Bunt postoji, ali mi Hrvati imamo kočnice

Kao država mi više nemamo ništa. Kad rješavam križaljku i dođem na pitanje “koja je domaća industrija nafte” pa bih trebao upisati da je to INA, rasparam i križaljku i novine. Mi imamo 3 posto bogatih, a ostatak je sve bijeda i sirotinja

Dugogodišnji sindikalist i predsjednik Koordinacijskog odbora bivših zaposlenika “Transporta” Petar Smokrović sredinom veljače izabran je za predsjednika novoosnovane Udruge nezaposlenih Zadarske županije koja nosi naziv “Solidarnost”.
U medijima se moglo pročitati kako udruga ima namjeru okupiti nezaposlene radnike i radnice koji su bez posla ostali u privatizaciji. Što vas je navelo na osnivanje Udruge nezaposlenih upravo sada?
– Ključno je bilo stanje u Zadarskoj županiji, i ne samo u Zadarskoj županiji. Ključno je to što smo danas obespravljeni svi, a najviše mladi. Mi smo svoje godine donekle i prošli, ali ima dosta mladih koji se šeću po gradu, odaju se piću, drogi i drugim porocima zato jer nemaju novca i nemaju posao. Godinama se kroz SSSH borimo za radnička prava nekadašnjih radnika, a o osnivanju ovakve udruge razmišljali smo još otkad smo, mi bivši radnici uništenih zadarskih tvrtki, prošle godine zaustavili promet kod zgrade “Pegla”, odnosno kod bivše upravne zgrade “Zadranke”. Sada čekamo da nam bude prihvaćen Statut udruge u Uredu državne uprave pa da budemo i formalno osnovani, da otvorimo žiro-račun i počnemo s radom. Već sada imamo određen broj članova, a čim budemo registrirani kao udruga – imat ćemo ih najmanje 300.
Čačić ne treba sjediti u Vladi
Od čega nezaposleni žive?
– Sramota je reći da današnji mladi žive od primanja svojih roditelja, a roditelji koje ne rade žive od primanja svoje djece. Jedni druge ispomažu, a vidite i sami što se radi po kontejnerima. Dalje ne trebam govoriti. Ja imam 1.200 kuna mjesečno od biroa i to je sve. Moja supruga nema nikakvih primanja. To kako živimo je umjetnost. Situacija u kojoj se radnicima nastavlja događati da ostaju bez posla je ono što treba zaustaviti i spriječiti. S ljubavlju smo išli u rat da bismo imali državu koja će biti pravna država, ali pravne države nema, samo pravog kriminala.
U medijima se moglo pročitati kako “Solidarnost” ne želi biti alternativa sindikatu i kako ćete se baviti pomaganjem nezaposlenima. Na koji način?
– Mi smo svi članovi sindikata i kroz sindikat se borimo za naša radnička prava. Kroz udrugu ćemo raditi ono što je nekad radio sindikat u poduzećima, a više ne radi. Pomagat ćemo ljudima u nabavci zimnice i ogrjeva na rate, obići ćemo nekoliko poduzeća i trgovina da bismo dobili povlastice slične onima kakve ima Udruga umirovljenika. Pomoći ćemo solidarno kako god budemo mogli: u slučajevima kad je potrebno liječenje, obiteljima kad se dogodi smrtni slučaj. Godišnja članarina je 50 kuna, ali tražit ćemo sponzore i donacije.
Izbor imena udruge “Solidarnost”, uz primarno značenje riječi, nosi sa sobom i asocijaciju na poljski sindikat istog imena koji je, nakon što je radnica u brodogradilištu u Gdanjsku Anna Walentynowicz dobila otkaz, pokrenuo lavinu društvenih promjena koja je dovela do promjene političkog sustava u toj zemlji. Imaju li, po Vama, današnji radnici i nezaposleni u Hrvatskoj sličan revolucionarni potencijal?
