U područjima koreografije i suvremenog plesa Hrvatska zaostaje 20 godina

Slika korisnika valentinam
RAZGOVOR Marija Šćekić
Fascinirana sam anatomijom, astronomijom i glazbom jer mi se čini kako su to jedina mjesta i prostori u kojima vrlo jasno osjetim pravu ljubav, sklad i mir. Gdje god dalje da se okrenem – uvijek neki nemir, nesklad, nelogičnost, drama, kaos. I zato se valjda toliko trudim da bar u svojim predstavama pronađem neki smisao koji će ponuditi ljudima ono nešto ljudsko i iskreno, pa što god to bilo i kako god to izgledalo
PIXSELL
Predstava "Sjena" nastala u suradnji s Tadashi Endom za koju je Marija Šćekić dobila Nagradu hrvatskog glumišta 2006.

Diplomirala suvremeni ples i koreografiju na plesnom odsjeku Sveučilišta Concordia u Montrealu u Kanadi, vodila Plesni odsjek Umjetničke Akademije u Reykjaviku na Islandu, radila u školi Ane Maletić, u ansamblu LADO, podučavala ples u Zagrebačkom plesnom centru, na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i Osijeku te, zapravo, gotovo u sklopu svih plesnih centara, škola i udruga u zemlji a zadnjih pet godina je i voditeljica prve državne osnovne škole za balet i suvremeni ples u Šibeniku. No to nije ni izdaleka sve. U sklopu rada Umjetničke organizacije Histeria Nova čiji je osnivatelj i umjetnički direktor, prije nekoliko mjeseci u Zadru otvorila je Školu prirodnog pokreta i plesa. Ona je najjednostavnije rečeno - plesna umjetnica Marija Šćekić. Za Zadarski list predstavlja svoju školu no razgovor nas vodi i mnogo šire....

Škola prirodnog pokreta? Već naziv je zanimljiv.

- Hvala. Školu prirodnog pokreta i plesa sam otvorila za sve ljude. Može pomoći onima koji imaju problema s držanjem kao i onima koji se bave plesom, neovisno o stilu i stupnju izvrsnosti. Pojam „prirodni pokret“ je nastao iz potrebe za novim pristupom tjelovježbi u kojima se naglasak ne stavlja na plesnu tehniku nego na funkcionalnost pokreta polaznika. Treninzi su koncipirani kao kombinacija raznih somatskih plesnih tehnika, borilačkih vještina i korektivnih vježbi preoblikovanih u radionice prirodnog pokreta i kreativnog umjetničkog procesa. Sprave su nepostojeće ali izometrijske vježbe jačanja i osvješćivanja dubinskih mišića su integralni dio svakog sata. Usvajanje pojmova iz područja anatomije i biomehanike ljudskog kretanja osnova su većine treninga. Tijelu se pristupa kao jedinstvenom ljudskom instrumentu koji najprije treba anatomski i somatski aktivirati (osvjestiti iznutra prema van), zatim neuromuskularno povezati (naštimati) i u konačnici kreativno motivirati (opustiti). Cilj je postizanje bolje učinkovitosti u izvođenju spontanog, iskrenog, neopterećenog ljudskog pokreta.

Velik interes

I koliko je zadarskih polaznika prepoznalo metode koje podučavaš?

Trenutno je upisano 28 polaznika a u ponudi su tečajevi „Prirodni pokret“ (stupanj I i II) pod mojim vodstvom i tečaj „Suvremena plesna tehnika“ pod vodstvom Lucije Mikas. Moram priznati da sam jako ugodno iznenađena dosadašnjim interesom Zadrana čije su mi recenzije, mišljenja i zadovoljstvo na satu dodatni vjetar u leđa. Zahvaljujem im iskreno ovim putem na njihovom povjerenju, ustrajnosti i motivaciji.

U gradu postoji nekoliko plesnih škola/udruga. Po čemu je tvoja škola specifična?

