Istinska genijalnost je uvijek proizvod kolaboracijskih nastojanja

Istinska genijalnost je uvijek proizvod kolaboracijskih nastojanja. Ono što znamo pod pojmom genijalnog umjetnika uvijek je rezultat zajedničkih napora različitih subjekata odnosno osoba, od prvih čitatelja, urednika, tekstova i pojedinaca koji su utjecali na sam proces stvaranja, šire publike i svih drugih čimbenika. Genijalnost postoji, ali je stvaramo svi zajedno

Književnički par Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen koji živi i radi u Ližnjanu predstavlja vrlo zanimljiv fenomen ne samo u okvirima hrvatske književnosti i kulture nego i u svjetskim mjerilima. Zajedno su doktorirali u Sjedinjenim američkim državama, gdje su objavili dva romana: „Mr. and Mrs. Hide” 2009. godine te godinu dana kasnije drugi roman, pod ponešto zagonetnim naslovom “69,70”. Objaviti roman na engleskom u Americi za svakog je stranog pisca poseban uspjeh jer to čak i ne-američkim nobelovcima ne ide samo tako. Vrativši se u Istru Natalija i Ognjen pokrenuli su književno svratište Zvona i nari gdje ne samo ugošćuju pisce nego im organiziraju i književne nastupe, prvenstveno u Ližnjanu i Puli, ali i u drugim istarskim mjestima. Ipak njihov glavni posao ostaje zajedničko pisanje i zajednički znanstveni rad na proučavanja naoko neobične teme kolaboracijskog pisanja. To je bio i povod sljedećem razgovoru:
Neizvjesna pustolovina
Što vas je posebno zainteresiralo za temu kolaboracijskog pisanja?
– Ubrzo nakon što smo se upoznali, a bilo je to u ljeto 1996., shvatili smo da sve što radimo želimo raditi zajedno, da upravo naše zajedništvo daje smisao tom radu i ispunjava nas kao osobe. Međusobno čitanje, jer tada smo pisali prve kratke priče i novinske članke, postupno je preraslo u zajedničko pisanje. Produbljivanje naše veze vodilo je zajedničkoj literarnoj kreaciji, ali je proces funkcionirao i u suprotnom smjeru. Kroz pisanje smo se oblikovali, otkrivali, izazivali se na međusobni rast. Svojevrsnu krizu identiteta – jer manjkalo nam je sličnih primjera književnog rada – pokušali smo prevladati pretražujući povijest književnosti. Iljf i Petrov bili su prvi trag, istovremeno poticajan jer, gle, ljudi ipak pišu zajedno, a opet, bila je tu i zastrašujuća pomisao da su njih dvojica tek izuzetak, iznimka koja potvrđuje pravilo. Kada se cijeli svijet oko tebe trudi pokazati ti da se književnost stvara u samoći, u izolaciji, bez prisutnosti drugih, a tvoje je iskustvo potpuno drugačije, imaš na raspolaganju najmanje dvije mogućnosti: povinuti šiju i šutke prihvatiti nepisana pravila većine ili zaputiti se u neizvjesnu pustolovinu traganja za onim o čemu se zna malo, o čemu se namjerno ili nenamjerno šuti, što se gura pod tepih. Tijekom boravka u SAD-u, pronašli smo obilje literature, što književnosti pisane u otvorenom suradništvu, što teorije koja problematizira i razotkriva književnu kolaboraciju kao ključan aspekt ukupnog autorstva pa smo s vremenom doznali da otvorena kolaboracija i nije tako rijetka pojava.
Općenito se smatra da je svaki umjetnički čin krajnje subjektivan. Nije li to u suprotnosti s vašim pristupom?
– Ne, nije. Bilo bi u suprotnosti kada bi se subjektom smatralo nekakvu nedjeljivu autonomnu jezgru potpuno izoliranu od svoje okoline. Nas zanima kako se taj isti subjekt kreira u interakciji s okolinom. Parafrazirajući npr. Martina Bubera, smatramo da je želja subjekta za odnosom s drugim ono što prethodi spoznaji samoga sebe. Dakle, postajem ono što jesam kroz odnos s drugim(a).
Osobno smatramo da je ideja umjetničkog čina kao isključive domene genijalnog pojedinca oblik kontrole umjetnosti kao jedne od glavnih manifestacija ljudske slobode. Stav da umjetnost počiva na gotovo pa herojskim pothvatima iznimnih pojedinaca ograničava broj onih kojih bi se kroz umjetničko stvaranje mogli međusobno povezati te ih se time pretvara u manje ili više pasivnu publiku, u konzumente, u “podanike” koje se kontrolira idejama prisutnim u pojedinim umjetničkim djelima i oko njih, dok im se istovremeno uskraćuje pravo da aktivno, kreativno, kritički reagiraju na ponuđene poruke.
