Eutanazija – (samo)ubojstvo ili posljednja čovjekova volja

Riječ o vrlo kompleksnoj problematici kojoj treba pristupiti oprezno jer je riječ o stanju zdravlja pacijenta, pa između kaznenog djela iz stavka 3. i ubojstva, odnosno teškog ubojstva moraju biti uspostavljene čvrste granice i sigurni kriteriji
Dok se u Hrvatskoj, poput ostatka svijeta teško može očekivati, ne samo u skoroj već i daljnjoj budućnosti, tretiranje eutanazije kao uobičajenoga dijela zdravstvene skrbi, u Nizozemskoj se uskoro planira otvorenje prve klinike u kojoj bi se obavljalo humano oduzimanje života.
Fenomen eutanazije, za koju se još koriste mnogobrojni termini poput – smrti iz milosrđa, ozakonjene smrti i sl., aktualizira se povremeno i to od slučaja do slučaja pojedinog neizlječivo bolesnog pojedinca čija tragična priča dospije do medija i javnosti.
Riječ je ne samo o osjetljivom i kontroverznom problemu s mnoštvom medicinskih i pravnih dvojbi, kojemu se žestoko protive sve vodeće svjetske religije, smatrajući eutanaziju kršenjem Božjega zakona, već i starom etičkom pitanju na koje do danas čovječanstvo nije pronašlo odgovor.
Pojam eutanazija, čiji naziv dolazi od grčkoga “eu”, što znači “dobro”, i “thanatos” u značenju “smrt”, označava bezbolnu smrt odnosno pomoć pri odustajanju od borbe za život u ekstremnim slučajevima kad je pacijent neizlječivo bolestan i kad je pri tome podvrgnut teškoj fizičkoj i(li) psihičkoj boli, te u slučajevima bezizglednog i dugotrajnog stanja kome.
Uspostaviti čvrste granice
Na koji način je ova osjetljiva problematika regulirana novim hrvatskim Kaznenim zakonom, koji na snagu stupa 1. siječnja 2013. godine, objašnjava dr. Šime Pavlović, poznati odvjetnik i autor brojne literature s područja kaznenoga prava, među kojima i najnovije knjige “Kazneni zakon”, objavljene u ožujku ove godine u izdanju riječke Libertin naklade.
– Kazneno djelo usmrćenja obuhvaća u sebi tri privilegirana kaznena djela ubojstva: ubojstvo na mah, čedomorstvo i usmrćenje na zahtjev koje je ponešto izmijenjeno. Tako stavak 1. u sebi uključuje dosadašnje ubojstvo na mah, ali ga proširuje i na slučajeve na koje se ovo djelo do sada nije odnosilo. Naime, odnosi se i na situacije dugotrajne, kronične patnje izazvane zlostavljanjem, patnje iz koje počinitelj ne vidi drugog izlaza do ubojstva. Počinitelj u takvo stanje mora biti doveden bez svoje krivnje ili pretežito bez svoje krivnje, drugim riječima njegovo stanje mora biti ispričivo. Pritom valja, također, uvijek postaviti i pitanje kako bi u takvoj situaciji reagirao prosječan čovjek iz istog miljea, navodi dr. Šime Pavlović, ističući kako se uvođenjem ovog razloga privilegiranja otvara mogućnost blažeg kažnjavanja u slučajevima pretučenih žena koje nakon dugogodišnjeg zlostavljanja, ne nalazeći drugog izlaza iz svoje teške situacije ubijaju svog zlostavljača.
U hrvatskom zakonodavstvu za eutanaziju odnosno kazneno djelo usmrćivanja drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja predviđena je zatvorska kazna do tri godine.
– Stavak 3., navodi dalje odvjetnik Pavlović, obuhvaća izmijenjeno dosadašnje kazneno djelo usmrćenja na zahtjev. Pošlo se, naime, od toga da je postojeća odredba preširoka i da svaki ozbiljan i izričit zahtjev ne može biti osnovom za privilegiranje kaznenog djela ubojstva, već se ovakav zahtjev može uvažiti kao privilegirajuća okolnost samo ukoliko je počinitelj usmrtio osobu na njezin izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njenog teškog zdravstvenog stanja.