– S revolucijom nemamo ništa, s politikom i sa strankama nemamo ništa, ali ćemo i s crnim vragom surađivati ako će nam pomoći da zaposlimo ljude. Današnja vlast najmanje misli o radniku. Uzmimo Radimira Čačića: njegova poduzeća pojela su dvije, tri Tehničke škole u Zadru i to više nitko ne spominje, a on je sad potpredsjednik Vlade. Takvi ljudi ne bi trebali sjediti u Vladi. Oni gledaju samo sebe i nikog više. SDP i koalicija su izabrani zbog svoje slatkorječivosti, obećavali su brda i doline, ali nisu ponudili rješenje za glavnu stvar – malog čovjeka koji je do jučer radio, a sad nema niti za kavu.
Siromašni i inertni
Iz vaših riječi je jasno da postoji bunt. Može li taj bunt prijeći u akciju?
– Bunt postoji, ali mi Hrvati imamo kočnice u sebi, volimo se buniti, ali tako da ne izlažemo svoju kožu.
Što nezaposleni još imaju izgubiti?
– Dostojanstvo. To je jedino što je ostalo.
Kako možete buntom izgubiti dostojanstvo?
– Možete, jer će vas zatvoriti.
Prema statističkim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u ožujku ove godine u Zadarskoj županiji bilo je 11.955 nezaposlenih što je gotovo jednako prosjeku iz 2004., a prosjek ispod 10.000 nezaposlenih imali smo jedino u 2008. Na državnoj razini ožujak je zaključen s 339.882 nezaposlenih što je za oko 100.000 osoba više nego 2008. godine. Razmišljate li, ako već ne o revolucionarnom, a onda makar o političkom potencijalu tih ljudi? Usporedbe radi, s nešto iznad 15.600 glasova koalicija SDP-HNS je osvojila 9 mandata u Županijskoj skupštini, a ako ne računamo glasove dijaspore, koalicija HDZ-HGS je dobila 335.437 glasova na parlamentarnim izborima.
– Politički potencijal postoji, ali mi se nećemo davati u politiku dok ne vidimo hoće li se što riješiti. Ipak, organizirat ćemo skupove pred sudovima ili pred gradskom vijećnicom, jer mali čovjek propada, srednja klasa je uništena. Ljudi postaju beskućnici, postaju prosjaci, mladi ljudi su digli kredite za stanove, a sad će ostati i bez stana i bez onog što su uložili. Kao država mi više nemamo ništa. Kad rješavam križaljku i dođem na pitanje “koja je domaća industrija nafte” pa bih trebao upisati da je to INA, rasparam i križaljku i novine. Zlatninu i srebrninu smo svu prodali. Dok nema srednje klase, nema ni stabilne države. Mi imamo 3 % bogatih, a ostatak je sve bijeda i sirotinja.
Zašto su siromašni u Hrvatskoj inertni?
– Zato što smo mi takav narod. Uvijek smo stajali na margini i čekali da vidimo što će se dogoditi. Meni otvoreno kažu da sam budala jer se za nešto borim. U mom poduzeću sam se borio da ljudi dobiju zaostale plaće, sad se borimo da dobiju kamate i ratne plaće. U mom su mi poduzeću neki ljudi rekli: “Dobit ćeš ti – dobit ćemo i mi, ako ne dobiješ ti – neću ni ja”. To je ta inertnost.
Zašto nema solidarnosti među različitim skupinama obespravljenih i je li solidarnost uopće moguća ako je kao društveni ideal nametnuta kompetitivnost?
– Jasna je stvar da nije. Dat ću vam primjer. Jedan pravnik iz jednog ministarstva mi je postavio pitanje kako živim. Umjetnički, rekao sam. Imam 1.200 kuna mjesečno, a on ima oko 9.000 kuna. Kaže mi da ne bi on znao tako živjeti. Znao bi kad bi morao.
Je li solidarnost moguća u društvu u kojem nema ekonomske ravnopravnosti?
– Nije, jer će onaj koji je danas dobio 100.000 kuna reći: “A tko ovog drugog šljivi!”.
