La vida no vale nada

Srećom, nismo pravili scene, niti cicijašili, niti zatražili povrat novca, kao onaj nesretnik s televizije, što se vezao lancima jer mu je fond branitelja dao dionice koje više nisu na burzi i ne mogu se prodati, mogu samo kao tariguz bristol papir poslužit, pa je s ekrana svima glasno i strasno poručivao: Vratite mi pare!
Bijah s frendom neki dan na “Labuđem jezeru” u velebnom dvorani ‘Krešo Ćosić’, koju izgradiše, kao i pet drugih mega dvorana, za europsko prvenstvo u rukometu, a sada sve kubure pošto i to bješe megalomanski zalogaj za ovu našu malu državu. Jer, za napuniti ju valjalo bi da svaki treći, četvrti građanin Zadra ode na događaj koji se tamo odvija toga dana, a to se možda i može jednom u godinu dana, a svakako ne svakih par dana, koliko bi bilo poželjno da dvorana uistinu bude rentabilna. Isto kao što su napravili nekoliko bazena, a niti jedan jedini nema klasične olimpijske dimenzije od pedeset metara!?
No, na stranu dvorane i bazeni, još par slova o Jezeru. Prvo, iako je to bilo kakti gostovanje Boljšoj teatra, nije bilo orkestra, samo plesači, točnije baletani i balerine, na playback, pa sve ipak nije ponudilo potpuni doživljaj. A o greškama tipa puste traku, plesači krenu u akciju, a onda stop, pa ponovno isti dio, i tako dva tri puta dok se ne pogodi prava vrpca, što li…, bolje da i ne zborim. Sve u svemu, OK. što smo bili, al’ baš da smo pali na dupe – i nismo.
Vratite mu pare!
Srećom, nismo pravili scene, niti cicijašili, niti zatražili povrat novca, kao onaj nesretnik s televizije, što se vezao lancima jer mu je fond branitelja dao dionice koje više nisu na burzi i ne mogu se prodati, mogu samo kao tariguz bristol papir poslužit, pa je s ekrana svima glasno i strasno poručivao: Vratite mi pare! I da stvar bude najbolja, nije mu pare ni jare vratila tzv. država, niti fond ili ministarstvo branitelja, već je tuda slučajno ili ne prolazio jedan građanin s nešto više novca u džepu od nas ostalih, ter je od čovjeka otkupio sve dionice, 14 tisuća kuna, pa je ovaj mogao odvezati lance, preći na ljetne gume i odvesti se doma sretan i zadovoljan.
A što će kupac s tim dionicama bog te pita, to u ovoj storiji ionako nije uopće važno, važnije je da još uvijek ima dobrih ljudi na svijetu, koji razumiju probleme drugih, probleme branitelja, probleme svih onih koji ne mogu povikati ‘Imamo Hrvatsku’ i nisu u grupi od dvije stotine obitelji koje žive ko cetinskiji. Tako da mi je palo na pamet da se i ja vežem lancima jer imam sličnu priču u vlastitoj režiji, čovjeku sam dao pare za auto koji sam mislio kupiti, ali nisam, pa sada tražim povrat novca, a on da nema. I mogu samo vikati: Vrati mi pare!
Nogometni ekran
A da ne bude sve tako crno u ovoj kolumni, tako bez optimizma i lijepih slika, evo druge pričice, na temu ekrana velikog kao pola nogometnog igrališta, a na kojemu, gle čuda, nećete gledati nogometaše kako jurcaju travnjakom za kruhom i trbuhom za loptom, već je riječ o filmskom ekranu, tzv. IMAX kino, koje je dobila i hrvatska metropola, a kanadske je provenijencije. I tako sada možete otići u kino ‘veće od života’ i gledati filmove koji često nude priče koje su, narafski, također veće od života. Što i nije tako teško zamisliti, jer život, kako stoji u naslovu a preuzeto je iz filma Jima Jarmuscha “Limits control”, ne vrijedi ništa.
S druge strane, ni smrt nije bog zna što naročito, pa se ipak uglavnom držimo života, što je sigurno – sigurno je. Uostalom, iz smrti se baš mnogo njih vratilo nije e da bi nam mogli ispričati kako je s onu stranu mjeseca. I tako, da ne duljim na opće poznatu temu, evo nam još jednog načina da se pobjegne od stvarnosti, od presuda generalima, od izbora, od ulaska u uniju i inih ozbiljnih stvari. Imax nudi što narodu treba, lijepih priča umjesto žuta hljeba. A za sve drugo neka misle drugi – bog ih…