Kolumna bez »one« teme

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Ilustracija
S prvim proljetnim danima pojavile se i prve šparoge

Ajmo da ova kolumna bude jedan od rijetkih novinskih napisa u kojem se neće govoriti o »znatevećčemu«. Ajmo mi lijepo malo o proljeću, buđenju prirode i sličnim stvarima. Proljeće nam dolazi, ljepše vrijeme (iako ni ovo zimsko nije bilo baš surovo i okrutno) pa tako bi trebao i televizijski program to i pratiti, ali oni to slabo rade. Imaju neke druge teme. A ja baš mislim kako su nam ove gradske mačke u teškoj krizi. Slabo dolaze do hrane. Nema turista, nema restorana koji odlažu svoje ostatke na dohvat zubi, a što je najgore, na Poluotoku više nema ni stanovnika koji bi te mačke hranili. U mom susjedstvu je umro jedan gospodin koji ih je hranio, neke dvije bake slabo izlaze pa je i od njih slaba korist, a ja ništa ne kuham jer sam jadan i siromašan pa nemam ni za sebe. Osim toga, tu su i galebovi koji jadnim macama otimaju hranu, a kojih, za pravo reći u zadnje vrijeme ni nema. I oni su pobjegli s Poluotoka. Gdje su otišli? Da im se nije nešto dogodilo?

Prve šparoge na pijaci – kako se nositi s beračima/prodavačima

Eto su nam se s prvim proljetnim danima pojavile i prve šparoge. Ustvari, ako ćemo gledati po datumima, to su još uvijek zimske šparoge, ali nećemo sada ulaziti u sitnice. Ono što je mene posebno oduševilo, to su cijene istih. Cijene su naravno ogromne, kao da su ih brali po minskim poljima usred rata i to pod kišom metaka i minobacačkih granata. »Pa, nije lako brati šparoge« – reći će netko neupućen. Ma što nije lako, što baljezgate? Lijep sunčan dan, izađeš u prirodu, sat-dva po zelenilu, nabereš za jednu porciju (malo šparoga, deset jaja, pola litre maslinovog ulja i dvije kile kruha), a fino si se rekreirao i nadisao svježeg zraka. E, ali tko je vidio šetati po svježem zraku. Tu te nitko ne vidi kako si se obukao i s kojim si autom došao. Ljepše je sjediti u birtijama i palamuditi.
Ali, vratimo se mi na šparoge. U regionalnom dnevniku od prošlog tjedna, rečeno je kako su se šparoge pojavile, ali da su skupe. Uvijek su bile skupe, a najgore od svega je to što ih je nemoguće procijeniti. Ako gledaš po težini – nemoguće je odrediti koliko otpada na stabljiku, a koliko na onaj jestivi vrh. Ako gledaš po debljini stručka – tko je taj koji može odrediti kolika je to debljina? Nećeš valjda s pomičnom mjerkom, ili nekim drugim mjeračem ići po tržnici i mjeriti. Kako god okreneš – ostat ćeš prevaren, jer neće se ona baba zeznuti u tvoju korist, a u svoju štetu. Prolazim ja tako prošle godine, a ova jedna viče za jednom ženom – »Čekajte! Dati ću vam dva za pedeset.« Čuje to moje oštro, izvježbano uho pa stanem i pružim novčanicu od pedeset, a ona me začuđeno gleda. »Pa rekli ste onoj ženi da ćete joj dati dvije za pedeset. Evo ja vam dajem kada ona neće.« »Ali ne« – na to će guja – »to sam se ja samo šalila. Dvije su šezdeset.« »Onda ajde nazad u svoju avliju pa se ti dalje šali sa svojim komšijama« - uzvratim ja, i još nešto kažem što ne bi sada citirao jer mi baš ne služi na čast. Vidi ona da me ne može obrlatiti pa krene za mnom – »Čekajte, daću vam za pedeset.« Ali, kasno joj bješe. Radije ću krepati od gladi nego davati takvima.

Izbor za miss - čega?

U svim ovim događanjima koji nas okupiraju, a o kojima danas nećemo govoriti, skoro nam je promaklo da je izabrana »miss«. E sada ne znam jeli to bio izbor za najljepšu djevojku ili nešto slično, jer iz oskudne reportažice na jednoj od televizijskih programa to nisam uspio zaključiti. Što bilo da bilo i kako se god to zvalo, činjenica je da je izabrana jedna djevojka iz našega grada. Meni osobno ti izbori, kao i sve što je vezano uz ljepotu i modu, strašno idu na živce, jer sam jako ružan pa tako liječim svoje komplekse. Mene brine nešto drugo. Plastika me brine. Plastike je sve više oko nas. Na svakom koraku plastika. Sjedneš u auto – pola od plastike. Kupiš neku odjeću – znojiš se jer je od plastike, a ne od pamuka. Pogledaš sliku neke lijepe djevojke – nešto te na plastiku podsjeti. Ovdje sada dolazimo do onoga kako se u ovoj kolumni nikada otvoreno ne govori o nekim stvarima, već se perfidno, iz potajice cilja tamo gdje boli. A kada boli, najbolje je potražiti pomoć liječnika. Liječnika ima raznih sorti. Pedijatara, internista, kirurga... Plastičnih kirurga...

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (6 glasova)