Svoje kolege Marina Tomašević slika crnim vinom

Slika korisnika valentinam
Uspješna s mikrofonom i s kistom
Bit je u tome da vino ima teksturu koja diše, teksturu koja se mijenja. Kada vino nanesemo na papir nema ponavaljanja, nema brisanja jer se vino u taj trenutak osuši, upije svu boju i povratka nema. Olovka se može brisati, ulje na platnu također, akvarel malo teže ali ipak izvodljivo no ovdje nema boja, imamo samo vino
Marin GOSPIĆ
Tijekom dvije godine koliko slika vinorelom, Marina je naslikala tridesetak portreta

Tomislav Ivčić, Tomislav Bralić, Mišo Kovač, Mladen Grdović... kao i nekolicina drugih glazbenika nova su inspiracija zadarske, dakako i ne samo zadarske, pjevačice i, kako ju mnogi nazivaju, zadarske ambasadorice – Marine Tomašević. Ne za pjesme već jednu novu aktivnost kojom se nagrađivana pjevačica u zadnje vrijeme bavi – slikanjem. Marina vrlo uspješno uz mikrofon upotrebljava i kist, angažirana i oko svoje druge, uz pjesmu, velike ljubavi – slikanja. No ne bilo kakvog, poznata se glazbenica odlučila za izradu portreta, uzimajući za početak kao motive, spomenuto, svoje muške kolege i to u vrlo zahtjevnoj i raritetnoj tehnici – vinorelu.

Pitamo ju – zašto samo muškarci?

- Iz dišpeta muški! Šalim se, doći će i žene na red, smije se dok nam vadi iz likovnih mapa neke od radova i pokazuje najnovija djela.

Razgovor vodimo u njenom improviziranom studiju, u stanu u Zadru kojem se vratila iz Zagreba prije dvije godine. Dočekuje nas u jednostavnoj crnoj trenerci, nasmijana, neposredna, jednostavna zapravo kao i trenerka koju nosi, ni blizu bilo kakve prepotencije koja itekako često zna ići u "paketu“ s glazbenicima njenog statusa. Uz čaj pregledavamo portrete, birajući koji bi bio najbolji za fotografiranje za potrebe pisanja ovog članka.

Portretiranje s dušom

Odlučiti se je teško, jer iako bez akademije, svoje „momke“ Marina portretira vješto i s dušom, unoseći u rad i sebe, prije svega svoju ljubav za glazbu, za svoj kraj i običaje, što se itekako može osjetiti gledajući u slike vezane za pjesmu, vezane za riječ, za iskrenu emociju, vezane za sve ono što i nju samu kao osobu definira.

Vinorel, pojašnjava nam, je tehnika slikanja crnim vinom.

- Bit je u tome da vino ima teksturu koja diše, teksturu koja se mijenja. Kada vino nanesemo na papir nema ponavaljanja, nema brisanja jer se vino u taj trenutak osuši, upije svu boju i povratka nema. Olovka se može brisati, ulje na platnu također, akvarel malo teže ali ipak izvodljivo no ovdje nema boja, imamo samo vino. Jedan portret stoga radim danima i to ako kontinuirano radim. Neki slikari si dopuštaju, rekla bih, da budu ukusno-neuredni no ja nisam jedna od njih, ja sam inače perfekcionista u životu pa tako i s kistom u ruci. I moja su ulja na platnu realna pa isto tako težim da i ovi portreti budu realni. Vjerujem da sam u tome uspjela o čemu svjedoče i utisci ljudi, a i zanimanje medija za ovo što radim, naglašava.

Pjevačica trenutno slika s vinima iz podruma svoga zeta, a to su merlot, shiraz i croatina, a kako dodaje, zna upotrijebiti i plavac.

- Do sada, u ove dvije godine od kada se bavim vinorelom, naslikala sam tridesetak portreta, od kojih su desetak kolege, a ostale slike rađene su po narudžbama kojih je sve više. Odlučila sam se najprije uhvatiti posla i naslikati drage mi kolege s kojima imam neke životne poveznice s tim da još nisam obuhvatila sve planirane, ima ih još nekoliko na popisu, informira nas.

Dodaje da je sve zapravo počelo još u djetinjstvu kada je već kao maleno dijete crtala i to prije svega lica ljudi.

Želja za slikanjem

- Psihologija ljudi me zanimala od kada znam za sebe, a upravo nam lice najviše otkriva o tome kakvi smo unutar sebe. Prvi pravi portret koji sam napravila bio je tehnikom olovke. Imala sam svega desetak godina i nacrtala jednog glumca. I dok su se većinom moji vršnjaci igrali u dvorištu, ja sam imala puno momenata gdje bi se odvojila i nalazila sebe crtajući. Sjećam se, taj sam portret odnjela svojoj nastavnici likovnog odgoja koja nije mogla vjerovati da sam ja to napravila iako sam joj donjela i manju sliku iz novina koja mi je poslužila kao inspiracija. Čak je mislila da sam sliku prekopirala iako za to nije bilo šanse s obzirom na veličinu slike. U tom momentu sam iz revolta isparala sliku jer mi profesorica nije vjerovala i na neki način sam čak zamrzila crtanje. Ipak nešto kasnije bila sam vođa likovne sekcije za cijelu školu, ta ljubav za slikanjem je nekako uvijek pronalazila put do mene. Rekla bih zapravo da je to moje slikanje u prvi plan izbijalo u onim mojim životnim fazama kada sam osjećala potrebu da razmišljam, da odmaram... Prije dvije godine, kada sam se vratila u Zadar, strahovito me uhvatila želja da nastavim tamo gdje sam stala sa slikanjem. Htjela sam na neki način povezati svoje dvije velike ljubavi: glazbu i slikanje i tako je sve krenulo. Prijateljica Branka mi je predložila da krenem slikati s vinom pa iako mi u tom trenutku to nije bilo ni na kraj pameti da se vinom može i slikati, prihvatila sam ideju vidjevši na internetu da zaista postoji ta tehnika. Vidjela sam da je riječ o jako teškoj i staroj tehnici no uhvatila sam se posla i iako su svi očekivali da ću raditi prirodu, vinograde... ja sam se odlučila za portrete. Prvi portret koji sam napravila je bio Tomislav Ivčić i njegova „Kalelarga“. Nacrtala sam sam Kalelargu, zvonik i njega kao dobrog duha kako nas sve čuva iznad grada. I tako je krenulo, portret za portretom, neke je bilo lakše, a neke teže napraviti. Bilo je, primjerice, teško Mišu Kovača predstaviti tek kroz nekakvo slovo jer je on ipak legenda naše hrvatske glazbe ili se uhvatiti u koštac i s drugim glazbenim velikanima. No, kako sam već naglasila, po reakcijama ljudi i likovnih znalaca vidjela sam da mi to ide jako dobro. Kad završim dvadesetak slika poznatih vjerojatno ću napraviti i izložbu ako naravno slike tada još budu bile kod mene jer sam neke već poklonila na dobrotvornim aukcijama, upoznaje nas sa svojim planom.

Marina se inače nije školovala za slikaricu no svoj je talent, kako drži, donijela na ovaj svijet rođenjem.

Raditi na sebi

- Svi se mi rađamo s nekim talentom i prije nego što dođemo na ovaj svijet mi zapravo sve već znamo i samo to moramo osvijestiti. Većina ljudi je nažalost uspavana pa nema pojma kolike potencijale nosi u sebi. Kada čovjek počne raditi na sebi kao što sam i ja krenula raditi prije nekoliko godina, u prilici je otkriti velike stvari. A to je čudo, to otkrivanje što smo mi ljudi sve u mogućnosti napraviti. Vjerojatno vam je poznata priča o majci koja je u stanju, vidjevši kako joj je dijete u opasnosti, dignuti s tla auto teško i 20 tona. Naizgled nemoguće no to je to čudo koje mi posjedujemo u sebi no nemamo ga vremena zbog najčešće teških misli, ograničene percepcije i društveno odgojnih uvjerenja rasvijetliti. E pa ja skidam veo s očiju i svaki dan otkrivam božje darove koje imam kao što su dar pjevanja, iako isto nikad nisam učila pjevanje u životu i dar slikanja, dodaje dalje.

Među prvim portretima koje je nacrtala bio je otac kćerkinog joj supruga kojem je taj portret poklonila za otvaranje njegove konobe u Murvici, oduševivši ga, posebice zbog toga što otac tada više nije bio među njima. Konoba u Murvici je u zadnje vrijeme lokacija na kojoj pjevačica najradije boravi i crpi inspiraciju, i za slikanje, i za glazbu. Obitelj je dobila i prinovu pa se Marina najradije druži sa svojima, bilo u Murvici ili u rodnom gradu kojeg, iako je godinama živjela u Zagrebu, kako kaže, zapravo nikad nije napustila, ni srcem, a ni formalno adresom stanovanja,

-Nikad se nisam odjavila iz Zadra. Moja je adresa uvijek bila tu i da me onda, prije skoro 30 godina Tomislav Ivčić nije nagovorio da se preselim u Zagreb zbog karijere ne znam bih li išla. No Tomislav mi je postavio ultimatum: ili se selim u Zagreb ili nećemo surađivati. I što sam mogla, nije mi bilo druge nego kufer u ruke i gore, prisjeća se kroz smijeh.

A prisjeća se i onoga što je poslije usljedilo, svih onih ratnih godina i događanja koja su ju zauvijek promijenila.

