Reakcija zadarske publike uvijek je bila kao neka vrsta nadreakcije

Slika korisnika valentinam
Saša Lošić o velikom koncertu u Arsenalu
Ljudi su ovdje otvoreni, emotivni i imam neki osjećaj da te ili prihvate ili ne prihvate. Mi smo imali tu privilegiju da nas je Zadar prihvatio, kaže Saša
Vedran SITNICA
Kad bi Plavce trebalo opisati u tri riječi glasile bi - sasvim normalna raja

Plavi orkestar jedan je od onih bendova čije pjesme znaju svi, od Generacije X (rođeni između 1960. i 1980.) do Generacije Y (1980. i 2000.). Frontmen benda Saša Lošić kaže kako je to vjerojatno zato jer su oni jedan od onih bendova koji su nekako povod da se ljudi okupe i da im bude dobro. Mi bismo dodali i zato jer su jedan od onih zaista kvalitetnih bendova koji su živjeli i još žive glazbu, koji traju i danas su prava rijetkost na glazbenoj sceni, jer ni glazba više nije kao što je nekad bila. Stoga je vijest da Plavi orkestar nakon više od dvadeset godina stiže u Zadar napraviti veliki koncert, odmah naišla na plodno tlo kod Zadrana koji su Plavce posljednji put slušali devedesetih godina, gdje drugdje, nego u Jazinama. Tim povodom razgovarali smo sa Sašom Lošićem, vokalom i osnivačem Plavog orkestra, koji je uoči koncerta došao u Zadar razgledati Arsenal u kojem će u petak, 20. travnja, održati koncert.

Od vinila do Interneta

- Više puta smo svirali u Zadru, ali periodično, i mene je zapravo sram reći koliko dugo nismo imali samostalni koncert. Mislim da je naš zadnji samostalni koncert bio negdje devedesetih u Jazinama, a prije toga nekoliko puta, ali uvijek u Jazinama. Imam u sjećanju da je reakcija zadarske publike uvijek bila kao neka vrsta nadreakcije. Ljudi su ovdje otvoreni, emotivni i imam neki osjećaj da te ili prihvate ili ne prihvate. Mi smo imali tu privilegiju da nas je Zadar prihvatio.

Osnovani ste kao bend 1983., vaši albumi prodani su u 5 milijuna primjeraka, svirali ste pred prepunim dvoranama regije i svijeta. Kako je bilo svirati tih godina kad se stvarala glazba?

- Tada je glazba imala nekakvu posebnu moć a svi događaji koji su je pratili nosili posebno uzbuđenje. Bila je, da tako kažem, intrigantna u kontekstu umjetnosti, vremena i prostora. Danas, ljudima se ne da čak ni downloadati besplatno glazbu. Tek ako netko objavi na društvenoj mreži s YouTubea neki spot pa ti klikneš i otprilike to je ono što imaš živaca da poslušaš. Mislim da u ovom vremenu ne postoje ljudi koji, kao mi nekada, sjednu u fotelju u svojoj sobi, zamole ukućane da ga ne uznemiravaju i na nekoj dobroj liniji posvećeno slušaju neki album koji traje četrdeset minuta. Ljudi danas nemaju takav fokus. Mislim da se mogu skoncentrirati samo na dvije-tri minute ili eventualno čuti novu glazbu usputno u autu, na 'netu', ili ako izađu negdje u kafić ili klub. Tako da smo mi, kao bend, nekakva vrsta ljudi koji su imali tu sreću da prođu kroz dekade i na svojoj koži osjete promjene u glazbenoj industriji. Mi smo grupa koja je prvi album izdala na vinilu, onda je postala moderna kazeta, onda smo prešli na CD-ove pa se pojavio MP3 i na kraju pirati. Sjećam se, jedan lik mi je, što je po nekim tržnicama prodavao MP3-e, rekao da je izgradio vikendicu od naših piratskih CD-ova i zahvalio mi se. Pitao me: 'Jesi šta zamjerio?' – 'Ma', reko, 'molim vas...' I onda smo došli do tog da se glazba ponovno prodaje, ali na 'netu', međutim ljudi su navikli da downloadaju tako da je glazbena industrija ponovo vratila vinile. I tako u krug. Nedavno mi je jedan fan Orkestra rekao: 'Vi ste mi najdraži bend, skinuo sam sa Interneta sve vaše albume.' (smijeh)

Kultura selfija

Zapravo albumi su neke romantične igračke iz prošlosti tek stotinjak megabajta u terabajtima glazbe koji ljudi imaju u svojim mobitelima.

