Čini se puno težim napisati sjajnu kratku priču, nego roman

Slika korisnika admin
Autor: 
spanjolci_5
Ivan JAMIČIĆ
Iberoromanski pisci na kavi s Ivanom Lončar, predstojnicom Odsjeka za iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru

Na samom kraju III. dana iberoromanskih jezika i kultura razgovarali smo s troje od ukupno osam uzvanika s Pirinejskog poluotoka, španjolskom spisateljicom koja je već poznata hrvatskoj književnoj publici, Inmom Lunom, galješkim piscem Séchuom Sendeom i asturijskim književnikom Xandruom Fernándezom. Otkrili su nam kako ih se dojmila manifestacija na kojoj su gostovali, Sveučilište i naš grad u kojem su proveli tjedan dana.

Zašto kratka priča?

Zbog čega pišete kratke priče? Što Vam taj žanr omogućava?

Séchu Sende: U kratkoj priči više dolazi do izražaja moj impulzivni i eksplozivni karakter, i kratka se priča jednostavno najviše slaže s onim što sam ja.

Inma Luna: Kratka se priča podudara s mojim načinom pisanja, jer nisam baš disciplinirana. Moje priče nastaju u kratkom vremenskom razdoblju, a svakodnevne teme i neočekivani obrati koje ja tako volim puno su prirodniji nego u romanu.

Xandru Fernández: Ja sam prije svega romanopisac i nemam svoju teoriju o kratkoj priči. Taj žanr koristim kao svojevrsnu radionicu, u kojoj isprobavam sredstva koja ću kasnije koristiti u romanu.

Kako biste usporedili roman i kratku priču?

Xandru Fernández: U Španjolskoj općenito postoji izvjesna predrasuda prema kratkoj priči. Roman ima svoju slavu. Volio bih da mogu reći kako ne dijelim tu predrasudu, ali to jednostavno nije tako. Čini mi se puno težim napisati sjajnu kratku priču, nego roman. No svejedno više volim roman, zbog prirodne sklonosti prema romanu.

Inma Luna: Nisam sigurna, ali mislim da je Jorge Luis Borges rekao kako je kratka priča pištolj sa samo jednim metkom koji ide u jednom smjeru. Ja čitam romane, ali pišem kratke priče i taj žanr je vrlo složen. Roman dopušta da se priča razvije u više smjerova, u čemu uživam sada dok pišem svoj prvi roman. Ali, također, roman zahtijeva disciplinu za koju priznajem da mi nedostaje. Također sam shvatila kad sam počela pisati roman da sam nestrpljiva, da čitatelju želim ispričati sve odjednom.

Séchu Sende: U Galiciji postoji tradicija kratke priče. Nedavno je otkriveno da je galješki književnik, emigrant u Argentini, Rafael Dieste, utjecao na „oca" kratke priče, Argentinca Julija Cortázara. Ja se osjećam dijelom te tradicije i kad sam pisao roman teško mi je bilo postići taj intenzitet jer sam kaotična i disperzna osoba pa nisam baš bio uvjeren u to što radim, zato se bolje osjećam u žanru kratke priče. Osim toga, vrijeme u kojem živimo vrlo je fragmentarno i zato mi se kratka priča čini jednim od najprikladnijih žanrova za izraziti.

Pitanje žanra

U kojem žanru Vas je publika najviše zavoljela, odnosno prepoznala?

Séchu Sende: U Galiciji se strašno cijeni neposrednost i neposredni kontakt u književnosti. Književne večeri, susreti i festivali postaju pravi „happeninzi". Održavaju se u pubovima, na rock festivalima, no na simboličkoj razini u Galiciji se najviše cijeni poezija. I najbolje je od svega je što su riječi današnjih hip hop ili rock pjesama prava poezija.

Inma Luna: Po žanru mislim da su kratka priča i poezija najzahvalnije za predstavljanje publici. Osobito je zahvalno kod poezije da se dogodi da su slušatelji ljudi koji nikad u životu nisu pročitali nijednu pjesničku zbirku prepoznaju u nekim poetskim formama. Naprimjer, moj otac kaže da moju poeziju razumije samo kada je recitiram, ali kada je on čita, ništa ne razumije. Što se tiče kratke priče mislim da su javna čitanja na neki način povratak u tradiciju usmene književnosti i pripovijedanja, u kojima se ostvaruje plodonosan kontakt između pripovjedača i slušatelja. Nakon čitanja, budući da je moja najdraža tematika svakodnevni život, ljudi mi prilaze, povjeravaju mi se, kažu mi "to se dogodilo i meni" ili "to se dogodilo jednoj mojoj prijateljici" i mislim da je to sjajno.