Na ovaj način je usmrćenje na zahtjev definirano u švicarskom Kaznenom zakonu.
Usmrćenje na zahtjev iz samilosti, kaže Pavlović, predviđao je i Zakon Kraljevine Jugoslavije – doduše nešto šire jer je uzimao u obzir svako “bedno stanje lica” koje nije nužno moralo biti povezano sa zdravljem. U švicarskom Kaznenom zakonu i Kaznenom zakonu Kraljevine Jugoslavije predviđa(la) se kazna do tri godine zatvora. Shodno tome je i smanjena kazna za ovo kazneno djelo na kaznu zatvora do tri godine, pojašnjava Šime Pavlović, potvrđujući da je riječ o vrlo kompleksnoj problematici kojoj treba pristupiti oprezno jer je riječ o stanju zdravlja pacijenta, te između kaznenog djela iz navedenoga stavka 3. i ubojstva, odnosno teškog ubojstva moraju biti uspostavljene čvrste granice i sigurni kriteriji.
Pravo na dostojanstvenu smrt
– Najčešće životne situacije ne poklapaju se sa zakonskim tekstom o usmrćenju “…drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev…” jer osoba u terminalnoj fazi u pravilu nije sposobna postaviti izričit i ozbiljan zahtjev. Mogu li u njeno ime to učiniti najbliži članovi obitelji (bračni drug, djeca, roditelji?) Teško zdravstveno stanje uglavnom prati ponižavajući i neizdrživi položaj usmrćene osobe; teški i ireparabilni bolovi odnosno bolovi koji neće prestati. Siguran pokazatelj takvog stanja je stalno vegetativno stanje bolesne osobe, posebice ako se i uz svu medicinsku njegu uopće ne očekuje poboljšanje njezina zdravlja.
Ulazi li u biće toga kaznenog djela i slučaj usmrćenja osobe u dugotrajnoj komi ili na aparatima, ili će se održavati u tome stanje zbog pojave povremene minimalne svjesnosti (reagira na određene podražaje) premda nije riječ o održavanju života nego o preživljavanju (vegetiranju), ili će se uzeti da je riječ o tzv. pasivnoj eutanaziji (uskraćivanje zdravstvene skrbi, primjerice, prestanak hranjenja preko cjevčice i sl.), a time o kaznenom djelu ubojstva? Rasprava o tome kaznenom djelu uvijek asocira na eutanaziju i distanaziju, kaže Pavlović, navodeći praksu nekih zapadnoeuropskih država kad je riječ o načinu uređenja dopuštenja ili zabrane eutanazije.
Tako se u Velikoj Britaniji o tome vodi intenzivna rasprava, ali eutanazija nije dopuštena. Međutim, od 1993. godine medicinsko osoblje uz sudsku dozvolu može isključiti pacijenta s aparata za održavanje života (pasivna eutanazija); u Francuskoj eutanazija nije odobrena; u Zakonu o potpomognutom samoubojstvu u Njemačkoj nije dopušteno liječnicima da u tome sudjeluju; Švedska posebnim naputcima dopušta medicinskom osoblju primjenu pasivne eutanazije isključenjem pacijenta s aparata ako on to zatraži; u Švicarskoj se potpomognuto samoubojstvo ne smatra nezakonitim činom u kojem može sudjelovati medicinsko osoblje; u Belgiji je eutanazija zakonom dopuštena od 2002. godine; Italija zabranjuje primjenu eutanazije, uz pravo pacijenta da odbije održavanje na životu; u liberalizaciji primjene eutanazije najdalje je otišla Nizozemska – prva je 2002. godine legalizirala eutanaziju, ali samo u slučaju neizlječivih pacijenata.
U svijetu je trend afirmiranja prava na smrt u dostojanstvu, pa na određeni način konvergira pravu svake ljudske jedinke na dostojanstveni život, što je u izravnoj protivnosti s katoličkim naukom očuvanja života do kraja, pa i u mukama (odgovara pravu na distanaziju), zaključuje na kraju odvjetnik Pavlović.

 DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA

Iako je u filmskoj umjetnosti motiv eutanazije prilično rijedak, na izvanredan način iskorišten je u filmu Clinta Eastwooda “Djevojka od milijun dolara” (“Million Dollar Babyi”) iz 2004. godine, sportskoj drami nagrađenoj s četiri Oskara. U središtu radnje je boksački trener Frank Dunn (Clint Eastwood) kojega muči savjest zbog prošlosti te se pokušava iskupiti pomažući amaterki Maggie Fitzgerald kojoj je jedini san postati uspješna boksačica (Hilary Swank). Kako nije uspio uspostaviti emocionalnu vezu s vlastitom kćeri, kojoj uzalud piše pisma, Dunn se sve više vezuje za Maggie, čija primitivna i gramziva obitelj ne mari za njeno dobro, već je paralelno s njenim napredovanjem u boksu novčano želi iskoristiti. Uz Dunnovu stručnu pomoć, Maggie uspijeva doći do velter-kategorije i do meča s boksačkom prvakinjom u toj kategoriji (koju glumi stvarna boksačica Lucia Rijker), poznatoj po nesportskom ponašanju. Tijekom prekida meča koji Maggie dobiva, suparnica joj podmuklo zadaje nedopušteni udarac u glavu, te Maggie glavom udara u drveni tronožac. Ostaje paralizirana od vrata prema dolje, a njen trener krivi sebe za njenu sudbinu jer ju je pristao trenirati. Maggie ga preklinje da joj skrati muke, što on isprva šokirano odbija. No kad ona, ne želeći nakon što je vidjela svijet s vrha, vegetirati poput biljke, pokuša sama počiniti samoubojstvo pregrizavši jezik u pokušaju da iskrvari do smrti, Dunn ipak odlučuje izvršiti eutanaziju. Ubrizgava joj veliku dozu adrenalina kako bi je predozirao. Prije toga u potresnoj završnici konačno joj otkriva značenje nadimka kojim ju je oslovljavao – fraza “Mo Cuishle” na irskom znači “Moja draga, moja krv”.

 U KLINIKU ZA UMIRANJE SAMO NIZOZEMCI

U najliberalnijoj europskoj državi Nizozemskoj, u kojoj je od 2002. godine ozakonjeno pravo na eutanaziju, uskoro bi se trebala otvoriti i klinika za teško i neizlječivo bolesne osobe koje dobrovoljno žele okončati svoj život. Kliniku namjerava otvoriti Nizozemsko udruženje za dobrovoljan kraj života, ali “usluga” bi se pružala samo nizozemskim državljanima, ne i strancima. Na taj način želi se onemogućiti, navode u spomenutom udruženju, da Nizozemska postane odredište za dobrovoljno umiranje. Također, u udruženju smatraju da će postojanje takve klinike pomoći da oboljeli koji su u terminalnoj fazi bolesti umru humano i dostojanstveno, te će se smanjiti broj onih koji uslijed neizlječive bolesti život završe samoubojstvom na često okrutan i bolan način. Istraživanja pokazuju da godišnje u Nizozemskoj čak 10 000 ljudi zatraži da se nad njima obavi eutanazija dok ih takvu pomoć dobije trećina.

