Od ratnog invalida do uspješnog strijelca

Kad sam poslan u mirovinu, našao sam se u čudu. Imao sam 23 godine, samo sa strukovnom školom i bez noge. Nisam znao što ću ni kako dalje. Želio sam ostati u vojsci, ali mi je rečeno da nitko ne želi invalida, prisjeća se Saša neugodne spoznaje i kaže kako je unatoč gorčini smogao snage organizirati svoj život
Kao devetnaestogodišnjak dobrovoljno je otišao u rat, sudjelovao u akciji “Maslenica” i borio se na svim terenima zadarskoga zaleđa, a nakon što je u teškom ranjavanju ostao bez noge, vratio se u rat kao vezist. Saša Grdović danas je 90-postotni invalid, član Predsjedništva zadarske HVIDR-e i uspješno se bavi streljaštvom, specifičnim sportom u kojem se, kako kaže, natjecatelj ne nadmeće s drugima nego s vlastitom psihom, granicama i mogućnostima.
Početak velikosrpske agresije na Hrvatsku, tijekom ljeta 1991. godine, Saša je dočekao s one druge strane, u vojvođanskoj Kikindi gdje je bio na odsluženju vojnog roka.
Zadržali ga u JNA
– Kao graničar poslan sam na rumunjsku granicu, i mada sam u kolovozu 1991. trebao biti pušten kući, zbog ratne situacije produžen mi je boravak u JNA za šezdeset dana, pod izlikom vojne vježbe. Kad je u rujnu započeo napad na Zadar, nisam imao prave informacije što se događa kod kuće. Iz pisama koja su mi stizala, kao i od drugih Hrvata koji su bili u vojsci, doznao sam da Zadar gori. Srbi koji su bili u vojsci tvrdili su da će hrvatski otpor brzo biti slomljen, ali nisam u to vjerovao, govori Saša i prisjeća se prave golgote svojih roditelja, osobito majke koja se kroz mirovni pokret Bedem ljubavi, s ostalim hrvatskim majkama trudila izbaviti sina iz jugovojske, koja se vrlo brzo iz pasivnog pokrovitelja srbočetničke balvan-revolucije pretvorila u aktivnog sudionika rata na strani Miloševićeve Srbije.
Posredstvom Bedema ljubavi Sašina je majka konačno koncem siječnja 1992. uspjela doći u Srbiju po sina, a njihov povratak u Hrvatsku pretvorio se u sedmodnevnu odiseju, tijekom koje su im srpski policajci u Nišu oduzeli sve ondašnje hrvatske dinare, a njihov daljnji put kući ovisio je uglavnom o pomoći prijatelja i dobrih ljudi.
– Najprije smo dospjeli u Makedoniju kod jednog prijatelja iz vojske jer nismo mogli preko Mađarske. Iz Makedonije smo autobusom otišli u Bugarsku, gdje nam je pomogla jedna Makedonka, ali mama se vratila u Makedoniju otkuda je preko Bedema ljubavi uspjela doći kući. Ja sam se u Zadar vratio najprije avionom iz Sofije u Budimpeštu, pa od tamo vlakom za Zagreb, kazuje Saša i dodaje da mu se u sjećanje osobito urezao susret s hrvatskim kondukterom u vlaku odjevenim u hrvatsku odoru sa šahovnicom.
– Tada sam prvi put vidio našu uniformu sa šahovnicom koje još nije bilo kad sam odlazio u JNA. I sve ostalo što sam zatekao kući bilo je drukčije. Nigdje nije bilo nikoga, Zadar je bio pust, nigdje ni moje ekipe, jer većina prijatelja već je bila na ratištu. Moj prijatelj Tonči Šembera poginuo je, i tada sam shvatio da nemam što čekati. Nakon tjedan dana od povratka iz JNA, 1. veljače 1992. prijavio sam se u zapovjedništvo ZNG-a, dobio uniformu i bio raspoređen u Zapovjedništvo sektora na poslovima osiguranja, kaže dalje.
Stao na “narezak”
Ali Saši je dobivena zadaća bila dosadna, prijatelji su bili na bojištu i na “pravim” zadacima, pa je zatražio novu, “zanimljiviju” ratnu dužnost. Tako je raspoređen u vojnu policiju gdje je radio na osiguranju i kontroli prometa, i opet – nije bio zadovoljan.
– I tamo mi je bilo dosadno, nije bilo napeto, pa sam na jesen, kad je osnovana 7. domobranska pukovnija konačno dobio ono što sam želio. Postao sam pripadnik Izviđačko-diverzantskog protuoklopnog voda i tu mi više nije bilo dosadno. Ali tako je to, mlad – lud, priča kroz smijeh Saša, koji je kao vojnik legendarne zadarske pukovnije, kojom je prošlo više od pet tisuća branitelja, najprije sudjelovao u pripremi, a onda i provedbi “Maslenice”, a nakon toga prošao je sve terene zadarskoga zaleđa.