Čini mi se da danas ni bendovi nisu kao što su nekad bili. Oni koji su nastajali u to vrijeme u nekom su obliku i opstali, a danas bendovi i glazbenici, kao da dođu i prođu, od hita do hita?

- Ja mislim da to ima veze s povijesnim kontekstom, da je tada duhovna supstanca bila primarna. Da si iz te neke duhovne supstance širio svoj umjetnički nemir i pretakao ga u glazbu. Danas je obratno, u kreativni proces se kreće od spoljašnjih elemenata. Budući da živimo u kulturi selfija prvo se razmišlja kako će se izgledati, onda kako će ljudi plesati na to što se napravi i na kraju se pređe na melodiju i tekst. Primijetit ćete, neki tekstovi danas izgledaju kao da su zapravo samo ortopedsko pomagalo glazbi. Ne osuđujem, nisam ljubomoran, svako vrijeme donosi neki svoj format i puno stvari iz modernog doba mi se sviđaju , uzbudljive su.

Sad kad nešto razmišljam, mene naprosto oblije hladan znoj kad pomislim da smo mi grupa koja ima pjesme iz recimo 1985 godine... Meni je to strašno... da Plavi orkestar toliko dugo postoji, meni je to užasno, ne smijem ni izgovoriti koliko je to godina...

Možda je to jedan od razloga što nikada nismo željeli praviti obljetnice benda.

Po tome se možda najviše razlikujete od drugih bendova na sceni. Koncentrirate vrlo rijetko. Pojavite se na turneji nakon sto godina…

- I onda opet nekako nestanemo, opet negdje iščeznemo i vratimo se za sedam-deset godina. Pojavimo se samo kad poželimo, da tako kažem, da pravimo buku zajedno i kad imamo nešto da kažemo. Ako ocijenimo da je tišina bolja od onoga što imamo reći, uvijek izaberemo tišinu.

Pjesme koje znaju svi

Kad netko kaže trideset godina postojanja, četrdeset godina, pedeset godina postojanja, to djeluje prvo samodopadljivo, a drugo, ljude obavještavaš koliko si star (smijeh). Ja uopšte ne razumijem taj poriv. Obljetnice djeluju nekako, ne znam, sindikalno, dobio sam zlatni sat za 35 godina rada u poduzeću...nije to za rock n' roll.

Obljetnice su kao da slaviš sam sebe, svoje postojanje, svoju važnu ulogu u povijesti. Djeluje kao neki balon ega koji bi trebalo odmah probušiti.

A kako se Vi zapravo odlučite napisati neku pjesmu? Kako su nastali ti brojni hitovi Plavog orkestra? Ja sam generacija koja nije rasla uz Vas, ali znam sve Vaše pjesme.

- I svi tako kažu. Moj prijatelj Danis Tanović, redatelj, koji je bio na našem zagrebačkom koncertu u Domu sportova, kaže: 'Sa užasom sam konstatirao da znam od prve do zadnje pjesme sve tekstove Plavog orkestra' (smijeh). Dosta ljudi koji slušaju alternativnu glazbu, ne furaju se na Orkestar, ne slušaju, ali nekako znaju sve pjesme. Vjerojatno je Orkestar bend tipa Bijelog dugmeta ili Parnog valjka, koji ti ne moraju biti omiljeni bend, ali kada čuješ da dolaze u tvoj grad odeš na taj koncert jer znaš da su to zapravo bendovi koji su samo povod da se ljudi okupe, pjevaju zajedno, da im bude dobro te večeri.