Istinska genijalnost je uvijek proizvod kolaboracijskih nastojanja. Ono što znamo pod pojmom genijalnog umjetnika uvijek je rezultat zajedničkih napora različitih subjekata odnosno osoba, od prvih čitatelja, urednika, tekstova i pojedinaca koji su utjecali na sam proces stvaranja, šire publike i svih drugih čimbenika. Genijalnost postoji, ali je stvaramo svi zajedno.
Potpuna sloboda izričaja
Kako organizirate zajedničko pisanje? Sjedite li jedno kraj drugoga pokraj kompjutera pa jedno govori, a drugo piše ili je to drugačije?
– Dok odgovaramo na vaša pitanja, sjedimo jedno uz drugo, jedno od nas za tipkovnicom jer ovaj konkretan tekst diktira ovakav pristup pisanju. Drugim riječima, zajedništvo u pisanju princip je koji se manifestira na različite načine ovisno o prilici, tipu teksta i našoj volji da na određeni način pristupimo tom tekstu. U svojoj spisateljskoj praksi isprobali smo nebrojeno oblika suradnje. Glavna poveznica svih tih oblika je inzistiranje na potpunoj slobodi izričaja, i dijalogu kao potki svakog teksta kojeg smo napisali. Dijalog je ono što prethodi, ide usporedo i slijedi svaki tekst. To znači da pišemo jedno pored drugog, ali i jedno iza drugog, u isto vrijeme, pa onda najprije jedno pa drugo u različita vremena, u istoj sobi, ali i na različitim katovima kuće, važno je da se pri tome osjećamo maksimalno slobodni kao pisci. Zajedničko pisanje nije kompromis veći od pisanja kojeg izvodi osoba koja je npr. sama u prostoriji. Za nas je zajedničko pisanje mogućnost da se kroz njega oboje maksimalno izrazimo kao indvidualci, a da pri tome imamo to bogatstvo da miješanjem naših osobnih svjetova kreiramo zajedničke, stvaramo jedno drugo, da si izgrađujemo bezbrojne identitete i da samo pisanje guramo preko granica, onih estetskih, filozofskih, emotivnih… U tom se zajedništvu ne gubimo kao osobe, nego baš suprotno, jačamo.
Koje primjere kolaboracijskog pisanja u svjetskoj književnosti smatrate najintrigantijim?
– Promatrano iz našeg osobnog kuta, svo autorstvo je manje ili više kolaboracijsko. Pri tome prvenstveno mislimo na sam proces pisanja koji uključuje brojne doprinose u obliku uzora, poticaja, tople juhice nakon neprospavane noći, uredničkih škara, kritičarskih mačeta, pa sve do čitateljske ljubopitljivosti ili, ako je manje sreće, ravnodušnosti. Svaki tekst, dakle, sadrži barem u tragovima i glasove drugih. Da nije tako, oni drugi, oni kojima je tekst namijenjen ne bi ga mogli prepoznati niti čitati. Konačno, sam jezik je zajednička tvorevina nebrojenih sudionika dijaloga u određenom prostoru i kroz određeno vrijeme. Što se tiče konkretnih primjera otvorene spisateljske kolaboracije, oni nisu dio ni svjetskih ni nacionalnih književnih kanona. Moglo bi se čak reći da više od jednog imena na koricama knjige čini tu knjigu nevidljivom. Ipak, čitatelji bi trebali potražiti, ili možda bolje, zahtijevati od svojih omiljenih nakladnika prijevode Fruttera i Lucentinija, Redgrovea i Shuttle, Conrada i Forda, Cortazara i Dunlop… Zanimljivo je, također, vidjeti kako to izgleda kad cijeli jedan grad napiše roman kako je to učinio Seattle u romanu “Invisible Seattle”. Primjera je mnogo, naročito ako se uzme u obzir da se većina kolaboracijskih tekstova objavljuje pod singularnim pseudonimima. U svemu tome nas osobno više zanimaju eksperimentalni tekstovi, znači oni koji ruše granice književnih identiteta i tekstualnih uzusa od onih koji mogu biti vrijedna djela unutar postojećih i prihvaćenih estetskih i žanrovskih odrednica.
Skriveno blago književnog suradništva
Kako u tom pogledu vidite srodne pojave u hrvatskoj književnosti? Jesu li one doista uspješne?