 NAZOVI KEVORKIANA RADI EUTANAZIJE

Jack Kevorkian najpoznatiji je liječnik koji je nad teško bolesnim pacijentima provodio nedopuštene eutanazije, zbog čega je završio na sudu. Iako je priznao da je usmrtio 130 pacijenata, osuđen je za smrt tek jednoga, 51-godišnjeg Thomasa Yourka. Rođen je kao dijete armenskih useljenika u Sjedinjene Države. Od početka svoje liječničke karijere žestoko je zagovarao bezbolnu smrt za sve neizlječivo bolesne pacijente. Krajem osamdesetih godina počeo je u detroitskim novinama oglašavati svoje usluge “savjetovanja o smrti”, koje ubrzo počinje provoditi u praksi. Kevorkian bi s podrumskog odjela patologije kretao u lov na umiruće pacijente po odjelima i nudio im “spas.” Na svome stalku nosio je infuziju na koju bi pacijente prikopčao, ali ih je ostavljao da sami aktiviraju ubrizgavanje sedativa u krvotok. Zatim bi uz pokojnika ostavljao karticu s njegovim imenom i prezimenom. Na zatvorsku kaznu osuđen je zbog eutanazije nad samo jednim pacijentom, a pušten je na uvjetnu slobodu. Suđenje je pratio veliki publicitet, ali i žestoke rasprave o eutanaziji. Heavy metal skupina Body Count snimila je pjesmu pod nazivom “Doktor K.”, s refrenom: “Je li vam život težak? Nazovite Kevorkiana.”

 SHIPMAN – BRITANSKI ANĐEO SMRTI

Harold Shipman, britanski obiteljski liječnik u povijest je ušao kao jedan od najmasovnijih serijskih ubojica koji je likvidirao više od dvije stotine svojih pacijenata. Rođen je 1946. godine u radničkoj obitelji u Nottinghamu. Bio je majčin ljubimac iako je ona osim njega imala još dvoje djece. Smatra se da je Shipman psihički slom, koji ga je odveo u masovna ubojstva pacijenata, doživio kad je njegova obožavana majka oboljela od raka. Brižno ju je njegovao i svakog dana čekao da stigne liječnik koji bi joj ubrizgavao morfij za olakšavanje bolova. Kad mu je bilo 17 godina majka je preminula, a on je upisao studij medicine. Postao je liječnik opće prakse, oženio se i dobio četvero djece. Na prvom radnom mjestu nije bio omiljen zbog svoje bahatosti i umišljenosti, a otpušten je nakon što je uhvaćen da uzima velike količine lijeka petidina, navodno za pacijente. No Shipman se zapošljava u drugom gradu, gdje gradi drukčiji imidž – blagog doktora kojeg su kolege poštovali, a pacijenti voljeli. U nešto više od dva desetljeća, koliko je radio u gradu Hydenu, pretpostavlja se da je usmrtio 236 pacijenata, uglavnom starije životne dobi. Ispočetka nitko nije sumnjao zašto mnogi njegovi pacijenti umiru. Ipak, s vremenom je, osobito mrtvozornicima, postala neobična tako visoka stopa iznenada preminulih, iako mnogi od njih nisu bili teško bolesni. Obitelj posljednjega umrlog Shipmanova pacijenta posumnjala je da nešto nije u redu i zatražila ekshumaciju koja je otkrila stravičnu istinu. Pacijentica je, naime, umrla jer joj je ubrizgana smrtonosna doza morfija. Nakon toga obavljene su još mnoge ekshumacije koje su potvrdile isto. Shipman je uhićen, a tvrdio je da je nevin. Ustanovilo se da je krivotvorio bolničke kartone ubijenih pacijenata. Iako je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu za ubojstvo 15 pacijenata, njegov slučaj je do danas  donekle obavijen misterijem. Naime, nedostajao je motiv jer su žrtve umrle spokojno i bezbolno, a Shipman se nije okoristio materijalno. Smatra se da je pokretač njegova ludila bila upravo teška i neizlječiva majčina bolest te je smatrao da pacijentima “pomaže” umrijeti. Nakon četiri godine Shipman se u zatvoru objesio.