- Osobno, već dugi niz godina ne zanima me ples nego umjetnost skladnog pokretanja tijela na sceni. Svaki je čovjek izuzetno zanimljiv plesni umjetnik jer nosi svoje tijelo kao sebi samom specifičan instrument. To je rekla bih najkraća definicija onoga što podučavam u svojoj školi; omogućiti polazniku da bude upravo to što jest, da spozna jedinstven način na koji njegovo tijelo funkcionira, koje su mu slabosti odnosno vrline i kako svakodnevno uštimavati svoj instrument neovisno u koju svrhu i prema kojem cilju (scenskom ili rekreativnom). Zato se u Školi prirodnog pokreta i plesa najprije detaljno uči kako ispravno zakoračiti, čučnuti, sjesti, poskočiti, doskočiti a tek tada sastavlja i ponavlja neka plesna fraza ili ne daj Bože, moje vlastite koreografije ( smijeh ) koje su sve samo ne rekreativno-opuštajuće plesne sekvence.

Svijest umjesto improvizacije

Tvoja je biografija impresivna. Djelovala si i u Hrvatskoj, no i u inozemstvu. Ako usporedimo ples u Hrvatskoj u odnosu na vani postoje li neke bitne razlike. Često možemo čuti kako zaostajemo za ovim, za onim...

- Ovo pitanje je upravo srž moje odluke za osnivanjem vlastite Škole prirodnog pokreta i plesa. Da, Hrvatska zaostaje dobrih 20 godina za onim što sam prvi puta spoznala 1995.godine na prvoj godini studija koreografije i suvremenog plesa u Kanadi. To su somatika, integrativne tehnike suvremenog plesa i otvorene forme koreografiranja u kojemu slobodno kretanje plesača ne podrazumijeva nikakve improvizacijske alate već vrlo jasnu svijest plesača o integraciji misaono-tjelesnog procesa tijekom izvedbe. Dakle, drugim riječima..ne koju tehniku vježbati i što plesati nego u koju svrhu i kako nešto (ne)verbalno jasno iskomunicirati. Iz ovog razloga, prije dobrih 15-ak godina sam počela predavati širom zemlje istovremeno razvijajući autorski edukativni projekt pod nazivom Oratio Corporis (govor tijela) koji sam kasnije preimenovala u Cro-lateral Movement - „hrvatski sporedni pokret“ - svojevrsnu neslužbenu, nepostojeću, neprihvaćenu ali itekako nužnu profesionalnu edukaciju plesača i budućih koreografa u Republici Hrvatskoj. Cilj mi nikada nije bio pokrenuti državnu školu niti soliti ljudima pamet kako da koreografiraju i plešu već da prenesem dio svog skromnog ali mukotrpno stečenog znanja o jednom sasvim drugačijem pogledu na tijelo, fizički teatar, plesnu umjetnost i znanost koreografiranja kakav je još prije 20 godina bio vrlo snažan u Kanadi a tek u zadnji par godina je postao dio obvezne edukacije na plesnim školama i akademijama.

S predstavom „Sjena“ si dobila Nagradu hrvatskog glumišta 2006.- te godine. U predstavi surađuješ s Japancem Tadashi Endom (plesačem butoha). S kojim si se izazovima susretala pri radu na predstavi i što je po tebi njena glavna odlika/kvaliteta s kojom ste osvojili nagradu?

- Proces stvaranja je bio strašno težak. Nastajala je na relaciji Gottingen (Njemačka) – Zadar –Zagreb. Ja sam tada imala 30.godina, a Tadashi Endo 60-ak i njemu je to isprva bila nemoguća misija da prvi put u životu pristane plesati za nekog koreografa a pogotovo mu je teško bilo prihvatiti da je taj koreograf jedna mlada žena, Europljanka s nula iskustva o japanskom mračnom, morbidnom, ogoljenom interiornom plesnom stilu poznatom pod nazivom butoh. U konačnici sam uspjela stvorili izvrsno umjetničko plesno djelo a moja suradnja s Tadashi Endom završila s komplimentom koji mi je dao rečenicom „no need for you to learn butoh Marija, You are butoh“.

Ples od najranijeg djetinjstva

Kompliment samo takav. Što je za tebe ples?

-Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Upisala sam se na balet kad mi je bilo tri i pol godine i osim kratke pauze zbog rata nisam nikada prestajala plesati. Znam da sam bez puno toga u životu uspjela preživjeti ali bez ljubavi i umjetnosti teško. Besmisao na koji nailazim svakodnevno upravo uz pomoć umjetnosti uspjevam preokrenuti u nešto sadržajno i konstruktivno, koliko god to bilo teško.

Koje su poruke tebi važne, što želiš „reći“ pokretom, što te motivira na stvaranje?

-Na stvaranje me motivira sam život. Ljudi su mi fascinantni a iskrenost, poštenje i smjelost, nešto što stvarno neizmjerno poštujem i cijenim i čemu i sama težim od kako znam za sebe. Istovremeno, fascinirana sam anatomijom, astronomijom i glazbom jer mi se čini kako su to jedina mjesta i prostori u kojima vrlo jasno osjetim pravu ljubav, sklad i mir. Gdje god dalje da se okrenem – uvijek neki nemir, nesklad, nelogičnost, drama, kaos. I zato se valjda toliko trudim da bar u svojim predstavama pronađem neki smisao koji će ponuditi ljudima ono nešto ljudsko i iskreno, pa što god to bilo i kako god to izgledalo.

Tijelo je medij plesa, barem primarno, kako ja to vidim, no svakako i duh. Gledajući predstave suvremenog plesa danas čini mi se da je sve više duha, a sve manje tehnike/pokreta. Nove plesne predstave mi sve više liče na performanse. Može li po tvom sudu plesač/ica biti umjetnik u pravom smislu riječi bez poznavanja tehnike, bez naobrazbe? Pitam te to u kontekstu činjenice da u svojoj školi naglasak imaš upravo na anatomiji tijela, biomehanici pokreta, procesu kretanja....

Četiri osnovne grupe

- Treninzi u mojoj školi su koncipirani u četiri osnovne grupe: tjelovježba, plesni tečajevi, scensko-izvedbene i koreografske radionice te multimedija i nove tehnologije. Prve i druge su koncipirane kao kombinacija raznih somatskih plesnih tehnika, borilačkih vještina i korektivnih vježbi preoblikovanih u radionice prirodnog pokreta pri čemu poseban naglasak stavljam na tehnike primitivnog životinjskog kretanja čije korijene možemo pronaći u radu Orlando Canija, Ido Portala a posebno brazilca Alvaro Romana. Što se treće grupe tiče, tu su somatske tehnike poput Body-Mind Centeringa čija je utemljiteljica Bonny Bainbridge Cohen zatim Feldenkreis, Butoh, Lachambre, Chouinard, Pilates i nešto Tai Chi-ja što sam preoblikovala u edukativne radionice pod nazivom MOT (motion of organic tissue). Napredni stupanj edukacije podrazumijeva tečajeve iz područja koreutike (prostorne harmonije), eukinetike (dinamičke strukture pokreta) i koreografije (osnove plesne kompozicije i kreativnog procesa). To su tečajevi Harmonija pokreta, Scenski pokret i Osnove koreografije. I posljednja grupa podrazumijeva interdisciplinarne radionice koje predstavljaju prezentacije, stručna predavanja i seminare iz područja neuroznanosti, psihoterapije pokretom, ekologije, motion capture tehnologije i novih medija.

Imaš i poseban program „Zvuk i ton plesa“. Koliko je zvuk bitan za ples? Postoji li ples bez zvuka? Ne mislim doslovno zvuka jer si svojedobno rekla da vrlo rijetko osjećaš potrebu za gledanjem, već više za „slušanjem“ svojih plesača te traženjem „plesnoga zvuka“ slušanjem?

