Veliko Rujno odredište vjernika, planinara, turista

Skupa s Podgorcima na Velikom Rujnu se okuplja vjernički puk iz Zadarske nadbiskupije i Hrvatske, turisti te brojni planinari kojima je ova crkvica zavjetno svetište. Posljednjih godina ta župna tradicija je dobila posebnu važnost znatnijim zamahom hodočašća na Velebit i rujansko svetište
Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje ili Velike Gospe koju štuje cijeli podvelebitski kraj. Zajedno s Malim Rujnom, najprostranija je velebitska visoravan koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra. Smješteno je u Parku prirode Velebit na nadmorskoj visini od oko 900 metara.
Čarobna planina Kad se gleda Velebit (s morske ili ličke strane) izgleda nevjerojatno da se između vrhova te čarobne planine, nalazi ovako velika zaravan. U davnoj prošlosti tu je bio glečer. Posljednjih godina to je područje bilo zahvaćeno velikim požarima, naročito proteklog ljeta kad je buknuo veliki požar s katastrofalnim učincima za prirodu, čije se posljedice vide i danas. Uslijed požara ugrožen je crni bor i desetine endemskih vrsta ljekovitog bilja.Nekoć jedno od najvećih naselja na Velebitu gdje se živjelo od proljeća do jeseni, sadilo se i sijalo, držala se stoka. Danas se obnavlja i prima planinare, sportaše, hodočasnike, turiste, sve ljubitelje prirode koji iz cijelog svijeta na hrvatskom Olimpu dolaze pronaći svoju duhovnu okrjepu te izašavši iz svoje urbane ukočenosti na ovim visinskim kotama lakše uspostavljaju duhovne dodire. Do njega se dolazi samo pješice iako je još 1993. godine inicijativom starigradskog neimara Role Dokoze, a uz pomoć Hrvatske vojske, započelo probijanje makadamskog puta prema Velikom Rujnu. No, probijen je tek do Velikog Vaganca u dužini od 7 kilometara, a prije 3-4 godine i asfaltiran. Hrvatske šume su pred nepunih mjesec dana započele s probijanjem protupožarnih putova kroz velebitske vrleti – od asfaltnog parkirališta kod Velikog Vaganca (Korito) do Velikog Rujna u dužini oko 6 kilometara te od navedenog parkirališta do zaseoka Jatari (Koići) u dužini oko dva kilometra.Podgorci su se okrenuli novim izvorima života, ali su stare kuće (stanove) obnovili. Od tih stanova je najkraći put do crkve, koja se nalazi ispod uzvisine Gradina. U dvorištu se čuva i pečat na kojemu stoji “Velebitski planinarski put Veliko Rujno – 900 metara”. Pečat koji označava sve važnije planinarske vrhove, ali i pečat koji čuva tajnu svog vremena. Crkvu je nedaleko od nekadašnje, stare crkve čiji se oltar još uvijek nalazi u dvorištu stanova Marasovića, sagradio “S pomoću Boga i Starigraca na čast Velike Gospe don Ante Adžija godine 1930”.O osmodnevnoj gradnji crkve svjedoče i zapisi pohranjeni u starigradskom župnom arhivu, koje je u monografiji Starigrada – Paklenice koristio autor Dušan Petričević. U zapisima stoji: “Na dan Velike Gospe došlo je na posvetu kapele naroda iz svih podgorskih sela, Ravnih kotara i Like…”
Obnova starih ognjišta “U određeni čas pred kapelicom poredali su se kumovi i zamjenici kumova sa svijećom u ruci: zamjenici ministra dr. M. Drinkovića i dr. I. Krajača, načelnika Sušaka g. J. Ružića, prof.dr. Roberta Stiglera, g. Kuzmana Bušljete, najvećeg dobročinitelja kapelice, zatim kumovi načelnik Novigrada g. Guardiol, Marija Maričić, Stipe Katić i njegova tri sina Ivo, Đurica i Berislav, Katić Ante, Katić Viktor, Katić Nikola, Katić Jerolim, Čavić Jandro, bivši glavar, Čavić Marko, koji istodobno zamjenjuje naše iseljenike u Americi, Bušljeta Mile, Bušljeta Jadro, Dokoza Šime, Bušljeta Ante Stipanov, Smokrović Krsto, Tomić Krsto, Jović Ivan, Milovac Ivan, Parić Nikola te napokon Stjepan Bušljeta i Pave Bucić kumovi i stari svati…”“Poslije se razvila veličanstvena procesija po Rujnu. Potom je obavljen blagoslov polja, pročitana imena dobročinitelja, a župnik pred svim narodom položio račune prihoda i troškove nove kapelice. Pjevajući Tebe Boga hvalimo procesija se povratila u crkvicu.” O gradnji crkve pisano je i u Hrvatskom planinaru (broj. 9 iz 1930. g.): “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu… Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a uime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena…”
Povratak na RujnoIako već više od 25 godina na Velikom Rujnu nema pastira ni stada, nekadašnja ognjišta nisu zaboravljena, Podgorci se vraćaju Velikom Rujnu i svojoj Velikoj Gospi. Vjernici iz ove podvelebitske župe svoju župnu zaštitnicu Mariju na nebo uznesenu, slave triput tijekom liturgijske godine: u svibnju, u kolovozu, kada je i najsvečanije, na sam blagdan Velike Gospe te u listopadu. Skupa s Podgorcima na Velikom Rujnu se okuplja vjernički puk iz Zadarske nadbiskupije i Hrvatske, turisti te brojni planinari kojima je ova crkvica zavjetno svetište. Posljednjih godina ta župna tradicija je dobila naročitu važnost značajnijim zamahom hodočašća na Velebit i rujansko svetište želeći se pokloniti svojoj Nebeskoj Majci.U suradnji sa Župnim i Pastoralnim vijećem starigradske Župe sv. Jurja, poduzetni pastoral don Ivan Borić namjerava prepoznatljivost ove planinske visoravni proširiti izvan gabarita svoje župe, dapače i šire od granica Hrvatske. Za te novodobne duhovne poteze pri svetištu na Rujnu imaju sluha i starigradski općinski i turistički djelatnici koji u njima vide još jedan osobiti vid seoskog turizma i produžetak izletničke sezone u ovom kraju.