Sindikati se bogate na račun sirotinje
Kao dugogodišnjem sindikalistu ponovit ću vam takozvano referendumsko pitanje iz emisije “Otvoreno” – Mislite li da se sindikati u Hrvatskoj na ispravan način bore za radnička prava?
– Na državnoj razini sindikati se bogate na račun sirotinje, na račun radnika.
Na koga mislite?
– Na središnjice sindikata. Oni u Zagrebu čuvaju svoja radna mjesta, svoje fotelje. Vodeći sindikalisti u Zagrebu su foteljaši.
Aludirate na spregu sindikalnih vođa i visoke politike?
– Sindikati raspolažu s više novca nego bilo koja politička stranka u Hrvatskoj, svaki zaposlenik daje 1 % od plaće, a zašto? Za njihovo foteljaštvo. Sindikati raspolažu s velikim novcem, a u bazu ne vraćaju skoro ništa. Čak 265 milijuna godišnje dobiva sedam najvećih sindikata, a sindikalna scena je razjedinjena i rijetko ćemo naći pozitivca u sindikatima u Zagrebu. Zato imamo negativaca: sjetimo se samo smijenjene Ane Knežević ili Borisa Kunsta, čovjeka iz Sanaderove mreže. Mi nismo protiv sindikata kao sindikata, ali bilo bi dobro kad bi to bio, kao što je nekad bio, jedan snažan sindikat. Tad bismo bili na konju.
Je li to razlog što je propao nedavni radnički prosvjed u Splitu?
– Da, to je bio pravi fijasko, ali kako ljudi mogu imati povjerenje u vođe sindikata, kad sindikati u Zagrebu žive na grbači članova? Nabijaju velike sindikalne članarine i daju velike plaće čelnicima.
Ako se radnici i bivši radnici i radnice ne mogu osloniti na sindikate, na koga se trebaju osloniti?
– I dalje se oslanjaju na sindikate. Zadarski SSSH je uspio dosta toga napraviti i vodeći je u Hrvatskoj po rezultatima u zaštiti radničkih i socijalnih prava.
10.000 robova
Kako gledate na prijedlog ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da se kroz ugovore o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa vlasnicima kapitala pokloni neplaćeni rad mladih ljudi?
– Mladi ljudi će biti izmanipulirani robovi. Bio bi to hvalevrijedan prijedlog da nije varka. Da je Mrsić mladima obećao da će nakon godinu ili dvije godine rada “mukte” imati posao bilo bi dobro, ali ovo što govori je čista demagogija. Vlada ne garantira mladom čovjeku da će naći posao. Stvorit će 10.000 robova.
Prema Mrsićevom prijedlogu stručno osposobljavanje bi trajalo godinu dana za one s visokom stručnom spremom, a dvije godine za obrtnička zanimanja. Je li tu na djelu dodatna diskriminacija onih koji nisu bili u mogućnosti ostvariti daljnje školovanje?
– To je čista diskriminacija. Nitko od mojih kolega radnika nije kriv zato što nije bio u mogućnosti platiti školovanje djeteta.
Odgovarajući na pitanje o Mrsićevom prijedlogu, ministar graditeljstva i prostornog uređenja Ivan Vrdoljak u emisiji “Nedjeljom u 2” je rekao: “Siguran posao iz doba Jugoslavije danas ne postoji. Postoji samo sigurnost u svom znanju”. Je li to cinizam ako znamo da su ljudi bez posla ostajali zbog apetita tajkuna i njihove sprege s politikom?
– To jest cinizam. Što će vam znanje ako nemate posao? Vi ste samo brojka na Zavodu za zapošljavanje. Njegovo je radno mjesto osigurano plaćom od 15 ili 20 tisuća kuna, dok drugi nemaju ništa. Ljudi na vlasti se samo bore za svoje fotelje. Njihova djeca mogu ići na fakultete i dobiti posao, a radnička djeca ne mogu.