Marina je, što javnost uglavnom zna, bila jedna od najpožrtvovanijih hrvatskih pjevačica po pitanju pomoći za svoju zemlju. Zajedno s kolegama pokrenula je i sudjelovala u nizu akcija pomoći, uključujući i onu najpoznatiju što ju osmislio Ivčić: „Stop the war in Croatia“.

- Da, u sudjelovala sam u toj akciji od samog početka i to ne samo kroz pjesmu već i šire. Znali bi me dizati i u dva, tri sata ujutro i samo bi mi rekli: idete pjevati za Zadar. Bilo da je bila riječ o Njemačkoj, o Austriji, ili o bilo kojoj drugoj destinaciji, išli bismo bez honorara, bez bilo kakvog razmišljanja. Bili su to trenutci kada čovjek ne razmišlja, kada mu je na pameti samo kako pomoći svom gradu, kako pomoći svom narodu. Znam da sam kroz rat punih pet godina tako pjevala, gdje god je bilo prilike, prisjeća se.

Marina je tri puta zamalo bila ustrijeljena što je informacija koju malo ljudi zna.

Triput zamalo ustrijeljena

- Da zamalo sam tri puta izgubila život jer sam često bila i na prvim linijama. Vi ste prvi medij za koji to ovako javno iznosim. Nikad nisam imala potrebu hvaliti se time, dodaje.

Pitamo ju zašto, svjesni surove istine da se neke stvari brzo zaboravljaju, posebice u kontekstu činjenice da ju je grad za koji je toliko dala gotovo i ne „prepoznaje“, ne među ljudima već u onim strukturama koje bi i zadarsku ambasadoricu mogle primjerice staviti na kakav popis izvođača angažiranih za neki komercijalni, dakle plaćeni nastup, a ne tek kao još jedno zvučno ime na koncertima humanitarnog profila na kojima ju zadarska publika jedino ima prilike vidjeti.

- Što da vam kažem? Zašto je to tako ne bih znala, netko ima problem, a to nisam ja koja nastupam samo kada su nekakve humanitarne akcije no ne i komercijalno. Naravno da ću se rado odazvati na svaki humanitarni koncert, da ću pomoći gdje god to mogu no moram vam iskreno priznati da me iznenađuje što se nitko u tim vodećim gradskim strukturama nije sjetio Marine Tomašević kada je, primjerice Nova godina ili neko drugo komercijalno događanje. Ne znam u čemu je stvar i zapravo više o tome i ne razmišljam, priznaje.

U svom gradu rijetko no zato van granica Hrvatske, posebice po dijaspori Marina često nastupa. Neki su ju mediji prozvali i kraljicom dalmatinskim fešti kao i ženskim Stavrosom.

- Dosta nastupam po Sloveniji u zadnje vrijeme i to uz najbolje hrvatske klape. Tamo su me prozvali, uz ovo što ste spomenuli, i zadarska diva, ponosna je Marina.

Koliko je uspješna daleko od svog Zadra svjedoči i činjenica da je njena pjesma „Majka Dalmacija“ jedna od najizvođenijih hrvatskih pjesama u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Litvi i Istočnoj Njemačkoj, a u prilog tome treba istaknuti i to da je prije nekoliko godina dobila poziv iz Rumunjske, gdje su ju pozvali da im bude počasni gost na proslavi jednog važnog datuma jednog grada.

- Mogu vam reći da me to iznenadilo jer ja ne pripadam ni jednom lobiju iako se glazbom bavim već 40 godina, a nažalost to je danas jako bitno u ovom poslu pa mi je taj poziv tim više bio puno draži. Današnja estradna scena je izgubila onu draž i smisao, nas glazbenike su podijelili po nacionalnim televizijama, po diskografskim kućama, po lobijima... glazba je postala jedna interesna pojava što je sasvim suludo jer glazba je emocija, jer glazba je umjetnost i ne smije se tako tretirati. I što se događa, mi kao nacija gubimo svoj indentitet no to vam je danas tako i teško je ispraviti neke stvari. Na istočnjačkom šundu smo već „odgojili“ cijelu jednu generaciju. Kada smo prije petnaestak godina upozoravali mjerodavne o problemu ulaska cajki u Hrvatsku umjesto da reagiraju mi koji smo na to ukazivali bili smo na svojevrsnim listama zabrana. Zašto? Ne znam odgovor i ne da mi se više o tome ni razmišljati niti se time baviti. Ono što mi je važno je moja publika koja nije mala, moji ljudi, moji sugrađani, ljudi koje svakodnevno susrećem, ljudi koji mi prilaze, koji me vole kao što i ja volim njih. To je najvažnije, ta povratna informacija, to je ono što me puni, zaključuje pjevačica.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)