Je li Vam to drago za čuti?

- Kako mi nije drago, prije svega zato što smo mi ljudi koji ne vole širiti miris važnosti oko sebe. Smatram da kad se počneš ponašati estradno, ceremonijalno – kada počneš sebe doživljavati kao lik iz novina – to je ipak mali put do ludila.

Potpuno normalna raja

Kad te slave nestane, kad nestane pažnje ljudi oko tebe, ti si jednostavno izgubio tlo pod nogama. Mi u Orkestru smo uvijek bili i ostali normalan bend. Mi još djelujemo kao amateri i naprosto se ne znamo ponašati estradno. Kad biste upoznali ostatak benda imali biste osjećaj kao da ih oduvijek poznajete, kao da ste išli s njima u razred, ono, potpuno normalna raja.

I da se vratimo prvom pitanju, kako nastaju te pjesme, je li to nešto što se samo dogodi ili se one dugo rađaju?

- Ponekad je to muka živa. Prvi naš album koji je izašao 1985 g., zvao se Soldatski bal na kojem su pjesme: Suada, Bolje biti pijan nego star, Goodbye Teens, jedanaest pjesama koje su nastale kao iskustvo dvadesetogodišnjaka i one su naprosto, samo izašle iz mene. Album smo snimili za samo jedan dan i malo popravljali nekoliko narednih dana. Već drugi album, pošto smo prvi prodali u 600 tisuća primjeraka, je stvaran u odnosu na uspjeh prvog albuma. Tu se već, sjećam se, javila određena kalkulacija u mojoj glavi, kao hoće li ovo biti uspješno, da li će raja moći pjevati na ovu pjesmu. Tako je, recimo, nastala pjesma Sava tiho teče, taj refren je, bez obzira što je postojao iskren povod, što je pjesma bila ljubavna i adresirana – bio opterećen kompromisima. Razmišljao sam tada: hoće li ovo biti dovoljno komercijalno, bila su velika očekivanja od Plavog orkestra, živjeli smo u histeriji hita. Kasnije, tek na četvrtom albumu, smo se opet opustili i pravili sve po svom nahođenju. Ja, osobno, nemam nikad motiv da napišem pjesmu, nikad ne želim da napišem pjesmu s namjerom da je napišem. Hodam ulicom i nešto mi se počne vrtiti u glavi, kao da sleti neka ptica. Sve je to iracionalno i ne treba nikad racionalizirati.

Goodbye Teens i Suada

Koja je vama najdraža pjesma Plavog orkestra?

- Pa ja ne znam koja bi mi mogla biti najdraža, ali znam koje, kad bih morao da ih izdvojim i pokažem, ne znam – Marsovcima, koje su dvije najkarakterističnije pjesme Plavog orkestra. U toj torti, odnosno u toj hemisferi Plavog orkestra, jedna polovica bi bila Goodbye Teens, a druga Suada. Kao dva pola jednog eklektičnog izričaja Plavog orkestra.

Osjećate li još uvijek tremu kad izlazite na pozornicu?

- Da, kako ne, pa mi smo bend karakterističan po tome, još uvijek imamo nekakvu prvotnu, energiju početka. I sad, to nije samo floskula da bih bio interesantan, nego odista, mi bukvalno imamo tremu. Ja sam recimo molio ove svoje iz benda, 'ajmo jednom izać kao Oasis, kao Rolling Stonesi, usporeno, da ležerno mahnemo publici šugamanom i da ono kao sporo dignemo ruku, normalno pozdravimo publiku, da smo makar jednom kul. Međutim, to se naravno nikad nije desilo, mi izlazimo na scenu kao ispaljeni iz topa, potpuno nervozno, kao neki bend treba izać' pred žiri u nekom talent showu. I tu tremu valjda osjeti publika i nekako nam ne da padnemo, da se obeshrabrimo i zato nas vjerojatno i podržavaju i svi pjevaju od prve do zadnje pjesme jer imam osjećaj, kasnije sam to nekako razmišljao, da te ljudi prihvate ako si onakav kakav jesi, ako otvoriš srce, ako si ranjiv... Ako si mističan, ako si važan i kul, onda se izgleda zatvore. Prije izlaska sebi moraš reći: evo provalit ću se, bit ću najgluplji na svijetu, pa što bude, prihvatite me ili odbacite. Možda je u tome neka bit, osjete to.

