Ivan Tomljanović, rijetko viđena svestrana umjetnička ličnost

Akademski slikar Ivan Tomljanović u svom dugogodišnjem umjetničkome djelovanju okušao se u brojnim vidovima likovnoga oblikovanja. Pokazao je jednako živ interes za tzv. osnovne oblike likovnog izraza, kao i za cijeli niz različitih oblika primijenjene umjetnosti.

Umjetnost kao životni vodič
Koja je to samo ljubav bila prema supruzi Aniti kada je zajedno s njom sjeo za tkalački stan i posvetio se tapiseriji.
Ivan Tomljanović istaknuo se i u restauratorskome radu, osnovavši 1957. godine u Zadru Restauratorski atelje.
Pridodamo li svemu rečenome uspješnost u izradi freski, umjetničkoj obradi metala, slikarsku tehniku ulja na platnu i tempere na dasci koja je, kao renesansna tehnika, rijetko korištena u suvremenome slikarstvu, imamo pred sobom rijetko viđenu svestranu umjetničku ličnost koju je život zanio u tišine konzervatorskih radionica, gdje mir i umjetnost vjekova vrše znatan utjecaj na njega i njegov rad.
– Reflektira se to kontrastima u njegovoj naravi, koji se očituju i u njegovim umjetničkim ostvarenjima, a koji su uslovljeni nemilom sudbinom, likovnim odgojem i nemirom njegove mladosti. (J. Budak, Glas Zadra, subota, 29. studenoga 1958., str. 14.)
Umjetnost je životni vodič, usporedni životopis, Ivana Tomljanovića, a on njen redovnik. Kanonsko ime hrvatske likovnosti.
– Njegov način slikanja koji se pokazao još kod njegovih prvih radova vrlo je originalan: počeo je očito bez ikakvih uzora. Slikao je sasvim na svoj način: figuru bi postavljao snažno, u nekoj čudnoj primitivističkoj statičnosti, koja je djelovala grubo. Takve su mu bile i boje: sirove i nerafinirane. Prvi njegovi radovi nastali su u onoj bolnici: čuvajući bolesnike pokušao ih je u jednoj bilježnici crtati. Ispod je obično napisao i neki tekst, kao kakvu pjesmu u prozi. Ton ima svoju posebnu životnu filozofiju, koja se već onda u tim zapisima pomalo nazirala. Slično je počeo slikati kao Van Gogh u onom rudarskom naselju kamo je došao kao propovjednik… (Zlatko Tomičić: Jadranska odiseja, Putopis, 2g, 2007.)
Ivan Tomljanović je figurativac i realist, postzemljaške faze našeg realizma, izvrsnog crteža i kompozicije, prigušenih suzdržanih tonova, uspješan u slikanju portreta. Autor je velikoga broja portreta istaknutih Zadrana i slika s motivima iz grada Zadra i zadarske okolice.
Ivan Tomljanović bavio se i predanim pedagoškim radom predajući likovni odgoj i umjetnost u zadarskim školama.
Njegova freska u Češkoj crkvi u Ivanovom selu kraj Daruvara proglašena je zaštićenim spomenikom kulture.