Xandru Fernández: Književni susreti u Asturiji postoje i naravno da se održavaju, no iskreno, ja ih ne pohađam, to mi je naporno, dugo traje, a i osobno mi je dosadno. Kako najviše pišem romane, ne mogu vam odgovoriti a ovo pitanje, no ono što moja publika osobito voli su riječi pjesama - stihovi koje pišem za rock grupu Dixebra.

Kako ocjenjujete ovogodišnje "Dane iberoromanskih jezika i kultura"?

Séchu Sende: Vrlo intenzivan i bogat tjedan. Otkrio sam, s jedne strane, druge autore iz moje zemlje, a s druge strane, hrvatske kolege koji su nas dočekali. To je jedno iskustvo protiv neznanja. Potpuno mi je razbilo sva moja očekivanja, jer nisam znao što mogu očekivati, ali i zato što sam se mogao družiti, kako u formalnom, tako i boemskom dijelu ove manifestacije. Posebno me oduševila "Večer kratke priče" u Arsenalu i to kako su me studenti prihvatili, što je i meni i njima otvorilo mogućnost da se otvorimo jedni drugima. Odlazim s tugom što ne mogu pisati na hrvatskom jeziku, jer mi je tjedan dana, nažalost, bilo premalo da ga naučim.

Inma Luna: Imala sam sreću što sam već bila ovdje u studenome, oduševljena profesorima i studentima s Odsjeka za iberoromanske studije. No još uvijek mi se čini zadivljujućim entuzijazam tih mladih profesora i studenata. Ono što sam naučila da je vrlo ekstravagantno to što smo se ovdje našli, u Zadru, mi zemljaci, i to teško da se može dogoditi negdje u Španjolskoj. Ovo je iskustvo zbog svega toga za mene bilo vrlo korisno. Zahvalna sam što sam pozvana i što sam mogla biti ovdje. I mislim da sam više dobila nego sam dala.

Xandru Fernández: Impresivno je bilo biti ovdje i zateći tu atmosferu, mislim na profesore i studente. Osim toga šokantno je to da moraš doći na Jadransko more da bi upoznao kolege koji geografski žive vrlo blizu tebe. Nažalost, nisam mogao, a volio bih da jesam, upoznati hrvatsku književnost.

Dojmovi iz Zadra

Kroz ovih tjedan dana imali ste priliku bar malo upoznati Zadar. Dojmovi?

Séchu Sende: U ovih tjedan dana mislim da sam mogao upoznati Zadar. Najviše mi se dopala znatiželja ljudi i to što su otvoreni. Ono što me se najviše dojmilo u ovih tjedan dana bilo je iskustvo koje sam doživio sa studentskom blokadom. Zadivljujući je njihov otpor i njihova borba. Također sam otkrio da su morske orgulje najbolje u tri, četiri ujutro.

Inma Luna: Mislim da je Zadar prije svega živ grad. Došli smo u jednom neobičnom trenutku, doživjeli smo studentsku blokadu, štrajk profesora, maturante, predizbornu kampanju. Uvidjela sam da su ljudi na ulicama, živi i vrlo otvoreni, sretni što žive u ovom gradu. No također je sedam dana malo za vidjeti sve.

Možda sam ja vidjela očima onih koji su nas vodili. Ne bih htjela zaboraviti da smo u zemlji koju je nedavno pogodio rat. I čini mi se da bi ljudi htjeli zaboraviti te uspomene, tako se meni čini, ali ne znam je li to tako. Prema nekim informacijama ovo je mačistička sredina i voljela bih da se to promijeni. Osobito kad vidim ovaj entuzijazam i ove divne studentice koje zaslužuju bolju budućnost.

Xandru Fernández: Pošto sam Asturijac, znam da bi čovjek iz Asturije prvo kazao kako se u Zadru dobro jede. Odavde odnosim lijepe uspomene, recimo vrata Foše, i onaj gospodin koji je stalno na svojoj barci s gusarskom zastavom i sa psom, zatim grafiti... Pošto smo odsjeli u hotelu Kolovare imali smo pogled na bolnicu pa smo redovito mogli viđati ljude u bolničkim ogrtačima... Vidim da je ovo zdrav grad i da ljudi unatoč zakonu dosta puše. Osobito mi je impresivan ovaj studentski žar. U mom kraju sam navikao na studentske prosvjede, ali ne u ovakvom obliku, gdje se predavanja mogu odvijati vani. Na mojoj je ljestvici gradova Zadar zasigurno među prvima.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno