Vukovar ne smije biti mauzolej sjete, već grad Michelinovih zvjezdica i open air koncerata. Hrvatska mu to duguje

Nedovoljno sam često gost. Vukovara. Zadnji je to put bilo prije nešto više od 13 mjeseci. U dvorcu Eltz otvarali su se Dani hrvatskog turizma. S razlogom baš tamo. U Vukovaru. Topla ranojesenska večer. Sadržajna predstava. Ali, tako tipično za posjetitelje Vukovara: naglo se, nakon obaveznog dijela programa, krenulo prema autobusima. Žurimo, kvari se vrijeme. Bit će kiše! Izgovori. Kao i obično.
Bili smo, istinski dobra ekipa, i 2017. kad je “Rijeka” plovila prema tituli. Smjestili smo se u Tordincima, a u očekivanju Cibalije, dan u Vukovaru. Istinski grč na Ovčari. Tuga. Ali da, baš smo željeli uživati u tako lijepim, tako pitomim, tako romantičnim vedutama Vukovara. Šetnica uz Dunav, moćna slavonska kuhinja i lagana, hladna bijela vina. Željeli smo odagnati koprenu sjete nadvijenu nad topli proljetni dan. Pokušavali smo. A onda smo otišli u Vinkovce.
I ne, neće nam situaciju promijeniti kolona crnih njemačkih limuzina. Neće to učiniti ni naučene, školske zadaće političara raznih boja koji dojure u Vukovar kako bi pred zborom kamermana izrecitirali patetiku. I još brže, pod rotirkama, sad već i u blindiranim tvrđavama na kotačima, frustrirani Slavonijom prema Zagrebu. Ne, to moramo učiniti mi. Svi zajedno. Sami.
Reći Europi kako bi bilo baš poticajno da svoj dan, 9. svibnja, iduće godine kad je i jubilarni 30. vukovarski, obilježi u gradu – najvećem novovjekom simbolu antifašizma. Pokreta na kojem je nastala slobodna Europa. Da svoj rođendan obilježi u gradu koji je istovremeno i Gurenica, i Staljingrad, pa i – Auschwitz. Da jednom zauvijek osudi fašizam koji je s ušća Save u Dunav tenkovima obasutim cvijećem, krenuo ubijati grad na utoku Vuke u taj isti Dunav.
Da, baš svi mi moramo učiniti to. Da Vukovaru muzeja. Koji opominju. Koji upozoravaju. Koji uče. Ali ne Vukovaru gradu muzeju. Da Vukovaru Michelinovih zvjezdica i velikih open air koncerata. Mjestu na kojem se susreće mlada Europa. Ali ne gradu mauzoleju. Jer Vukovar zaslužuje život. Razdragan. Pun veselja. Pa – Slavonija je to! Zemlja dobrih ljudi, još većeg gostoprimstva i nesputanog uživanja u životu. A ako je negdje taj naš istok Hrvatske tako lijep i privlačan, svakako je to na dodiru Vuke i Dunava. Učinimo to.
Vratimo Vukovaru ono što je on za nas učinio prije 29 godina. Jer država je baš onakva kakva je kolijevka njezine neovisnosti. Na nama je izbor. Mauzolej sjete? Ne – radost pobjede dobra nad silama mraka!