Kulturna tapiserija Zadra
– Ivan Tomljanović i Anita Tomljanović Šokčević zadarski su umjetnici koji su nesebično uložili desetljeća svog stvaralaštva u kulturnu i likovnu sadašnjost ovog grada. (A. Marušić, Narodni list, Kultura, 13. prosinca 1996., str. 19.)
Preko četrdeset godina stvaranja, stvaralačkih niti utkanih u grad, u kulturnu tapiseriju grada Zadra, koja blista na kulturno-umjetničkoj karti svijeta.
Bračni par Anita i Ivan Tomljanović krajem 2015. godine predali su Etnološkom odjelu Narodnog muzeja Zadar vrijednu donaciju tapiserija. Radi se o trideset dvije tapiserije koje je ovaj bračni par izradio u vremenu od 1962. do 2001. inspiriran bogatstvom nijansi vune iz brdskih krajeva Dalmacije. Među njihovim tapiserijama ističu se tapiserije s kršćanskom tematikom, one posvećene gradu Zadru, u kojem su svojim pedagoškim nastojanjima uobličavali svoj profesionalni put. Snaga ljepote Velebita snažila je njihove zamisli i motivska ostvarenja. Zaljubljenici u prirodu, planinari, izravnom snagom neponovljivih detalja, neposredno doživljenih, tražili su svoj izraz, tapiserijom ostaviti trag o sebi u podneblju i vremenu. Sklad boja i prirodnog materijala koji su prije već morale dodirnuti nečije ruke i stvarati materijal, stvarati osnovu za novi izraz – umjetničku potrebu. Prvi put su svoje tapiserije tkane prirodnom vunom izložili prije više od 40 godina na istom mjestu, 1975. u Galeriji umjetnina. Ta posebnost razlikuje ih od drugih.
Je li svijest o nestajanju jednoga načina života koji je tisućljećima bio najuža veza i štit čovjekovom opstanku u surovom prostoru ovisnom o hirovitosti prirode (vuna i predmeti od vune) hirovitost povijesnog razvoja promijenjenih ljudskih navika koje su agresivno potiskivale potvrđene prirodne vrijednosti, ali i osjećaj ljepote i ugode? Koji je trenutak prevagnuo – vjerujem upozorenje. Kao što su i mnogi prije njih zaustavljali trenutak u vremenu i prostoru – umjetnici. Snaga svoga, snaga onoga što te čini pripadnikom konkretnog prostora koji najdublje osjećaš, promišljaš, voliš i živiš.

Zajedno u umjetničkom stvaranju
Zajedno u umjetničkom stvaranju, Anita i Ivan Tomljanović, bračni par, zadužio je Zadar. Tapiserije su nastajale posljednjih 40 godina prošloga stoljeća. Sve su izrađene od prirodne vune.
– Oni su otkupljivali vunu koju su sami prali kod kuće u gradskim uvjetima, kaže Jasenka Lulić Štorić, voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar.
– Možete zamisliti kako je bilo čistiti to. Cijela je kuća mirisala kao da stado ovaca živi s nama, priča Anita Tomljanović.
Ivan, akademski slikar izrađivao je nacrte. Anita, inače profesorica, tkala je. Uigrani tim funkcionirao je tako, sve dok se Anita nije razboljela. A Rapsodija Iliriana – djelo inspirirano Velebitom, godinu i pol čekalo je na tkalačkom stanu. Onda se Ivan odlučio prihvatiti ženskoga posla.
– Kad pogledate tu tapiseriju vidite da na prvoj polovici koju sam ja tkala nježne male kozoroge, vidi se da je žena tkala, a kad vidite njegove pa to su pravi autoportreti, kao slika, kao žive, kao da će izaći iz tapiserije, kaže Anita.
A autor, kao i obično od malo je, ali efektnih riječi:
– One su zato da se gledaju. A ne da stoje zamotane. Jer onda ih faktički samo moljci dođu gledati, govorio je Ivan Tomljanović.
– Nismo niti u jednoj političkoj stranci i nitko nas ne shvaća preozbiljno. Ipak, sada kada su vlasništvo Narodnoga muzeja, možda ih konačno shvate, govorio bi Ivan.
Govorio je Ivan i stvarao uz svoju strpljivu suprugu, a sada govore supruga i tapiserije, ulja na platnu, freske, ustrajan rad umjetnika, restauratora, profesora.
Oteti proždrljivim moljcima – vremenu nesklonom umjetnosti, podilaženju površnosti suvremenog potrošačkog življenja, možemo mijenjati svijest o cjeloživotnim nastojanjima tih običnih neobičnih osobnosti, netipičnih za svoju sredinu i vrijeme.