Aida Bukvić: Zvuči kao floskula, ali uistinu je tako: volim raditi “iz glumca”

Prije otprilike godinu dana nazvala me Vedrana Valčić iz Kazališta lutaka Zadar i upitala hoću li s njima surađivati. Njezin me poziv poprilično iznenadio, budući da ja do tada nisam iza sebe imala niti jednu režiju lutkarske predstave. Čak sam ljude iz zadarskog lutkarskog kazališta upitala ne radi li se možda o zabuni. No, oni su mi odgovorili kako je njihov običaj “privoditi” redatelje da rade za njih. Mogu kazati da mi je danas i više nego drago što su me tada “priveli”

Prošlog su tjedna zadarski lutkari premijerno igrali predstavu “Matovilka”. Predstava je nastala kao plod njihove suradnje s Aidom Bukvić, mladom i, kritičari su složni, vrlo perspektivnom redateljicom iz Zagreba. Nakon odigrane vrlo uspješne premijere “Matovilke” razgovarmo s Aidom Bukvić.
Kako je došlo do suradnje s Kazalištem lutaka Zadar?
– Prije otprilike godinu dana nazvala me Vedrana Valčić iz Kazališta lutaka Zadar i upitala hoću li s njima surađivati. Njezin me poziv poprilično iznenadio, budući da ja do tada nisam iza sebe imala niti jednu režiju lutkarske predstave. Čak sam ljude iz zadarskog lutkarskog kazališta upitala ne radi li se možda o zabuni. No, oni su mi odgovorili kako je njihov običaj “privoditi” redatelje da rade za njih. Mogu kazati da mi je danas i više nego drago što su me tada “priveli”.
Kako i zašto Matovilka?
– Matovilka je bila narudžba. Iz Kazališta lutaka Zadar su odredili tekst i mene angažirali da ga radim. To mi je bilo vrlo drago s obzirom na moje poptuno neiskustvo u režiji lutkarskih predstava, a u tom mi je smislu olakšanje bilo i to što je Matovilka poznat i klasičan tekst. Premda smo u početku predstavu htjeli usredotočiti samo na komične aspekte ove klasične bajke braće Grimm, drago mi je što smo na kraju iz teksta uspjeli naglasiti i njegovu ozbiljnu, da ne kažem mračnu stranu. To je tema, danas i preaktualna, o psihičkom i fizičkom zlostavljanju djece. Što se vizualnog aspekta predstave tiče, iznad svega moram istaknuti pomoć koju mi je pri njegovom osmišljavanju i realizaciji pružio Mojmir Mihatov. Zajedno smo se odlučili za jedan način filmske dramaturgije bliske djeci poglavito iz animiranih filmova.
Koje i kakve su vaše metode rada na predstavi? Kako su one “funkcionirale” u zadarskom kazalištu lutaka?
– Volim raditi, zvuči kao floskula, ali uistinu je tako, “iz glumca”. Želim postići da oni prilikom rada na predstavi budu kreativno angažirani do kraja, da nude neka svoja rješenja i da nepresatano razmišljaju o predstavi.
“Ljubavnički odnos”
Tako se između redatelja i glumaca stvara jedan “ljubavnički odnos”. On je stvar povjerenja i uživanja u zajedničkom radu. Što se toga “ljubavničkog odnosa” tiče mogu kazati da sam se na prvi pogled zaljubila u zadarski lutkarski ansambl. Respekt s kojim o njima govore, a koji sam ja imala priliku čuti kada sam ljudima u Zagrebu govorila kako idem raditi predstavu u Kazalište lutaka Zadar, i više je nego opravdan. U svakom su pogledu izvrsni.
Vjerojatno ste, ako ne prije, onda sada, imali priliku čuti o teškim uvjetima u kojim rade zadarski lutkari?
– Ono što ja, kao netko tko nije iz ovog grada, znam jest da se zgrada za Kazalište lutaka jako, jako dugo gradi. No, ne znam zašto je tomu tako. Čujte, na prvi pogled raditi u ovoj slavnoj zgradi ima neku svoju draž i daje vam jednu posebnu inspiraciju, ali sve to nestane kada, primjerice, pukne cijev pa se dugo i brižljivo izrađivane lutke ili scena smoče. Usprkos spominjanoj draži stvari su sa starom zgradom već više nego kritične i mislim da ne moram posbeno isticati da ovi uvjeti odavno nisu primjereni 2010. godini. Ljudi koji rade u ovim i ovakvim uvjetima, a treba ih po njihovim funkcijama baš sve izdvojiti, mora da su čarobnjaci. Radila sam ja u puno opremljenijim kazalištima, ali samo su ovdje svaka moja ideja i svaka želja bile odmah ostvarene. Nisam ih pitala kako im to polazi za rukom…
Budući da ste osim jednom do sada radili uglavnom u “klasičnom” kazalištu, kako je bilo raditi lutkarsku predstavu?