I onda je 19. listopada 1993., tijekom izviđanja terena u Prkosu stao na protupješačku minu.
– S tog smo terena bili odsutni kratko vrijeme i nismo znali da je u međuvremenu neprijatelj tamo postavio mine. Prije mene tuda je prošlo nekoliko suboraca, ali ja sam zagazio i mina je eksplodirala, prisjeća se Saša Grdović tragedije koja se dogodila upravo na dan kad je njegova mama imala rođendan. Nesreća se dogodila kod zaseoka Gravići (otkuda inače potječe majka poznatoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića.)
Bila je to ubojita protupješačka mina PMA-3, jugoslavenske proizvodnje, tzv. narezak, koja za razliku od mine PMA-2, nazvane “pašteta”, ima razorniji učinak jer joj je eksplozivni naboj smješten bliže gornjem dijelu mine.
U eksploziji Saši je teško stradala lijeva noga, prebačen je hitno u zadarsku bolnicu gdje mu je noga amputirana.
– Nisam znao koliko je ozljeda teška. Kad sam se nakon operacije probudio, noge više nije bilo. Doktori su mi rekli da sam imao sreće jer nisam minu zahvatio cijelim stopalom, mogao sam i gore nastradati, govori o tim danima kad se njegov ratni put činio završenim. Ali Saša se nakon odlaska u zagrebačku bolnicu, a onda i u toplice, brzo oporavljao, a uz obitelj i prijatelje, velika podrška bila mu je i djevojka, danas supruga.
U depresiju je zapao kratkotrajno, dok je u bolničkoj sobi ostao sam, bez cimera, a onda je shvatio da život ide dalje. Dobio je potkoljeničnu protezu i poželio se vratiti među suborce. U 7. domobranskoj raspoređen je u veziste. Na tom je mjestu dočekao “Oluju” i konačno oslobođenje Hrvatske od “krajinske” paradržave.
Obitelj, HVIDR-a, streljaštvo
– Demobiliziran sam na jesen 1995. i poslan u mirovinu. Bio je to za mene šok, našao sam se u čudu. Imao sam 23 godine, samo sa završenom strukovnom školom, bez noge i u mirovini. Nisam znao što ću ni kako dalje. Želio sam ostati u vojsci i naći posao u postrojbi, ali mi je rečeno da nitko ne želi invalida, sjeća se Saša neugodne spoznaje i kaže kako je unatoč gorčini smogao snage organizirati svoj život. Oženio se i postao otac dvojice sinova, dobio je od države stan i aktivno se uključio u rad zadarske HVIDR-e, koja je osnovana 22. lipnja 1992. godine kao prva HVIDR-a u Hrvatskoj.
– Prije rata nisam se bavio sportom, a prvi doticaj sa sportom bio je u bolnici u Zagrebu gdje sam rekreativno igrao pikado. Streljaštvom sam se počeo baviti 2005., najprije na nagovor prijatelja. To nije atraktivan sport za gledatelje, zahtijeva strpljenje, izdržljivost i veliku koncentraciju. Posebnost streljaštva je u tome što se ne boriš protiv drugih natjecatelja već do izražaja dolazi psihologija samog strijelca, kaže Saša koji je predsjednik zadarskog Streljačkog kluba osoba s invaliditetom “Donat” i odnedavno predsjednik Sportskog saveza osoba s invaliditetom Zadarske županije, te član hrvatske reprezentacije u streljaštvu osoba s invaliditetom.
Grdović iza sebe ima niz uspješnih nastupa na međunarodnim streljačkim turnirima, i to u disciplinama standard zračna puška 10 m, i malokalibarska puška 50 m, a najuspješniji rezultat ostvario je 2010. godine na Svjetskom prvenstvu u streljaštvu za osobe s invaliditetom u Zagrebu, kad je zračnom puškom pogodio 594 kruga u kategoriji ležeći stav i ispunio olimpijsku normu, te prošlogodišnji rezultat na Državnom prvenstvu u Zagrebu od 597 krugova u ležećem stavu, također standard zračnom puškom.
Iako ga je rat fizički zauvijek obilježio, s invaliditetom je naučio živjeti i ni za čime ne žali, jer kaže, sve je uspio obaviti.
– Bio sam u ratu, oženio sam se, dobio djecu, kaže ovaj Zadranin čija ratna i životna priča svjedoči o hrabrosti i ustrajnosti hrvatskih branitelja invalida.