Rekvijem za Caskino Zrće

Ljudi hote, dojdite na Zrće kadi se Sunce na lopate zgrće"… Tako je šezdesetih godina prošlog stoljeća izvikivao svoje stihove poznati novaljski i paški pjesnik naive, Boris Palčić Caskin, veličajući Zrće koje je u ono vrijeme bilo sinonim za ljepotu pješčane plaže.
Danas je,nažalost, Zrće sinonim za tulumarenje, partijanje i razularenu zabavu svake vrsti, uključujući drogu i seks.
 

Ampule i omamljeni partijaneri
 
Dakle, na našem prelijepom Zrću ne zgrće se više sunce, nego se pod okriljem noći zgrću novci po klubovima koji su zaposjeli plažu i more na Zrću. A ujutro, kada komunalci započinju čišćenje plaže i okolice, tada se doslovce "na lopate zgrće" more famoznih metalnih ampula, kojih su nakon noćnog tulumarenja ostavili iza sebe, dušikovim oksidom omamljeni partijaneri.
Naime, spomenute ampule su napunjene plinom dušikovim oksidom koji, navodno, kod udisanja ima tako "blagotvorni" učinak da izaziva euforiju, opuštanje i halucinacije. Ta su sredstva u Velikoj Britaniji zabranjena, ali u Hrvatskoj, na Zrću, mladi Britanci, među kojima će biti i onih koji će sutra stasati u moćne europske i svjetske političare, mogu u njima slobodno uživati. Ne samo da mogu uživati, nego te metalne ampule mogu slobodno bacati po plažama, šetnicama i u more, tako da je Novalja puna čahura, kao da se vode, a i vode se, bitke u kojima se ne štedi municija. Te su bitke, koje se doista vode najviše među engleskim bandama, uzele i svoje žrtve, a biti će ih po svoj prilici, nažalost, još.
 

Na ribe dušikovim oksidom
 
Zrće proizvodi i svoje zvučne, bolje reći bučne, efekte. Ta luda glazba, od koje do okolnih naselja i plaža dopire samo bubnjanje, drži za taoce domaći živalj i njihove goste danju i noću. Da slučajno nebi, oni malo udaljeniji, bili zakinuti za prvorazredne glazbene užitke, brinu se klubovi sa Zrća koji partijanerima organiziraju dnevna isplovljavanja ne pučinu, pa se onda s brodova razliježu tonovi od kojih kupače na plažama doslovce zaboli glava.
Na brodovima se pleše u ritmu bubnjeva, pije koktele, omamljuje s plinom iz ampula čije čahure ukrašavaju morsko dno. Kao završni čin ovih predstava na morskoj pučini je skakanje u more goli, polugoli, ili kako već kome odgovara.
Počesto neodgovorni pojedinci ubijaju čitava jata riba dinamitom. To je opasna, nehumana i strogo kažnjiva rabota. Pada mi na pamet da bi sada mogli dozvoliti izlov ribe bombicama napunjenim dušikovim oksidom! To bi bilo puno humanije, a nije ni zabranjeno, ni kažnjivo. Ribu se lijepo omami plinom, ona zapada u trans i uz vrtloženje sama masovno skače u postavljene mreže. Bilo bi tu ribe za nahraniti sve turiste na našoj obali, a vjerojatno bi je, onako drogiranu mogli i izvoziti, što bi osjetno popravilo naš BDP.
 

Pronašao ukradeni motocikl
 
Taman kad sam mislio završiti priču o Zrću, u Novalji na kavi sretnem poznanicu, mladu Slovenku Saru koja se zaljubila u dečka iz Novalje i s njim, u ozbiljnoj vezi, živi i radi u Novalji. Na moj neformalan upit što ma novog, odgovara: "A, što ima novoga, prije dva dana su nam ukrali motor (motocikl) iz dvorišta, ispred kuće. Ma, samo što smo, dečko i ja, stigli motorom, odnijeli glavninu stvari u kuću, kratko se zadržali i kod povratka po ostatak, motora više nije bilo."
"I jeste li išli na policiju?" – pitam Saru. "Da, bili smo u policiji i, nakon što su saslušali priču, mirno izjavili da su sada krađe česte, ali da su oni sve zapisali i da će se provesti postupak." Vidijevši da će to očigledno potrajati, Sarin dečko nije oklijevao nego se uputio, kamo ako ne, pravo na Zrće.
Nakon kraćeg razgledavanja okoliša, pronašao je svoj motocikl, ali bez ključa u kontakt bravi.
Naravno da ga je dovezao doma i parkirao na sigurno. Sutradan je u dvorištu, na istom mjestu gdje je prilikom krađe stajao motocikl, pronašao bačeni ključ. To su neki fini partijaneri koji su nakon otrežnjenja vratili ključ, prokomentirali smo Sara i ja. A možda su očekivali da će u dvorištu ponovo naći motocikl, pa ga opet malo posuditi?!
 

Kožni osip na plaži
 
Na povratku iz Novalje svraćam usput u ljekarnu. Ljeto se zahuktalo i u ljekarni je očekivana gužva. Nema mi druge, nego stajem u poduži red. Računam, brzo će to ići. Ali da, prije nego li ću doći na red, zapinje. Jedna strankinja, tik ispred mene, traži neki lijek i objašnjava magistri kako je dobila kožni osip na plaži.
Bože, pomislim, kad smo bili klinci kupali smo se na tim pješčanim plažama od Filinoga, preko Svetog Duha do Zrća. Jedno drugog smo zatrpavali u pijesak, po domaći mel ili salbun, i to tako da bi samo glava izvirivala iz pijeska. Nikada nitko nije dobio nikakav osip! Kući smo samo nosili samo sol na preplanuloj koži, počesto i pokoju bodlju morskog ježa u tabanu i peti, ali osip nikada. Danas na morskom dnu ovih prekrasnih plaža nema nema više morskih ježeva, ni morskih krastavaca. Dakle, ni morskih ježev, ni morskih trpov, više ni.
Na Ćubinom bunariću, na Svetomu Duhu smo žedni pili izvorsku vodu. Na ležećki, da je ne zamutimo, jer i onaj drugi iza tebe se treba napit bistre vode. Sve je to nestalo; nema ježev, nema trpov, a ni Ćubinoga bunarića više ni. A da ga i ima, nitko se više nebi usudio piti tu vodu. Ali zato ima kojekakvih otužnih sadržaja da se čovjeku, koji pamti te plaže kakve su nekad bile, nešto stegne u grlu.
Bez uređenog sustava odvodnje, predivna Paška vala s divljim deponijima, ispustima u more i crnim jamama i sama, već godinama, postaje crna jama. Hoćemo li se, napokon, trgnuti?!