Na Eurobasketu možemo dogurati daleko

Ponajbolji zadarski košarkaš na privremenom radu izvan Hrvatske i standardni hrvatski reprezentativac, Marko Popović, može biti vrlo zadovoljan proteklom klupskom sezonom. Njegov je Unics jaku rusku ligu završio na trećem mjestu, a veliki uspjeh bilo je i osvajanje kupa Rusije u konkurenciji moćnih moskovskih klubova, Dinama i CSKA. Jedini neuspjeh bio je na europskom planu, jer je momčad iz Kazana zaustavljena u skupini drugog kruga Eurokupa gdje joj je presudio Zadar kojemu je to, zanimljivo, bila jedina svijetla točka protekle sezone. Sve u svemu, Pop će ispred sezone 2008./2009. staviti predznak plus.
– Apsolutno sam zadovoljan proteklom sezonom, a zadovoljni su i ljudi u klubu. Činjenica je da je jedan Marc Jackson, koji je puno godina igrao u NBA-u i ima ugovor za sljedeću sezonu, što zbog ozljede, što zbog njegovih igara maknut. Tako smo od stranaca ostali Lyday, Lončar i ja što je jako dobro i to mi govori na koji način sam odradio tu sezonu. Šteta je jedino zbog tog domaćeg poraza od Zadra u Eurokupu, ali mislim da ne bi bilo korektno prema igračima Zadra sada tražiti nekakva opravdanja. Oni su došli tamo u trenutku kada im je bilo najteže, odradili su pravu utakmicu i svaka im čast na tome – kaže Popović.
Koliko je zapravo velik uspjeh za klub bilo to osvajanje Kupa i koliko je ono odjeknulo u Kazanu i u Rusiji, budući da se zna tko je glavni favorit kada su u pitanju trofeji?
– To je bio prvi kup nakon pet-šest godina i to je zaista veliki uspjeh, iz razloga što smo skinuli dva skalpa, a to su CSKA u polufinalu i Dinamo Moskva u finalu. Samim tim što smo osvojili Kup stavili smo sebi na leđa veliki teret, jer su odmah svima u klubu porasli apetiti. Kasnije nam više nije bilo tako lako igrati i zapravo smo puno bolje odigrali taj dio sezone nego samu završnicu. Naravno, kada se na kraju podvuče crta svi smo bili vrlo zadovoljni.
Sezona nikad duža
Što se tiče ruskog prvenstva, u polufinalu protiv CSKA zapravo niste imali šanse. Ipak, treće mjesto je odličan rezultat.
– U polufinalu je CSKA odigrao briljantno i dobili su nas glatko s 3-0. Imao sam tada neku sitnu ozljedu, jer sam pao na leđa pa sam odigrao samo dvaput po pet minuta, iako mislim da ni sa mnom ne bi imali neke velike šanse protiv moćnog CSKA. Srećom, uspio sam se oporaviti i odigrati tu seriju za treće mjesto protiv St. Peterburga koju smo na kraju dobili.
Kako si zadovoljan svojom igrom ove sezone? Prateći statistiku te tu i tamo koju europsku utakmicu, moglo se zaključiti da je ona bila vrlo dobra.
– Moja sezona je bila solidna. Ne mogu reći da je bila vrhunska, ali zadovoljan sam kako sam odradio svoju prvu sezonu u Rusiji. Nije bilo lako, što zbog suđenja što zbog situacije sa strancima, jer ne smiju biti više od tri stranca na parketu. Mi smo ih u momčadi imali šest tako da bi jedan uvijek ostao izvan igre. Sama ta činjenica što sam svaki put bio u momčadi mi dovoljno govori da se puno više računalo na mene nego na neke druge. U posljednje vrijeme sam postao svjestan da se košarka više ne igra po trideset i više minuta po utakmici, nego maksimalno po 20-25, a eventualno neku utakmicu trideset minuta. U ovom današnjem ritmu košarke je jednostavno teško izdržati tako veliku minutažu.
Osim uspješnom, ovu bismo sezonu mogli okarakterizirati i veoma dugom. Sve je počelo još prošlo ljeto s kvalifikacijama za OI u Pekingu pa onda i samim Olimpijskim igrama.
– Ova sezona je za mene bila najduža do sada. Imao sam jednu krizu u dvanaestom mjesecu prošle godine i u tim trenucima sam na nekim utakmicama molio Boga samo da pogodim obruč, a ne koš. Osjećao sam se dosta loše što zbog reprezetantacije, što zbog prijašnjih sezona, jer sam odradio dvije godine u kontinuitetu, doslovno bez odmora.
Ugovor te s Unicsom veže još iduću sezonu, kakvi su tvoji planovi?
– Imam još godinu dana ugovora s Unicsom i vrlo je vjerojatno da ću ga odraditi još iduće sezone osim ako slučajno ne uleti nešto posebno, meni drago. U suprotnom, ne dolazi u obzir promjena sredine.
Pljesak u Zadru puno znači
Kada su saznali protivnike u drugom krugu Eurokupa, mnogim je Zadranima prva pomisao bila povratak Marka Popovića. Nekad idol zadarskih navijača, nakon potpisa za ljutitog rivala Cibonu dugo je vremena u Jazinama dočekivan salvom žvižduka. Ovog puta, dok je Pop prije utakmice primao nagradu za doprinos hrvatskoj reprezentaciji i plasman na OI u Peking, u Dvorani Krešimira Ćosića čuo se samo pljesak.
