabe. Pojedinci su iskoristili dobrotu donatora, pa vodotoranj, ni ovako obnovljen, ne predstavlja nešto posebno za Vukovar. Zajedništvo je, uostalom, obična floskula kada je u pitanju naš grad. Na zajedništvo se u Vukovaru uglavnom poziva kad se približava 18. studeni, to je prazna priča, ocjenjuje Kolar.
SDSS i gradonačelnik Ivan Penava imaju različite političke stavove o valjda svemu, naročito kada su u pitanju interesi srpske zajednice u Vukovaru. Ali, Kolar priznaje da je u gradu, otkad njim upravlja Penava, primjetan napredak.
– Ne mogu reći da se neki stvari u Vukovaru ne pokušavaju napraviti. Pogotovo kada je riječ o socijalnim stvarima, kao i, uz asistenciju države, pomoć obrtnicima i poljoprivrednicima. Postoje za to određeni fondovi i ljudi ih koriste. Osim toga, činjenica je da se u Vukovaru gradi, izvode se komunalno-infrastrukturni radovi. Vukovar je sigurno u boljem stanju nego proteklih deset godina, ne mogu to osporiti. Ako je neka ulica asfaltirana ili je uređena javna rasvjeta i postavljene nove klupe, ne mogu to negirati, bio bih u tom slučaju krajnje nekorektan. Je li to jedino povezano s gradonačelnikom, o tome mogu imati svoju zadršku, ali na kraju se, svjestan sam, ipak Penavi sve to piše, govori predsjednik SDSS-a o pozitivnoj strani vukovarske stvarnosti.
No, preteže, tvrdi, unatoč tome loša gospodarska situacija, na koju gradske vlasti mogu tek djelomično utjecati. Posljedica je i sve lošija demografska slika Vukovara.
Nema ekonomskog pomaka
– Evidentno je da je puno naših sugrađana napustilo Vukovar jer nema pravog ekonomskog pomaka. Niti jedan baš ozbiljan poduzetnik nije došao u Vukovar i otvorio veći broj radnih mjesta, zaposlio stotinjak ili više ljudi. Doduše, sada više nije izvjesno da bi taj čovjek uopće pronašao toliko ljudi u Vukovaru koji bi radili. Posebno nam nedostaje keramičara, električara, vodoinstalatera, građevinskih radnika, svih sa sličnim radnim vještinama. Takvi su među prvima otišli iz Vukovara. Poznato je kakva smo mi poduzeća nekad imali, Borovo ili Vuteks, pa je podloga tu, ali grad i država nisu nikad funkcionirali zajednički kako bi se dogodio značajan gospodarski skok. Vukovar to sam ne može, upozorava Kolar.
Uvjeren je da će popis stanovništva, koji se održava iduće godine, pokazati sve negativne demokratske trendove u Vukovaru.
– Bit će nas manje nego 2011. Međutim, u sklopu toga se, vjerujem, postoci Hrvata i Srba neće bitnije promijeniti. Stoga će se ponovo otvoriti pitanje ćirilice i primjene Ustavnog zakona, ali ne očekujem da će doći do nekakvog poboljšanja. Srbi moraju činiti najmanje trećinu stanovništva Vukovara da bi se uvelo službenu dvojezičnost, ali kad se to i dogodi, kažu da nije vrijeme. U okolnostima kada su ljudi frustrirani jer se bore s egzistencijalnim problemima, lako ih je izvući na ulicu parolama o zaštiti hrvatskog Vukovara, kako ne bi postao srpski, što su potpuno nedobronamjerne, neistinite priče. Ali, padaju na plodno tlo, pa dolazi do sukoba čak i među našim školarcima, zaključuje Kolar.
 

Više od sedam tisuća Vukovaraca zaposleno je u ostatku Hrvatske
 
Vukovar je, prema popisu stanovništva 2011., imao 27.533 stanovnika, a prošle godine je Državni statistički zavod, na osnovu odjava i prijava, broja rođenih i umrlih, procijenio da u gradu živi 22.400 ljudi. Broj rođene djece u Vukovaru pao je ispod 200 godišnje. Iseljavanje je problem naročito nakon ulaska Hrvatske u EU, od 2013. je svake godine preko tisuću ljudi otišlo iz Vukovara. Ali, 2019. ih je ipak bilo manje, 870, dok se istovremeno u Vukovar doselilo 889 ljudi. Zanimljivi su i podaci o zaposlenosti. Polovina od deset tisuća zaposlenih u gradu nemaju u njemu prebivalište, ali zato više od sedam tisuća koji to imaju rade u ostatku Hrvatske.
 

Vukovarski poduzetnici prema prihodima sedmi u državi
Krajem 2019., Financijska agencija objavila je rezultate poslovanja u Vukovaru za 2018., za ovu godinu još nisu dostupni. U Vukovaru je 2018. bilo 538 poduzetnika obveznika poreza na dobit, po čemu je grad na 30. mjestu u Hrvatskoj. Ti su poduzetnici zapošljavali 5.140 ljudi, što Vukovar smješta na 24. mjesto. Ali, ukupni prihod poduzetnika u Vukovaru, više od 11 milijardi kuna, takav je da je grad po njemu čak sedmi u Hrvatskoj. Nešto je slabiji kad je riječ o poduzetničkoj neto dobiti, 342 milijuna kuna, na desetom mjestu. Razlog ovako dobrih poslovnih rezultata u Vukovaru je činjenica da je u gradu registrirana tvrtka Energia naturalis, koja je vlasnik Prvog plinarskog društva. Konsolidirani prihodi te firme su 2018. godine bili veći od 10,8 milijardi kuna (od toga 8,7 milijardi otpada na PPD). Lani su konsolidirani prihodi Energije naturalis bili 8,8 milijardi kuna, uz to su u siječnju iz PPD-a priznali da su otkupili 6,4 posto udjela u Fortenova grupi.
 

Mama, ne vidim nebo
U sklopu kompleksa Franjevačkog samostana, u listopadu prošle godine postavljena je staklena stijena s imenima 2.717 Vukovaraca poginulih u Domovinskom ratu, ali i ljudi koji su iz drugih dijelova Hrvatske, pa i Europe, došli 1991. braniti grad. Tako je na tom popisu i, primjerice, francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier. No, na njemu nema Antonije Zeko, koja je u vukovarskoj bolnici umrla svega nekoliko sati nakon rođenja. Antonija je bila nedonošče, pa je smještena u inkubator, ali je uslijed pogotka granate u bolnici nestalo struje. Svojevrsnu počast Antoniji dala je spisateljica Ani Galović, koja ju je, u svojoj knjizi »Mama, ne vidim nebo«, navela među 34 djece koja su u ratu izgubila život na području Vukovara i okolice. Tragom te nedavno objavljene knjige, njemački autor Vladimir Köter napravio je ilustracije koje će činiti stalni postav izložbe u Franjevačkom samostanu. U ponedjeljak je predstavljena ta izložba, a o njoj nam je neke detalje ispričao župnik Ivica Jagodić.
– Većina su te djece bila kolateralne žrtve, stradali u granatiranju. Ali, dio ih je i ciljano ubijen, odnosno pogubljen. Recimo, četverogodišnja Martina Štefanić je u travnju 1992. namjerno, zato što su znali da je Hrvatica, izrešetana u Borovom Selu zajedno s bakom. Nisu sva ta djeca bila Hrvati, bilo je među njima i Srba, Muslimana, Rusina. Imate slučaj bratića Marija Kolarića i Darija Pejića, jednom je na ilustraciji ime ispisano latinicom, drugom ćirilicom, rekao nam je Jagodić.