Opet nanovo o mladim ljudima

DOBRE I PLEMENITE MISLI POVODOM VELIKE GOSPE
Kada ćeš gledati emisiju »Mir i dobro«, nego za neki prigodni praznik, a u takve sigurno spada i blagdan Velike gospe. Farizeji slabo znaju za taj praznik jerbo nije neradni dan, ali nećemo sada o tome kako ne bi neki nesretnici opet pisali o meni na društvenim mrežama, jer, kao što nam je svima poznato, svatko se češe tamo gdje ga svrbi, tj. roditelji dotičnih, a možda i oni sami, najvjerojatnije su imali lijep staž u savezu komunista, ali to je već druga priča, a i ova rečenica je preduga pa je bolje da je prekinem i vratim se na temu.
Praznik je dakle i u spomenutoj emisiji gledamo zanimljive priloge o tome, a, među ostalim, tu je i obraćanje splitsko-makarskog nadbiskupa monsinjora Barešića. Lijepo je bilo slušati riječi ekumenizma i ljubavi prema bližnjem, jer, kao što stara izreka kaže -«brat je mio, ma koje vjere…«.
Malo sam zaboravio kako ono ide, ali ide tako nekako i lijepo je da mladi to prihvate u skladu s Kristovim učenjem. među ostalim monsinjor je spomenuo i nešto što je jako važno, a to je briga o starijim osobama. Bitno je to, jako bitno, a sada ćemo opet nanovo (ovo je bio pleonazam) o tome koliko je pojedinim mladim ljudima uopće stalo do svojih bližnjih starije dobi. Stalo im je malo i nikako, bar dobrom dijelu njih. Dok su radno sposobni i dok im čuvaju djecu, financijski ih pomažu, dok im donose »letariju«, jaja i zelenjavu iz domicilnih im sela, dotle su dobri, a onoga dana kada više ne mogu žvakati bizonovu (ili tuljanovu) kožu, onda su im samo na smetnju i jedva čekaju da ih se riješe, da ih strpaju u dom i da se obavi ostavinska rasprava. Takvima je ova corona-pošast sasvim dobro došla. Bauljaju mladi gelipteri unaokolo bez maske, po narodnjačkim klubovima i sličnim imanentnim im mjestima, ne brinući im koliko je njihova osamdesetogodišnja necijepljena baka osjetljiva na te stvari. Sada će netko reći kako pretjerujem, ali toga ima jako puno i uzalud im monsinjor govori, jer oni ionako čuju samo ono što žele čuti, a ono što im ne ide u prilog ignoriraju ili protumače na svoj način, dakle pogrešno. Žao mi je, ali to je tako.

UDRUGA GRAĐANA KOJA ŠARA PO ZIDOVIMA
Kada sam već počeo u ovome tonu, evo još malo materijala za ove koji nisu u stanju shvatiti što to ja ovdje pišem, da malo vježbaju, da postanu pametniji. U emisiji »Dobro jutro, Hrvatska« radi se prilog iz jednog većeg hrvatskog grada na sjeveroistoku. Tamo se skupina mladih zabavlja tako da rade grafite po zidovima. Postoje ljudi koji to rade jako dobro i ukusno, čak na granici umjetnosti, ali ovdje to nije slučaj, već se crtaju boje jednog kluba. I još bi bilo dobro da je klub u pitanju, jer se puno češće slavi ime dotične skupine, a za klub im je manje važno, a toga ima obilato i u našoj pokrajini.
Ovdje reporter razgovara s mladićem koji predstavlja tu skupinu, a koji je toliko visoko podigao nos za vrijeme razgovora da sam se ozbiljno zabrinuo kako će se strovaliti unazad, na leđa. To je onaj gard »tko nam što može, mi smo skupina«. Razgovor je inače super. Reporter to sve želi prikazati kao nešto korisno i hvalevrijedno, ali mu, s obzirom na odgovore sugovornika, to baš i ne ide. »Mi crtamo uglavnom simbole kluba, znakove grada, simbole kluba, trobojnice, simbole kluba…« »Mi dobijemo usmenu dozvolu vlasnika zida« (mo’š mislit’)… Najbolje je pak bilo kada je reporter pokušao sve to prikazati kao »uljepšavanje grada jer su ti zidovi ionako bili stari.« To je super. Tako će uskoro bespravno praviti stambene zgrade za privatne poduzetnike, jer je tu »prije bila neugledna livada« i sve u tom stilu.
Ja razumijem da je »sezona kiselih krastavaca«, ali da se emisija državne televizije popunjava ovakvim »vijestima« meni zbilja nije nikako jasno, a vi sada mislite o meni što god hoćete dok vam na kući ne osvane neki lijepi grafit ili stih iz neke narodnjačke pjesmice.