Stefanovski: More, vjetar i orgulje – pa to je čudo!

Prethodna dva koncerta svirali smo u paklu, bilo je toliko vruće, na Krku i u Umagu. Lijepili smo se i džabe smo mjenjali majice, tuširali se, brisali gitaru i žice. Večeras su uvjeti napokon bili normalni i to nam je na neki način bila nagrada, kazao je Stefanovski nakon koncerta

Vlatko Stefanovski, makedonski gitarski virtuoz, održao je izvrstan koncert u nedjelju u klubu Arsenal. Nekoliko stotina posjetitelja i ove godine imalo je priliku uživati u dva sata vrhunske svirke, a osim Stefanovskog, članovi njegovog tria Dino i Đole, okupljenima su vratili vjeru u pravu rock svirku i pokazali kako im glazba nije samo posao te da im je bina na neki način igralište.
Ukratko, koncert se sveo na mnoštvo improvizacije i minijatura, tapinga, bass slapinga i raznih solaža, a sve pjesme odsvirane su originalno i teško da će ih uspjeti ponoviti na isti način. Nakon izlaska na pozornicu trio je dobio gromoglasni pljesak, a počelo je bez riječi s instrumentalnom verzijom pjesme “Makedonsko devojče”. Nakon nje redale su se pjesme “Vlatkovo oro” i “Kalajdžijsko oro”, odnosno makedonski etno u rock ambalaži. Nastavljeno je bluesom s albuma “Thunder From the Blue Sky”, a koncert je završen legendarnim stvarima Leb i Sola – “Kao kakao” i “Čukni vu drvo”.
Nakon izlaska na bis i pohvala na račun ljepote Zadra i Morskih orgulja, odsvirane su “Bistra voda” i “Skopje” čime je završen koncert koji će posjetiteljima ostati u lijepom sjećanju. Vlatko Stefanovski Trio je nakon Zadra nastavio svoju “neverending” turneju. Ovoga puta Vlatko i ekipa na pozornici su bili posebno razigrani, a nakon koncerta iskoristili smo priliku za razgovor te saznali koja je tajna te igre.
– Prethodna dva koncerta svirali smo u paklu, bilo je toliko vruće, na Krku i u Umagu. Lijepili smo se i džabe smo mjenjali majice, tuširali se, brisali gitaru i žice. Večeras su uvjeti napokon bili normalni i to nam je na neki način bila nagrada. Zadar je uvijek gostoprimljiv, ljudi su ljubazni i “sound” je prilično dobar. Kada čujem takav zvuk možemo se igrati dinamikom, biti kulturniji i pristojniji, kazao je Vlatko dodajući kako je sve bilo opušteno i da su uživali proizvodeći zvuke koji su osvajali prostor.
Na koncertu je spomenuo fasciniranost Morskim orguljama za koje je rekao da su svjetsko arhitektonsko čudo te kako ih svaki put kada je u Zadru mora obići.
– Apsolutno me fasciniraju i to mjesto je toliko duhovno i ima jako dobar “vibe”. Prvi put posjetio sam ih nakon prvog koncerta u Arsenalu, bio sam fasciniran i još uvjek sam. To je nešto što ima duha, imaju mistiku i tajnu u sebi. More, vjetar i orgulje, pa to je čudo, kazao je Vlatko.
Nakon razgovora o Morskim orguljama vratili smo se na same početke Vlatkovog sviranja. Gitaru je uzeo u ruke s desetak godina i od tada je ne pušta, a kazao nam je i kako je sve počelo.
– Prva pjesma koju sam naučio svirati je “Michelle” od Beatllesa, ne akorde, nego melodiju na jednoj žici. Poslije sam počeo malo više i više, govori Vlatko.
Stefanovski na bini doživljava svojevrsnu transformaciju i uz gitaru se od odraslog čovjeka pretvara u djete.
– Još uvijek se radujem gitari i kada je pogledam, ona mi je privlačna i seksi. Posebno se uzbuđujem u guitar shopovima i kada pogledam onako okačene gitare, čine se kao da me izazivaju da ih kupim, kaže Vlatko dodajući kako danas nema previše gitara, nego dovoljno, oko 25 komada.
Svaki put na pozornici ima drugu kapu, a može se reći kako su one njegov zaštitni znak.
– Nema tajne i posebnog razloga zbog kojih nosim kape. Svako malo ih dobijam, a moja kapa je i moja frizura. Ne želim s glavom biti ogledalo za reflektore, kaže Vlatko skidajući kapu te dodaje kako mu ona štiti oči koje su tjekom godina postale osjetljivije na svjetlo.
Glazbeni uzori jednog od najvećih svjetskih gitarista su, osim Jimmy Hendrixa i brojni drugi gitaristi od kojih izdvaja Jeff Becka.
– Nedavno sam bio na njegovom koncertu u Beogradu i poklonio sam mu neke svoje albume. Beck je jedan od gitarista boraca koje strašno poštujem, stalno ide naprijed i traži novi zvuk. Kada sam počinjao najvažniji uzor bio mi je Hendrix, pa onda Clapton, a od novijih tu su John McLauglin, Holdswarth i Ackerman, ljudi od kojih sam učio, kazao je Stefanovski ističući kako od domaćih autora najviše voli i poštuje Gibonnija, koji mu je suradnik te da je ono što čuje na radijima uglavnom suviše banalno i kako je rekao tapet muzika.
Ono što želi napraviti u budućnosti je nakon svih ovih godina nastupiti s velikim orkestrom koji će mu biti u pratnji.
– To je teško logistički i organizaciono napraviti, volio bi da mi se gala stvar dogodi u životu. Takve stvari su se dešavale, ali ne organizirano, već slučajno. Nastupao sam kao gost sa simfonijskim orkestrom iz Beča, s big bendom Ljubljane, RTV Beograd, s ljudima iz muzičke akademije Skopje i to je privilegija i izazov. Ipak i dalje me privlači rock’n roll i volim dizati buku s gitarom, to je energija koja će uvijek trajati, kaže Vlatko.
Zanimalo nas je i kada ostane sam s gitarom, što je prvo što će zasvirati.
– Tada pokušavam pobjeći od klišeja, nekad vrtim klišeje, ali želim biti kreativan. Teško je nakon 40 godina i izlazi puno fraza koje su već odsvirane, a pobjeći od toga je kreativnost. Kada pronađeš nešto novo to je sretan trenutak, kazao je Vlatko.
Najluđa urbana legenda koju je čuo o sebi.
– Vrte se razne mitologije, priče poput one da me Mark Knopfler javno hv, Eric Clapton odbio nagradu. Čuo sam razne priče, ali ne znam koja je najluđa. U gitarskom svijetu ima više mitologija, nego u formuli 1, kazao je Stefanovski dodajući kako će se možda uskoro vratiti u Zadar i posjetiti Miroslava Tadića koji će biti na Prviću.
Na kraju razgovora kazao nam je kako se vidimo u Zadru i sljedeće godine te kako su mu koncerti u Arsenalu postali na neki način tradicija.