Djeca i linija manjeg otpora...

Slika korisnika valentinam
ZDRAV ŽIVOT
Autor: 

Mislim da nam je najbliža Paklenica. Kornati su tu, ali ok, malo je teže stići do njih. Krka nije daleko. Nisu niti Plitvička jezera. Kao ni Sjeverni Velebit. Naravno, nabrojao sam nacionalne parkove. Tu možemo dodati i Vransko jezero, Park prirode Velebit, zatim niz otoka do kojih lako možemo stići. Imamo i cijelu Liku na dohvat ruke.

Imamo prirodu kakvu malo tko u „modernom“ svijetu može zamisliti. I mogućnosti da biramo. Ali realno, to ne koristimo previše.

Blagodati

Ali zapitajmo se koliko naša djeca koriste blagodati mjesta gdje živimo. Nemojmo se zavaravati, činjenica da živimo u Zadru, ne znači previše. Stres nas roditelja sigurno utječe na djecu, promet je gust, a parkova u gradu i nema previše. Ako se zaključamo u stan i tu i tamo prošetamo gradom, nismo napravili dovoljno. I šteta radi toga, jer na dohvat ruke su nam fantastične stvari.

Ne izmišljamo toplu vodu kada kažemo da je čist „morski“ zrak odličan za zdravlje. Da boravak u Planinama poboljšava rad srca i pluća i da povećava razini hemoglobina u krvi. Na žalost često neke stvari „otkrijemo“ kada nam je potrebno za liječenje.

Kada već spominjemo djecu i mlade ljude, nedavno sam bio u Sloveniji u Mariborskom Pohorju. Radi se o planini i skijalištu koje je doslovno spojeno s Mariborom. A naši dragi susjedi (ovo dragi je doslovno, bez navodnika) odavno su shvatili blagodati prirode. Tako su im gradovi puni biciklističkih staza, velik broj ljudi boravi u prirodi, a stvarno je lijepo bilo vidjeti kako školski autobusi dovode velik broj djece s nastave i imaju tjelesni u prirodi, odnosno imaju škole skijanja, sanjkanje ili samo boravak u planini. Govorimo o radnim danima u kojoj se jedan cijeli dan djecu odvodi na planinu.

Tjelesni odgoj

Na žalost kada se govori kurikularnoj reformi, najmanje se govori o tjelesnom odgoju. I dok naši susjedi uvode sat tjelesnog u školama svaki dan, kod nas se tjelesni smatra kao nešto „usputno“. I pri tom svakako valja istaknuti velik broj odličnih profesora koji u lošim uvjetima i lošim programima, izvlače najbolje. Ali pojedinci nisu sustav. A nama je sustav na klimavim nogama. Na kraju krajeva magistri kineziologije „dobivaju“ djecu tek u petom razredu osnovne škole. Do tada su više- manje za taj predmet zaduženi učitelji ili učiteljice. A to nekada bude dobro, a nekada i ne. Nekada se i mali broj sati tjedno tjelesnog odgoja zanemaruje ili ga se mijenja, recimo, u sat razredne nastave. I to je zločin! I baš radi toga se sustav mora mijenjati.

Linija manjeg otpora

Umjesto da se ugledamo na susjede ili na niz drugih nacija i povećamo broj sati tjelesnog odgoja, polako u škole ubacujemo redovit odlazak u prirodu, na planinu, na otoke, na jedrenje, pa i da se odrade cijeli dani u prirodi gdje će se učiti i drugi predmeti, mi idemo linijom manjeg otpora.

Budućnost

A na početku teksta je spomenuto kakve sve mogućnosti imamo. Jer s jedne strane mi je lijepo bilo vidjeti u Mariboru kako djeca se autobusima dovode na planinu, s druge strane mi je strašno žao što moja djeca vjerojatno se neće „odgajati“ na takav način. Barem ne kroz školstvo.

I zato je uloga nas, roditelja, još veća i još važnija. Računala, tableti, pametni telefoni su svakako važni. I svakako da se školovanje mora usmjeriti prema budućnosti. Ali kretanje, trčanje, penjanje, more, planina nisu prošlost. A danas, u ovako užurbanom ritmu, te stvari su možda i važnije nego što su ikada bile. Možda ćemo dosađivati nekim novim klincima pričama kako je nekada bilo bolje. I realno, mnoge stvari nisu bile bolje, koliko god mi to ne želimo priznati. Ali da smo živjeli punim plućima (i to mislim doslovno), to zaista jesmo. I to moramo omogućiti njima. Tim novim klincima...

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.7 (3 glasova)