Jesti nosom i vidom

Pretopla je zadarska riva na ožujskom suncu. Povlačim se u hladoviti dio Kalelarge.
Sretoh Nedu, sestru glasovitog psihologa Željka Pavline. Njegov otac Mate, za života kustos crkve svetog Petra i Pavla pokraj tržnice, vodeći sakralnu izložbu, znao je prošetati s putničarima pokazujući im gradsku jezgru.
Inače, sa Željkom, osnivačem zadarskih izviđača prije pedeset godina, prošao sam sve privlačne točke za taborovanje na moru i kopnu. Gotovo 300 noći u nepunih šest godina proveli smo u šatorima.
Nepromjenjivo iskustvo doživljaja i snalaženja u prirodi.
Ništa ne stariš. Vjerojatno provodiš holivudsku djetu.
Ne provodim nikakvu djetu, nastavljam razgovor s Nedom, jedem hranu iz najbolje bakine i majčine kuhinje, pridodajući ravnokotarske specijalitete.
Ali koliko, sudeći po struku, ideš ko tić. Ne, jedem do daske. Kažu, ne iz tanjura, već na kvadrate sa stola, da se ne vidi.
Onda ti je takva korenika, suh si i ća. Mislim da je bitno i kako jedeš, odgovaram.
Ne bi se trebalo prehranjivati već treba jesti. Golo hranjenje izaziva opsjednutost, a jela nas privlače svojom ukusnošću.
Malo vodimo računa o okusima. Treba jesti nosom i vidom, znao je reći moj djed Ante.
Uključimo naše okusne pupoljčiće u ustima, posebice u nepcu, zaustini i grlu, neka uživaju. Uživajmo u jelu i piću gledajući ga i njušeći ga.
Mijenjajmo jela i način pripreme. Promjenjivost okusa jako je bitna u jelu. Ako smo neraspoloženi, ispričajmo se kućanici, preskočimo obrok i prošećimo.
Jasno mi je što hoćeš reći, mudroslovno zaključi Neda, jedem da postojim, a ne, postojim da bih jeo.
Vaš Bage