Učenje kao vještina

S obzirom na to da je interes za radionice inače prilično malen, sretni smo i jako iznenađeni što su se djeca pojavila u ovolikom broju. Većina ljudi nije svjesna da je učenje vještina poput, na primjer, pisanja ili plivanja. Učiti se uvijek može bolje, kaže psihologinja Studentskog savjetovališta Sveučilišta u Zadru Marta Cifrek-Kolarić, voditeljica projekta

Na radionicu za sedmaše i osmaše zadarskih osnovnih škola “Kako da učenje ne bude mučenje”, koja je ovaj tjedan započela u Gradskoj knjižnici, prijavio se neočekivano velik broj učenika. Njih preko 90 poželjelo je savladati vještine učenja.
“Kako da učenje ne bude mučenje” jedna je u nizu radionica “How yes no” ili “Kako da ne” koje provodi Studentsko savjetovalište Sveučilišta u Zadru u suradnji s Gradskom knjižnicom Zadar, a ovog puta pod pokroviteljstvom Reiffeisen banke. Radionica je besplatna za sve učenike, a kroz pet susreta vodi ju psihologinja Marta Cifrek-Kolarić s volonterima Studentskog savjetovališta, studentima završnih godina psihologije.
– S obzirom na to da je interes za radionice inače prilično malen, sretni smo i jako iznenađeni što su se djeca pojavila u ovolikom broju. Rasporedili smo ih u tri grupe po tridesetak učenika, što je također velik broj za radionicu. Ako bude još interesa, provest ćemo radionice opet, sljedeći put možda za srednjoškolce, govori predavačica Cifrek-Kolarić, koja je ujedno i voditeljica cijelog projekta.
Samim time što žele sudjelovati na radionici, djeca su svjesna da svoje učenje mogu poboljšati.
– Većina ljudi nije svjesna da je učenje vještina poput, na primjer, pisanja ili plivanja. Učiti se uvijek može bolje. Škole imaju previše posla, ali bilo bi dobro da se vještina učenja razvija od samih početaka, barem na satu razrednika, kaže Cifrek-Kolarić, potvrđujući da bi bilo dobro da se i sami nastavnici educiraju o metodama efikasnog učenja.
Na radionicama će ovi sedmaši i osmaši naučiti o koncentraciji i motivaciji, kako planirati učenje i izraditi dnevni, tjedni i mjesečni plan, kako pamtiti, koje su strategije učenja te kako savladati tremu. Jedan od važnijih ciljeva radionice je rad na samopouzdanju djece.
– Stalno im ponavljam da ovo nije škola, da nema ocjena, da možemo pričati o bilo čemu, iako nije strogo vezano za temu. To je ono što njima treba, a škole su tako strukturirane da profesor mora odraditi svoj program, a stručnih službi je najčešće malo pa nema za takve stvari dovoljno prostora. Ako napreduju u učenju, ako su dobri učenici, to je dobro za njihovu budućnost, ali i samopouzdanje. Dobri učenici imaju i bolji odnos s roditeljima, imaju i neke privilegije, pojašnjava Cifrek-Kolarić.
Kako kroz Studentsko savjetovalište najviše radi sa studentima i profesorima, Cifrek-Kolarić ističe da je vrlo lijepo raditi i s djecom.
– Za mene osobno je to jako lijepo iskustvo. Djeca su živahna, vesela. Za naše volontere to je isto dobro kao stjecanje iskustva u struci, a dobro je i što su dobno bliži djeci. Svi smo mladi predavači i djeci to odgovara, dobro ćemo se slagati, zaključuje Cifrek-Kolarić.
Na kraju će učenici dati osobno evaluaciju radionice, a sudeći po svemu, mogla bi im uistinu i koristiti.