– Moram priznati da me, kada sam dolazio u Zadar, bilo strah i nisam očekivao pljesak. Očekivao sam pojedinačne žvižduke s obzirom da ta Cibona nije bila daleko, svega pet godina unatrag. Oduševila me reakcija publike i u tom trenutku sam toliko bio pod dojmom da bi vjerojatno istog trenutka potpisao za Zadar da mi je to netko ponudio. Naravno, kasnije su se te emocije slegle, profesionalac sam, znam što radim, čime se bavim i gdje i kako zarađujem za život. Zadru mogu poželjeti sve najbolje i nadam se da ću jednoga dana ponovno tu zaigrati, ali u jednom ozbiljnom Zadru, a ne nekom prolaznom klubu koji će pokušati nešto napraviti u jednoj sezoni. Ne želim se vratiti u 35-oj godini kada budem na zalasku karijere, nego dok još mogu pomoći klubu, ali samo ukoliko zaista bude postojao jedan ozbiljan projekt.
Uoči sezone bilo je dosta govora o tvom mogućem povratku u matični klub, no sve je tada ostalo samo na pričama.
– To je bila jedna situacija prošle godine, ali to je za mene sada zatvorena knjiga. Nakon utakmice u Zadru sam rekao ono što sam trebao i mislim da nema potrebe vraćati se na to. Bilo je nekih napisa u novinama kako bi bilo dobro vratiti mene i Marka Banića u Zadar. Mislim da bi to bilo lijepo, međutim, ne pod svaku cijenu. Ove godine nije bilo nikakvih konkrentih ponuda od strane Zadra, tako da su sve to bile nekakve insinuacije i medijske špekulacije.
Kao čovjek koji prati sport, a naročito sve što se događa u Zadru, kako si ti vidio sve ovo što se događalo u KK Zadar protekle sezone? Svi će se složiti da je to bila jedna od najturbulentnijih sezona u povijesti.
– Žao mi što se Zadru sve to dogodilo ove sezone. Uoči sezone očekivanja su bila velika, možda i prevelika, Zadar je dobio novu prekrasnu dvoranu, govorilo se o Euroligi, no tokom sezone su pucale te neke niti i sve je otišlo u krivom smjeru. Pratio sam sve što se događalo koliko sam mogao, što putem televizije, što preko interneta i zaista mi je krivo što je tako važna sezona na kraju bila neuspješna. Šteta, ali sve je to sport – zaključio je Pop klupsku priču.
Mlade igrače treba pravilno usmjeriti
Što se reprezentacije tiče, ovo ljeto je dobro otvorila Hrvatska B selekcija, koja je na Mediteranskim igrama u Pescari osvojila zlatnu medalju. Budući da tamo iz nekog razloga na košarkaškom turniru nisu sudjelovale zemlje poput Francuske i Španjolske, koliko je taj uspjeh zapravo vrijedan u košarkaškom svijetu?
– Danas nije lako osvojiti ljetnu ligu u Zadru, a kamoli jedno natjecanje kao što su Mediteranske igre. To su sve ozbiljni igrači, Grci su došli s dobrim igračima, Talijani su to htjeli pošto poto osvojiti jer igraju doma, a naša reprezentacija je tu pokazala jedan karakter i osvojila je zlato bez poraza. Odigrali su besprijekorno cijeli turnir, a koliko sam imao prilike čuti i pročitati, mučili su se samo malo na prvoj utakmici protiv Maroka. Drago mi je zbog tih momaka i uvijek je lijepo čuti kad Hrvatska na nekom međunarodnom natjecanju osvoji medalju, naročito zlatnu.
Ipak, najveći dojam na hrvatsku, ali i svjetsku sportsku javnost posljednjih su dana ostavili mladi košarkaši, koji su na Svjetskom prvenstvu do 19 godina na Novom Zelandu osvojili brončanu medalju. Ovih se dana najviše priča o tome što treba napraviti kako bi ti mladi igrači jednoga dana postali isto tako uspješni i u seniorskoj konkurenciji, što u Hrvatskoj do sada i nije bio baš slučaj.
– Oduševljen sam uspjehom naših mladih reprezentativaca. Gledao sam Tonija Prostrana kako igra u Zadru i kako igra u reprezentaciji i vidi se da u Zadru igra pod jednom velikom kočnicom, dok je tamo pravi vođa na terenu. Naravno, velika je razlika između juniorske i seniorske košarke. I ja sam jednom bio junior isto kao i Krešo Lončar, Zoran Planinić, odnosno Marin Rozić kada smo igrali Europsko prvenstvo u Zadru protiv sjajnih Francuza za koje su onda igrali Tony Parker, Diaw, Diawara, Pietrus, Turiaf, sve sada NBA igrači. Prema tome, i naši mladi igrači koji su sada osvojili broncu jednog dana mogu harati Europom. Svi ti juniori će jednoga dana postati seniori. Najvažnije je da svi oni dobiju priliku i vjerujem da mogu postati dobri igrači. Isto tako, iznimno je važno da svaki mladi igrač ima dobrog trenera. Taj prijelaz se ne može dogoditi na način da trener jednostavno ubaci igrača u vatru i stavi ga po dvadeset-trideset minuta u igru, već mladog igrača treba odgajati i pokazati mu način kako da igra košarku. Naravno, nemoguće je da svi postanu vrhunski igrači, iz svake generacije juniora iskoči maksimalno pet do šest pravih seniora. Što se Zadra tiče, ove bi sezone volio vidjeti na poziciji razigravača samo Stipčevića i Prostrana.
Rađa prepoznao talent
Možeš li iz svog iskustva reći koliko je težak taj prijelaz iz juniorske u seniorsku košarku?
– Taj prijelaz iz juniora u seniore je jako težak. U trenutku kada sam prelazio iz juniora u seniore Zadra imao sam 17 godina. Sjećam se tog dana, kao da je bilo jučer. Bio je jedanesti mjesec, mama je došla po mene u školu na veliki odmor, a ja sam sav sretan izletio iz škole i otišao na trening seniora. Tada se ozlijedio Kalamiza, a Martin Vanjak je imao nešto problema s publikom, tako da je Krunić prisilno morao igrati playmakera. Presretan sam dotrčao na taj trening i odradio sam ga odlično. Upao sam u oko Dinu Rađi koji mi je odmah nakon tog treninga rekao: “Mali, jednoga dana možeš zaraditi milijun dolara u karijeri. Imaš muda, imaš srce, a ja ću se potruditi da ostaneš s nama u momčadi” – priča Popović u jednom dahu i nastavlja.
– Dva dana nakon toga počeo sam u startnoj petorci protiv Slavonskog Broda i zabio sam osam poena. Jednostavno mi se dogodio taj “klik”, a odmah nakon toga sam protiv Cibone odigrao petnaest-dvadeset minuta. Bilo je teško, ali ja sam tada izabrao svoj put. Otišao sam u Ameriku, a imao sam ugovor Zadra na stolu. Razmišljao sam svojom glavom, nitko mi nije govorio što da radim i uvijek sam slušao svoj osjećaj. Radio sam od svog života ono što sam htio, a imao sam mnogo savjeta sa strane. Mislim da sam u svakom trenutku odlučio ispravno i ne žalim niti za jednom odlukom u svojoj karijeri.
Sve snage usmjerene prema reprezentaciji
Danas si jedan od oslonaca Hrvatske reprezentacije koju uskoro očekuje Europsko prvenstvo u Poljskoj. Budući da su Hrvati poznati po tome da priznaju samo najveće uspjehe, nameće se logično pitanje. Može li Hrvatska konačno do medalje?
– Drago mi je čuti da sam jedan od oslonaca reprezentacije, a ne glavni igrač jer smo mi skupina od dvanaest igrača koji su izborili Olimpijadu i došli do šestog mjesta, što je po meni veliki uspjeh. Imali smo nesreću jer smo na protekla dva Europska prvenstva dvaput ispali u četvrtfinalu. Bili smo blizu zone medalja, ali nismo ništa osvojili. Ozbiljna smo momčad i dat ćemo sve od sebe da ovaj put napravimo jedan korak više. Kao što se nadamo na svakom prvenstvu, tako ćemo se nadati i na ovome.
U prvom krugu Hrvatska je u skupini s Grčkom, Izraelom i Makedonijom i može se slobodno reći, budući da će se u drugi krug plasirati najbolje tri momčadi, da bi sve osim sigurnog prolaza Hrvatske bilo veliko iznenađenje. Mogući protivnici u drugom krugu bili bi Nijemci, Rusi, Latvijci te još jedna momčad iz dodatnih kvalifikacija.
– Apsolutno ne znam s kim se križamo ako eventualno prođemo u drugi krug, jer na taj način ne razmišljam. U ovom trenutku treba složiti mozaik kojeg nije nimalo lako složiti. Ja sam krenuo slagati svoj mozaik kako bi došao relativno spreman u reprezentaciju. Treniram individualno, nikad ozbiljnije i to je moj prvotni cilj. Nakon toga ću razmišljati kako što bolje odraditi pripreme sa svim onim momcima koji su pozvani, izboriti što bolji status u momčadi, a tek onda ću razmišljati o onoj skupini koja slijedi. Ići ću iz dana u dan, a koji su nam mogući protivnici ako prođemo u drugi krug, to me u ovom trenutku niti malo ne zanima. Nadam se da ćemo proći što dalje pa ćemo onda moći razgovarati i o tome.
Uz onu okosnicu momčadi koja je izborila i nastupila u Pekingu, vraća se i Nikola Vujčić, a moguće je da još neko novo lice, u odnosu na Olimpijske igre, bude među 12 odabranih.
– Dobro je da imamo jednu okosnicu momčadi koja je već neko vrijeme na okupu, a onda se uvijek dva-tri igrača mogu promijeniti. Vratio se Vujčić koji je kvalitetan igrač i sigurno će pomoći ovoj reprezentaciji, ali od njega ne treba očekivati čuda. U ovom sistemu koji mi imamo to nam može biti samo plus u odnosu na druge reprezentacije koje su se dosta promijenile. Možemo biti ponosni na ono što smo do sada napravili i nadam se da možemo napraviti još taj jedan iskorak i pokazati naciji da i mi košarkaši možemo učiniti ljude ponosnima, kao što su to proteklih godina činili rukometaši, nogometaši i vaterpolisti – zaključio je Popović.

Znanje ruskog olakšalo život

Kako se živi u Rusiji i koliko ti je vremena trebalo da se prilagodiš na takav način života?
– U Kazanu živim s curom i moram priznati da nam je u početku bilo teško. Nisam poznavao jezik, nitko ne priča engleski i to mi je smetalo. Adaptacija je zapravo trajala puno duže nego u nekim drugim sredinama gdje sam bio do sada, ali s vremenom je i to došlo na svoje. Naučio sam jezik i onda mi je bilo puno lakše funkcionirati kako na terenu tako i izvan njega.
Ipak, službeni jezik unutar momčadi je engleski.
– Budući da nam je trener bio Srbin, Aco Petrović, a i pomoćni i kondicijski treneri su također bili Srbi, Lončar i ja smo znali s njima komunicirati našim jezikom, ali na terenu je uvijek službeni jezik bio engleski, zbog toga što smo imali tri Amerikanca u momčadi, Kirksaya, Lydaya i Jacksona. Normalno, ruski se uvijek pokušava nametnuti zato što Rusi forsiraju taj jezik i uvijek su htjeli tako pričati.
Sezona je duga, igra se mnogo utakmica, mnogo je dugačkih putovanja, naročito u Rusiji. Kako se čovjek uspije malo odmoriti od svega toga?
– Kod mene za vrijeme sezone nema izlazaka. Eventualno tijekom cijele sezone iziđem tri-četiri puta vani, čisto da si dam malo oduška, jer tijelo jednostavno traži da se može malo opustiti. U jednoj takvoj sredini kao što je Rusija čovjek se mora malo opustiti, ali to je zaista minimalno za razliku od nešto atraktivnijih sredina kao što je primjerice Španjolska. Rusija ne pruža previše sadržaja, što je možda i bolje, jer mi je tako lakše izdržati sezonu. Naravno, pravi profesionalac uvijek mora pronaći mjeru u svemu tome.

Svaki igrač ima svoj put

Mnogo se posljednjih dana pričalo o zadarskim playmakerima, Marku Popoviću, Roku Stipčeviću i Toniju Prostranu. I dok su prva dvojica, svaki na svoj način, uspješno prešli iz juniorske u seniorsku kategoriju, najbolji razigravač svijeta do 19 godina taj put tek treba proći.
– Svaki igrač mora proći svoj put, ja sam prošao svoj, a on će proći svoj koji će sigurno biti sasvim drugačiji od moga. Mogu jednostavno reći da mi je drago zbog njega, jer je izabran za najboljeg playmakera svijeta u svom godištu što je velika stvar. Svaki igrač ima svoj put i siguran sam da će Toni, uz pomoć svojih roditelja i trenera pronaći pravi put što mu iskreno želim.

Olimpijske igre – nezaboravno iskustvo

Olimpijske igre san su svakoga sportaša, a Popović je svoj san ispunio prošle godine u Pekingu.
– To je jedan doživljaj koji se ne može opisati riječima. Jednostavno, dođeš u Olimpijsko selo i diviš mu se kako je izgrađeno. Onda dođeš u zgradu u kojoj živiš i sretneš vaterpoliste, rukometaše, Balića, Draganju i sve ostale naše sportaše. Nakon toga prošetaš po selu i pored tebe prolazi Usain Bolt pa Nadal, Federer, Isimbayeva, Bryant…, slikaš se s njima, porazgovaraš. U trenutku otvaranja Olimpijskih igara pričam s ocem na mobitel i kada se upalio plamen kažem mu: “Da nisam zaradio kune u životu ne bi mi bilo krivo samo da sam ovdje.” Toliko mi je to značilo. Biti među svim tim sportašima je zaista velika stvar. To je nešto fenomenalno i ponosan sam na te Olimpijske igre. Nadam se da ću biti u prilici da to doživim još jednom u Londonu.

Najveći pritisak u Litvi

Kakav je odnos medija prema igračima u Kazanu. Možeš li usporediti to primjerice s vremenom provedenim u Zadru ili Žalgirisu?
– To je apsolutno nemjerljivo. Čak ni u Zadru nije toliki pritisak kao u Litvi. U Kazanu sam dao doslovno tri intervjua u cijeloj sezoni i mogu reći da mi je to odgovaralo. Naravno, ja sam profesionalac i kada me netko pita za izjavu ili intervju, uvijek ću to napraviti, ali ako me ne pita još bolje. To mi katkada zna odvlačiti pozornost od onoga čime se bavim, naročito usred sezone. Izvan sezone mi je puno lakše – kaže Popović.

Kaunas je poseban

Kolika je razlika živjeti i igrati košarku u Kazanu ili primjerice u košarkaškim gradovima kao što su Zadar ili Kaunas?
– Velika je razlika između Žalgirisa i Unicsa. Kaunas je pravi košarkaški grad, a Litva je košarkaška zemlja. Što su nogometaši u ostalim zemljama po Europi to su košarkaši u Litvi i ne zovu Litavci bez veze košarku svojom drugom religijom. Tamo sam se osjećao najbolje u karijeri. Publika je tamo posebna, fenomenalna, nikada nisu okrenuli leđa klubu ili igračima. Meni su ostali u srcu i jednostavno sam oduševljen s njima. Ne mogu ih usporediti sa zadarskim navijačima, jer je to ipak nešto drugačije.