Svirate li danas više za svoju dušu nego nekad pred prepunim dvoranama?

- Apsolutno, danas mijenjamo set liste, napišemo je samo kao neki okvir, prilagođavamo je u toku koncerta. Dišemo na svakom koncertu posebno. Opušteni smo, vrlo malo koncerata sviramo, ne želimo da nam turneje pređu u rutinu zato biramo koncerte na kojima ćemo nastupiti. Recimo, koncert u Arsenalu smo mi inicirali, željeli smo da ponovo napravimo koncert u Zadru. Ne znam da li znate da smo prije dvije godine imali, da tako kažem, 'nevidljiv' od očiju javnosti koncert u Zadru, na ljubazni poziv studentske ogranizacije Sveučilišta u Zadru, da im sviramo na Brucošijadi. Bio je to jedan od najboljih klupskih koncerata koje smo održali u karijeri. Inače ne sviramo često zatvorene male koncerte, ali to nam je bilo strašno simpatično i kad smo vidjeli tu energiju i tu radost, i kad su nas pitali: 'Kad ćete doći da napravite jedan veliki koncert?', mi smo, čuvši za Arsenal, za ovakav magičan prostor, svjetski prostor, poželjeli svirati u Zadru i to u Arsenalu.

Zadarska set lista

Što mogu očekivati Zadrani u petak?

- Postavili smo pitanje na socijalnim mrežama koje biste pjesme voljeli da čujete od Plavog orkestra u Arsenalu i to radimo u svakom gradu: Zagrebu, u Sarajevu, Ljubljani i tako dalje i u vrlo kratkom roku dobijemo preciznu set listu za koncert, znate kad se glasa koja je pjesma najpopularnija. Recimo u Zadru je to Od rođendana do rođendana, zatim Bolje biti pijan nego star pa Ako su to samo bile laži i tako.

Znači svirate samo ono što publika želi čuti?

- Pa mislim da je to nekako jedino logično, uz par ponovno uvježbanih pjesama koje voli zadarska publika, kao što su Nisam je probudio, Ne mogu ti ništa osim srca dati i druge.

Recite mi za kraj, Vi ste ovako nekako zen, koja je Vaša životna filozofija? Jeste li zadovoljni trenutkom u kojem živimo?

- Pa nemam neku određenu, strogo zacrtanu životnu filozofiju, trenutno vam mogu opisati samo fazu života u kojoj se nalazim i kako se duh vremena reflektuje u mojim razmišljanima. Naime imam osjećaj da je sve postalo tako relativno, da su osigurači svijeta koji smo nekada poznavali povađeni i da smo sad onako na nekoj vjetrometini i da smo izgubili malo empatiju, suosjećanje za druge ljude, da svijetom vlada interes. Ja sam, ako to kome nešto znači, još uvijek čovjek koji sluša svoje srce, pa makar bio posljednji takav na ovom svijetu. Uvijek ću saslušati čovjeka i družiti se s ljudima koji imaju osjećaj za druge ljude, a da im interes nije primaran. Jer to je, mislim, najveći problem, što ljudi danas ne žele saslušati tuđe probleme, taj osjećaj empatije traje par sekundi, na kratko se sažale, okrenu se i idu dalje. Danas su rijetki oni koji imaju sposobnost da saslušaju druge, da brinu za njih, da tuguju, da se vesele... Danas, zapravo, ljudi uopće ne slušaju što im govoriš, čekaju samo na svoj red da nešto kažu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (1 glasova)