– Moram vam priznati da sam dosta dugo oklijevala raditi s lutkarskim kazalištima. Oko lutkara u nas postoji svojevrsna mistifikacija. U posljednjih je nekoliko godina gotovo bili uvriježeno da postoje točno određeni redatelji koji rade lutkarske predstave. S druge strane imala sam i određenu dozu strahopoštovanja prema njima. Rad s lutkarima je za mene veliko, veliko otkriće. Primjetila sam da tamo gdje bi inače živi glumac stao lutka nastavlja. U svakom pogledu, ovo je izvrstan odmak od repertoara klasičnog kazališta.
Docentica ste i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kakvo je iskustvo spajanja praktičnog (režiju) i teoretskog rada (profesor) iz istog područja?
– Na akademiji zapravo i radim praktični, pedagoški posao. Taj rad s mladim, budućim glumcima silno me ispunjava i idealan je baš za mladog redatelja. Naravno, ukoliko ima afiniteta, jer je to težak rad i zahtijeva cjelodnevni angažman.
Perspektivni mladi glumci
Rad s mladim ljudima, ukoliko se bavite kazalištem, daje vam smisao koji često radeći u kazalištu i prkoseći vjetrenjačama nestaje ili se gubi. Svakodnevni napredak studenata mora vam kao njihovom profesoru dati poleta i u vama probuditi nadu.
Iz pozicije profesora i pedagoga koji radi s mladim ljudima, budućim glumcima kakva je budućnost hrvatskog teatra?
– Što se mladih glumaca tiče, perspektiva je hrvatskog glumišta više nego svjetla. Mislim da je već duže vrijeme poznato čak i onima koji nisu neposredno u vezi s kazalištem kako Hrvatska ima mnoštvo talentiranih i perspektivnih mladih glumaca. Osobno, držim da su mladi hrvatski glumci u mnogim pogledima najbolji u regiji.
Sjećate li se Vi nekih svojih profesora koji su na Vaše oblikovanje kao redateljice imali osobit utjecaj?
– Da, uz Zadar me veže moj najdraži profesor – pokojni Marin Carić, redatelj, profesor i veliki kazališni pedagog. On je ovdje kod vas napravio dvije antologijske lutkarske predstave: “Judita” i “Planine”. Učenje kod pokojnog profesora Carića bilo je neprocijenjiv dobitak. Također, veliko i lijepo iskustvo dobila sam radeći s velikim Jirzijem Menzelom.
Možete li izdvojiti neke od svojih najvećih redateljskih pothvata?
– Naravno, sve su mi predstave na kojima sam radila drage, ali mogu izdvojiti “Djeca sa CNN-a” iz 2008. godine koju sam radila s Histrionima. Draga mi je jer je riječ o svojevrsnom obiteljskom projektu – tekst je napisao moj otac, a u njoj glumi moj brat Amar Bukvić. S njom smo dobili i nekoliko vrijednih nagrada.
Hoćete li možda i u budućnosti raditi s Kazalištem lutaka Zadar?
– Naznaka o budućoj međusobnoj suradnji, na obostrano zadovoljstvo, ima. Ljudi u Kazalištu lutaka Zadar kazali su mi da razmišljam o nečemu većem i ozbiljnijem, a ja se nadam da ćemo taj projekt, ukoliko do njega dođe, ostvariti u novoj zgradi Kazališta lutaka Zadar.
Premijera i dvije pretpremijere su iza Vas. Kakve su reakcije publike na Matovilku?
– Vidjela sam reakcije djece i vrlo sam njima zadovoljna. Pogotovo me oduševljava što i oni najmlađi, djeca do tri godine koncentrirano i bez uobičajenog zapitkivanja prate predstavu te da su, štoviše, oduševljeni.

 O REDATELJICI

Aida Bukvić rođena je 1976. godine u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Još u gimnaziji počela je režirati djela Sofokla i Euripida. Asistirala je mnogim hrvatskim redateljima, kao i Jiriju Menzelu na njegovim projektima u Hrvatskoj, u GK Komedija (predstave “Nemoćnik u pameti” i “Buba u uhu”). Do sada je režirala u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu. Za režiju “Klupka” dobila je nagradu na Danima satire 1999. godine, a iste je godine Klupko bilo nominirano za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini. Za dramatizaciju romana “Što je muškarac bez brkova” dobila je nagradu na Marulićevim danima 2002. godine, kada je ista predstava bila nagrađena kao najbolja izvedba u cjelini. Režija predstave “Anđeli i vragovi” ponijela je titulu najbolje kabaretske predstave na Danima satire 2002. godine.
Aida Bukvić je docentica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu