TRAŽE PRAVDU Brkić: Nisam 15 dana mogao leći koliko me sve boljelo

Prošlo je toliko godina od zarobljavanja i mučenja hrvatskih branitelja i civila u logorima. Sve vlade do sad su se izbjegavale suočiti s time, podilazeći međunarodnim politikama. Uvijek se moralo misliti što državi u kojem trenutku odgovara i sve je to je uvijek bila samo politika. A to što se događalo u prošlosti treba odvojiti od današnje politike. Vrijeme je da se stvari prestanu zamatati u celofan, da se spozna istina jer ako se ne uredi povijest po istini, onda laž postaje povijest, govori Luka Brkić, koji je kao škabrnjski branitelj 1991. godine zarobljen i mučen u srpskom logoru u Kninu, o čemu je već dva puta svjedočio na suđenjima u Haagu.
Sada Brkić, kao i brojni drugi hrvatski logoraši, podiže individualnu tužbu protiv Republike Srbije, a uz potporu Ministarstva branitelja RH koje će svakom logorašu sa po tisuću kuna financirati pokretanje tužbe i to preko Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Ne žele nikako, kažu, sijati mržnju niti donositi nove zavade, već da se osudi ono što je odavno trebalo biti osuđeno.

Dvaput svjedočio u Haagu
– Svjedočio sam dva puta u Haagu, išao sam s haaškim istražiteljima po Kninu. I prije nego što sam bio u Haagu na suđenju, pitali su me tražim li odštetu za ono što sam proživio. Rekao sam da neću ništa tražiti pojedinačno, već zajedno s ostalim logorašima. Sad se pridružujem ovoj tužbi i nadamo se zadovoljštini, govori Brkić koji je u logoru trpio mučenja oko šest mjeseci.
Logorašima je cilj da se utvrdi krivnja Republike Srbije za te zločine i obešteti logoraše, ali i da se onda srpsko sudstvo uhvati u koštac i procesuira i individualne krivce i izvršitelje mučenja.
Brkić je ispričao kako je te kobne 1991. godine više njih škabrnjskih branitelja zarobljeno te prvo odvedeno u Benkovac.
– Prvo je bila ta poznata tuča i prebijanje u Benkovcu. Ne trebam vam ništa više o tome ni reći. Sutradan su nas odveli u Knin. U kamionu do tamo su nas mučili i po dolasku u Knin isto tako. Ne mogu ni opisati koliko je to teško bilo. Ja 15 dana nisam mogao leći koliko me sve bolilo, a možete zamisliti onda kako sam spavao stojeći. Ponekad bi mi se malo zatvorile oči, a pridržavao me jedan veterinar koji je bio tamo sa mnom. Mokrio sam krv. Jednom su me njih petorica izvukla na hodnik, morao sam se skinuti do pasa i tukli su me pendrecima. I dan danas mi kila izleti čim se malo više napregnem. Poslije, tek u Americi, sam otkrio da sam imao i tri različita otrovanja krvi, jedan otrov su mi čak u venu bili zabili. Naši doktori nisu išli toliko u tančine, nakon što smo bili razmjenjeni. A sad je stvarno došlo vrijeme da se istina spozna, kazuje Brkić koji kaže da su posljedice velike, ali da je uvijek bio uporan i borio se.

Ispaćivali su nas glađu
Ivan Atelj iz Zagrada je bio u kninskom kazamatu od listopada 1991. do kraja veljače 1992. godine, a završio je tamo kao naoružani pripadnik MUP-a.
– Djelovali smo u okupiranom dijelu Hrvatske, bio sam zapovjednik kriznog stožera. Kad su nas zarobili prvo su nas odveli u podrum milicije u Benkovcu i ispaćivali nas glađu sedam dana. Samo smo o vodi živjeli. Svakodnevno su nas mučili, danju zastrašivali i psihički maltretirali, a noću fizički. Udarali. Govorili su nam da će biti razmjena stotine naših logoraša 2. studenog u Žitniću, ali taj dan su nas namjerno prekasno povezli, stali u Kistanjama da nas muče četnici i onda nas odveli u kninski zatvor, priča svoju priču Ivan Atelj.
Atelj kaže da je izašao iz kninskog zatvora 28. veljače 1992. godine sa slomljenim kralješcima, napuknutom prsnom kosti i slomljenim rebrima.
– To je samo rengen. A gdje su ostali bolovi i stravične muke koje sam prolazio ja i ostali zarobljenici. Neki su već prerano preminuli, sigurno ranije od posljedica tih trauma. I cijelo vrijeme, i u Benkovcu i u Kninu, mi smo znali da se tamo izvršavaju naredbe s vrha, iz Beograda. Naređenja su dolazila od ratnog zločinca, komadanta JNA, Ratka Mladića koji je i o razmjenama odlučivao i sjedio u Žitniću. Nije to bila ‘lokalna stvar’ kako je to Beograd poslije htio perfidno prikazati. Čak nam je i Šešelj jednom došao u posjet u kninsku staru bolnicu, ispitivao ‘koliko smo dece i majki srpskih zaklali’, samo da bi nahuškao stražare da nas još jače muče, da budu još brutalniji, priča Atelj.

Spasila nas je vjera
A o brutalnosti svjedoči primjer kad je u logoru preminuo jedan čovjek, kojem Atelj govori i ime, ali nećemo ga navoditi.
– Oni bi svima preminulima redom u izvješćima pisali da ih je srce izdalo. Ovo je jako ružno što ću sad ispričati, ali… Kad je umro jedan rastom jako veliki čovjek, oni su donijeli premalu mrtvačku vreću. Onda su ostale logoraše primorali da mu otkinu ruke i noge kako bi stao u tu vreću, navodi Atelj mučne detalje.
– Ali vjera nas je spasila. Vjerujte, Bog nas nije napustio. Svaku večer smo šaputali ‘očenaše’, samo smo molili i molili, priča Atelj.
Dugo se godina, kaže Atelj, liječio od PTSP-a, a pronašao je spas u maslinarstvu.
– Mnogi su prerano umrli, mnogi nisu mogli prebroditi što ima se dogodilo. Zahvaljujući maslinarstvu ja sam već neko vrijeme i bez lijekova i bez psihijatra, ali da mi zatreba, u svakom bih trenutku potražo pomoć liječnika. Zločini koje smo pretrpjeli vrlo su slični onima u Auschwitzu i ako se i dan danas traži pravda za žrtve Auschwitza, zašto se ne bi izborili i za našu satisfakciju? Neka svaki ratni zločin u svijetu bude razjašnjen. Meni se dogodilo što se dogodilo, to ništa ne može vratiti, niti mi ikakva materijalna odšteta to može izbrisati. Ali, satisfakcija bi bila velika da se osudi tadašnje rukovodstvo, koje je, gonjeno bolesnim snom o Velikoj Srbiji, bilo direktno uključeno u ove zločine. Prvo da se osudi Srbija, a onda i da Srbija izruči pojedince koji su u tome sudjelovali, bez smicalica i zataškavanja, poručuje Atelj zaključujući kako istina mora izaći van koliko god bila skrivana.
 

Iz Zadarske županije 150 logoraša

U Zadarskoj županiji je oko 150 logoraša, kaže Rade Bobanović, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Svi koji žele podignuti tužbu trebaju prikupiti određenu dokumentaciju, što ratnu, što medicinsku, napisati svoj iskaz, potpisati sporazum i punomoć angažiranom odvjetniku iz Novog Sada Marku Pekiću…
Obrasci i popis potrebne dokumentacije se mogu preuzeti počevši od 25. svibnja, kroz period od mjesec dana, a u Zadarskoj županiji preuzimaju se u Zadru u Ulici S.Radića 11 (HVIDRA Donat) od 9 do 11 sati, te u Benkovcu u Ulici A.Starčevića 4 (UDDR Benkovac) ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8 do 12 sati.
Prikupljenu i ispunjenu dokumentaciju treba potom poslati Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijiskih logora na adresi Nikole Perlića 2, 32010 Vukovar.
– U Hrvatskoj je oko 30.000 ljudi prošlo kroz neki vid logora, međutim kroz Udrugu logoraša prepoznato je njih oko 12.000. Od toga je već 3.000 preminulo, a u njihovo ime tužbu mogu podnijeti supruge ili djeca. Sa 1.000 kuna po osobi Vlada, to jest Ministarstvo branitelja, financira troškove podizanja tužbe za sve branitelje koji su proveli u logoru više od 48 sati. Zasad su ovime obuhvaćeni samo branitelji koji su bili zarobljeni, a nadam se, i radit ćemo na tome, da se riješi ovo pitanje i za civile koji su bili u logorima. I među tisuću branitelja koji se još uvijek vode kao nestali, također je veliki dio njih koji su bili u logorima, govori Bobanović.
 

Želimo da se konačno kazni zločin

Hrvatsko društvo logoraša je osnovano 17. svibnja 1995. godine, dakle prije 25 godina. Kako kaže predsjednik zadarske podružnice, Rade Bobanović, već 15 godina pokušavaju i čekaju da srpsko državno odvjetništvo odradi svoje.
– Ali nije bilo sluha ni od institucija, a možda ni mi nismo dovoljno navaljivali. Sad smo promijenili pristup. Po uzoru na pristupe, primjerice Židova, ali i ostalih žrtava međunarodnih zločina, odlučili smo se na individualne tužbe. Angažirali smo odvjetnika u Novom Sadu Marka Pekića, a Ministarstvo branitelja financira podizanje tužbe. Po nekim očekivanjima, bit će nas pet, šest tisuća koji će podignuti individualnu tužbu. Želimo da se konačno kazni zločin koji je nedvojbeno počinjen i to pod patronatom Srbije. Sad se otvara put Srbiji u Europsku uniju. I agresori iz Drugog svjetskog rata su morali priznati svoje zločine. Želimo da i Srbija prizna da je bila agresor, te da se i kroz dokumentaciju otkriju i pojedinci koji su u tome sudjelovali. Nitko se ne mora bojati tko nije činio zločine, tko je poštivao pravila ratovanja. Pucali smo jedni na druge. Ali oni koji su nas vezivali, mučili, prebijali, izgladnjivali… trebali bi biti procesuirani.
Također, imamo podatke da je na području bivše Jugoslavije bilo oko 70 logora, a zasad je obilježeno samo njih 30. Nadamo se da će kroz ove postupke biti otkriveni i ostali logori te biti obilježeni spomen-obilježjem. Ovo smo čekali dugo godina, a i sam postupak je zahtjevan i trajat će. Ali važno je da istina izađe na vidjelo, nikako da bismo sijali mržnju, već zbog naš budućnosti ukazati na ono što je bilo nevaljano i zločinačko, rekao je Bobanović koji je i sam prošao svoju logorašku kalvariju.