- Rođena sam i odgojena uz tatu i brata muzičare pa je glazba jednako neraskidivi dio mene kao i sam ples. Glazbu sam od malenih nogu uvijek vizualizirala a plesne koreografije slušala. Tako je oduvijek bilo i ostalo. Već pri stvaranju moje prve koreografije, najveću strast sam osjećala u nagonu pronalaženja plesnog zvuka - harmonije pokreta tijela u prostoru i vremenu, u onom osjećaju koji pretpostavljam da osjeća dirigent kad svojim rukama usklađuje zvuk orkestra kojim upravlja. To je neopisiv osjećaj zadovoljstva, ljubavi, ljepote, mira s jedne a tuge, sreće, bola, patnje s druge strane.....sve odjednom. Zvuk tišine i muk krika... (kao Tadashi Endo u predstavi Sjena!) Tečaj “Zvuk i ton plesa” je dio programa Škole za prirodni pokret i ples kojim se promiče upravo ta ideja o neraskidivoj vezi audio-vizualnog kinetičkog svojstva plesnog pokreta, odnosno zvuka.

Predstava "Odraz"

Zadarskoj publici si se prošle godine predstavila s predstavom „Odraz“ koju si režirala i u kojoj su protagonisti bili Lucija Mikas i Elvis Hodžić. Bez riječi, bez scenografije, bez kostima, naizgled „gola“ no toliko snažna i duboka, predstava je izbacila na daske teatra hrpu ljudskih osjećaja, ponašanja, nedoumica, strahova, nada... Netko je napisao i da su njih dvoje odmetnici na hrvatskoj plesnoj sceni? Kompliment ili ne?

- Najveći mogući kompliment i Luciji i Elvisu u prvom redu za hrabrost i upornost koju su oboje imali i dokazali u radu sa mnom jer za mene nije lako raditi kad je u pitanju stvaranje plesne predstave. Jako sam zahtjevna, uočavam sve pa i one najskrivenije i najdublje geste, pomake, drhtaje i titraje duše i tijela i ništa mi se ne može smuljati ili „zataškati“. Ponekad imam osjećaj da umjesto osobe vidim rendgensku snimku tijela s najranjivijim dijelovima i tada dajem 200 posto od sebe da te dijelove ljudske ranjivosti osnažim, zacijelim i predstavim javnosti kao dragocjeno blago i unikat. To je taj prirodni nagon pronalaženja ravnoteže, harmonije i sklada kojemu kao koreograf oduvijek težim. U Luciji i Elvisu sam upravo pronašla takav izazov jer su međusobno toliko različiti da je isprva bilo skoro nezamislivo postići onakvu harmoniju zajedničke izvedbe kakvom su odradili predstavu. Vrlo su mi oboje dragi jer vjerujem da ni njih, jednako kao i mene baš briga što je in a što off, i da svi troje imamo jasno definirane umjetničke integritete i osobnosti.

Nova si u gradu. Jesi li u kontaktu s kolegama, postoje li nekakvi planovi za suradnju ili što priželjkuješ po tom pitanju?

- Nikada se nisam znala niti voljela niti željela nikome nametati kako svojim životom tako ni poslom koji radim. Vjerujem da se stvari koje se moraju dogoditi događaju same od sebe i da bilo kakvo forsiranje ne vodi ka ničemu dobrom. Imam prekrasan tim uskih suradnika unutar Histeria Nove s kojima radim već desetak ako ne i više godina i koje nizašto na svijetu nebi mijenjala ali budući da nisu u Zadru dobro bi mi došla neka manja nova poznanstva s nekim Zadranima, posebice video snimateljima i montažerima jer mi oni poslovno, trenutno najviše fale za određene poslove kojih će, čini mi se, uskoro biti sve više.

 Primjerice? Što nam još spremaš?

- Prvi na rasporedu je plesni event pod nazivom VDF CROATIA 2018 koji će se od 15 do 22. rujna održati u Zadru, a podrazumijeva petodnevnu radionicu vertiklanog plesa za plesače, penjače, koreografe, riggere pod vodstvom međunarodnog VDF tima iz Francuske, Italije, Irske, Velike Britanije i Hrvatske u organizaciji moje Histeria Nova sufinancirano sredstvima Europske Unije i Grada Zadra. Nakon toga, u planu je produkcija plesne predstave „Equilibrium“ o ravnoteži vertikalno-horizontalnih stilova suvremenog plesa.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)