– Teško je procijeniti uspješnost kolaboracijskih tekstova hrvatske književnosti, ponajprije zbog toga što vjerujemo da većina njih nisu prepoznati kao takvi. Konkretno, nedostaje nam dovoljno relevantnih studija o uvjetima nastanka većine značajnih tekstova domaće književnosti. Teško nam je vjerovati da je hrvatska književnost toliko različita od drugih svjetskih književnosti da se kod nas nitko nije dosjetio podijeliti rad na stvaranju književnog teksta. To znači da u nas tek predstoji zaći u arhive u potrazi za skrivenim blagom književnog suradništva. Uostalom, i letimičan pogled na suvremenu književnu produkciju otkriva da mnogi naši pisci nalaze izazov u suradnji. Osobno smo naišli na suradnje Jurkovića i Ogurlića, Majetića i Trputec, Rajkija i Becka, Lazića i Kožula, Matuč Mahulje i Gojkova, Kapidžića, Krivca i Novkovića, Pejović i Jovičić…
Mislite li da kolaboracijsko pisanje ima uvjete da urodi boljim rezultatom od individualnog stvaranja?
– Samo zato što je kolaboracijsko? Naravno da ne. Vjerojatno zato što kolaboracijsko stvaranje ne isključuje individualno odnosno u kolaboraciji stvaraju individualci. To ujedno znači da individualno stvaranje nema uvjeta da urodi boljim rezultatom samo zato što je individualno. Problem književne kolaboracije bio je taj što je se a priori smatralo manje vrijednim načinom stvaranja, nečim što ne zaslužuje pažnju javnosti. Često se promovirao stav da se radi tek o fenomenu koji je možda zanimljiv samim stvaraocima, ali ne i široj zajednici. Smatramo da je došlo vrijeme da se temi autorskog suradništva prestane pristupati s predrasudama, a što se tiče samih rezultata književnog rada, uključivanje što većeg broja ljudi u književnu razmjenu samo po sebi predstavlja preduvjet za napredak knjige kao medija.
Što očekujete od znanstvene artikulacije svojih pogleda na kolaboracijsko pisanje?
– Većina medija, većina oblika umjetnosti, manje ili više priznaje vlastitu kolaborativnost, a oni najprisutniji kao što su glazba i film doslovce su bazirani na „udruženom” i radu i nadahnuću većeg broja ljudi. S druge strane, književnost kao da se srami suradništva, svoj relativni prestiž temelji na ideji osamljenog umjetnika koji stvara izoliran od društva i utjecaja time štiteći svoj umjetnički integritet. Kolaboracija koju prakticiramo i koju smatramo najintrigantnijom je ona koja tjera na preispitivanje, koja pomiče književno stvaralaštvo u novim smjerovima, koja nije kompromis s nekom zamišljenom masom kao izvorom pritiska, već koja znači osluškivanje drugoga, njegovo nukanje na sudjelovanje kako bismo se međusobno gurali naprijed. Kolaboracija nas kao umjetnike i ljubitelje umjetnosti može osloboditi predrasuda i ponuditi nove perspektive, odvesti nas u nepoznato, omogućiti da otkrijemo nešto vrijedno o sebi i bliženjemu svomu.

Književnost se u odnosu na druge medije nalazi u svojevrsnoj izolaciji

Zahvaljujući nesebičnom zalaganju uspjeli ste da književno svratište Zvona i nari u Ližnjanu zaživi. Čini se da ste uspjeli pridobiti i razumijevanje lokalne zajednice i drugih društvenih faktora koji po svojoj prirodi mogu pomoći. Koliko po vašem mišljenju funkcioniranje tog svratišta može pridonijeti daljnjem unapređenju kulturnog života Istre pa i cijele Hrvatske?
– Imitirajući modele spisateljskog rada koji se zasnivaju na izolaciji, pisci se izoliraju i od zajednice kojoj pripadaju, ali i jedni od drugih. Istovremeno, književnost se u odnosu na druge medije nalazi u svojevrsnoj izolaciji, doživljava je se kao staromodan, nedovoljno pristupačan medij. Na duge staze to vodi u osiromašenje kako pisca i njegovog i njezinog stvaralačkog svijeta tako i same tekstualne produkcije. Smisao našeg svratišta je da piscima ponudimo prostor u kojem mogu komunicirati i međusobno, ali i s neposrednom, užom i širom zajednicom pri tom im nudeći odgovarajuće uvjete za rad. S druge strane, smatramo da kulturni život zajednice uvelike ovisi o individualnim, privatnim inicijativama, tj. da kulturni prosperitet nije isključiva odgovornost javnih institucija, već da u njemu važnu ulogu imaju i neovisni, neprofitni projekti. Svratište u Ližnjanu uspješno je porinuto zahvaljujući svima uključenima, piscima, donatorima, lokalnoj i široj zajednici, svima onima koji dolaze na književna događanja ili ih sa simpatijama prate i podržavaju.