Uništeno pedesetak poduzeća

Postoje li konačne brojke koliko je muškaraca i žena u Zadru ostalo bez posla zbog pljačke u pretvorbi i privatizaciji?
– Pedesetak poduzeća je od 1990. uništeno u pretvorbi i privatizaciji. Sve su te firme redom opljačkane, radili su se mutni poslovi. Mogu vam dati primjer mojeg nekadašnjeg poduzeća Autotransporta koje je uništeno. Kao komunalna radna organizacija odvojena je Liburnija, a ostali su međumjesni i teretni promet koji su po sili politike 1984. udruženi sa Zagrebačkim transportima. Croatia Zadar line i Teretni promet nastali su nakon raspada Zagrebačkih transporta. Oba su poduzeća svjesno opljačkana i uništena, a mogla su i danas raditi jer nisu bila u tolikom minusu. Uzmimo za primjer TIZ koji je bio najveća firma u gradu. Pogledajte stanove koji su tamo izgrađeni, a radnici nisu dobili svoje. Uzmimo Bagat, tamo je došao Lidl. Sve je to  prodano, a gdje imate obeštećene radnike? Nigdje. Radnici Transporta su jedini koji su dobili svoju glavnicu. Imamo još desetke uništenih firmi kao što su Vinilplastika, Tvornica duhana Zadar, Plodine, Poljoprivredni kombinat Zadar, Mljekara, Luka – Zadar, Tankerkomerc, Maraska, Aerodrom Zadar, Vodovod – Zadar, Komercijalna banka, odnosno Dalmatinska banka, Jadera, turističko poduzeće Borik, Otočanka, pa PZ Vukšić, poljoprivredna dobra Vrana i Bokanjac, građevinska poduzeća Gortan i Jadran u Zadru i Radnik u Benkovcu, Aluflexpack u Murvici, Agroprodukt, Agropromet i Veletržnica u Benkovcu, a tome treba dodati i čudnu privatizaciju SAS-a i Turisthotela. To je između 16.000 i 20.000 ukinutih radnih mjesta, među kojima je i moje radno mjesto vozača teretnih vozila.

Bivši radnik nije kriv jer sinu ili kćeri ne može platiti fakultet

Nakon ustavnih promjena kriminal u pretvorbi i privatizaciji više ne zastarijeva. Što bi radnici koji su zbog takvog kriminala ostali bez posla, a njihova djeca bez mogućnosti školovanja, smatrali pravednom dobiti od države kao obeštećenje za 20 godina siromaštva i uništene živote?
– Tu obeštećenja teško da može biti jer je velik novac u igri. Održava se stanje kakvo je pokojni predsjednik Franjo Tuđman zamislio kad je rekao da treba biti 200 bogatih obitelji. Mi bivši radnici znamo da je država u “banani”, ali trebalo bi radnike obeštetiti za ono što su ulagali. Ja sam promijenio tridesetak direktora i svi su iz poduzeća otišli sa stanovima. Oni su profitirali, a radnici nisu. Trebalo bi tim radnicima i njihovoj djeci dati neke beneficije. I djeca nezaposlenih trebala bi imati stipendije jer su obitelji u kojima su oba supružnika ostala bez posla gladne. Država treba pomoći da ode na fakultet svatko tko je za to sposoban, jer bivši radnik nije kriv za to jer sinu ili kćeri ne može pružiti da ide na fakultet. Pojedinci na vlasti doveli su nas do toga. Tražimo od države da se bivšim zaposlenicima bivših poduzeća isplate dionice koje su mukotrpno uplaćivali na račun države, a ne na račune poduzeća koja su otišla u stečaj i likvidaciju.

Sprega sudaca trgovačkih sudova i stečajnih upravitelja

Bi li, po Vašem iskustvu, uvođenje radničke demokracije u poduzeća pred stečajem predstavljalo rješenje problema i put u oporavak tih poduzeća?
– Da. Poduzeće neće propasti ako u njemu radi onaj tko ga je stvarao. To je moglo biti rješenje i za zadarski Transport. Transport je mogao i dan danas raditi, Croatia Zadar line je mogla raditi, imali su linije. Pola zemljišta koje je Transport prodao Vodoinstalaciji moglo je osigurati zadržavanje najmanje 70 radnih mjesta. Zna se čija je sprega bila na djelu koja je to onemogućila. Prozivam za to spregu sudaca trgovačkih sudova i stečajnih upravitelja. Neka mi se javi jedan jedini zaposlenik  koji je bio u stečajnom vijeću da je mogao vidjeti kuda novac odlazi. Nama novac svaki dan odlazi. Poslije završenog stečaja bilo je na računu oko 7 milijuna. Sad vodimo borbu za kamate, a novac se topi, pojedu ga sudski troškovi i odvjetnici. Nije to samo slučaj Transporta, takvih firmi imate 40 i više u Zadru.

Poziv bivšim radnicima propalih poduzeća

Iz udruge Solidarnost pozivaju sve bivše zaposlenike propalih poduzeća s područja Zadarske županije da se učlane u udrugu. Zainteresirani se mogu javiti u prostorije Udruge invalida rada Grada Zadra u Ulici Federica Grisogona 1, utorkom i srijedom između 9 i 10 sati ili na tel./fax. 213-863.