Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Nacist kojeg su voljeli Židovi

Autor: Hana Radulić

18.09.2008. 22:00
Nacist kojeg su voljeli Židovi


Da su gradske vlasti Svitava konačno prepoznale interes za toga kontroverznog tvorničara svjedoči i bogata stalna ekspozicija u Mjesnome muzeju, posvećena Schindlerovu životu, kao i spomen ploča nasuprot rodne kuće. Štoviše, neke turističke agencije nude i višednevni aranžman u Svitavama pod nazivom “Stopama Oskara Schindlera”, a jedan od malobrojnih hotela u gradu nosi znakoviti naziv “Schindlerovo gnijezdo”
Svitavy, češki gradić smješten na zapadnome rubu Moravske do sredine devedesetih godina nije bio poznat izvan granica Češke Republike. Ovo industrijsko mjestašce i željezničko čvorište sa svega dvadesetak tisuća žitelja ni po čemu nije bilo izuzetno, sve do trenutka kada ga se počinje povezivati s Oskarom Schindlerom, najpoznatijim Pravednikom među narodima, koji se u njemu rodio prije stotinu godina, 28. travnja 1908.
Zahvaljujući najprije knjizi Thomasa Keneallyja, a zatim po njoj snimljenome i Oskarima nagrađenome Spielbergovom filmu “Schindlerova lista” iz 1993. godine, svijet je doznao za neobičnu životnu priču toga češkog Nijemaca koji je tijekom Drugoga svjetskog rata spasio živote najrazličitijim pojedincima progonjenog i osuđenog židovskog naroda, i kao jedini među nacistima proglašen Pravednikom među narodima, najvišim izraelskim priznanjem nežidovima.
Svitavy se posljednjih petnaest godina vezuju upravo uz ime Oskara Schindlera, a mnogi inozemni posjetitelji dolaze u taj gradić, šezdesetak kilometara udaljen od Brna, kako bi vidjeli njegovu rodnu kuću, kao i ostatke nekadašnje tvornice i logora kamo je Schindler iz Poljske koncem rata preselio svoje židovske radnike i tako ih spasio od sigurne smrti. Da su gradske vlasti Svitava konačno prepoznale interes za toga kontroverznog tvorničara svjedoči i bogata stalna ekspozicija u Mjesnome muzeju, posvećena Schindlerovu životu, kao i spomen ploča nasuprot rodne kuće. Štoviše, neke turističke agencije nude i višednevni aranžman u Svitavama pod nazivom “Stopama Oskara Schindlera”, a jedan od malobrojnih hotela u gradu nosi znakoviti naziv “Schindlerovo gnijezdo.”
Loš đak impulzivna karaktera
Oskar Schindler, koji je umro u Njemačkoj 9. rujna 1974. godine, ostao je do danas osoba puna proturječnosti. S jedne strane uzdignut na najvišu razinu heroja i spasitelja 1.200 Židova, Schindler ne uspijeva do kraja pobjeći od tamne slike ratnog profitera sumnjiva morala koji je karijeru industrijalca započeo kao izrabljivač robovske radne snage krakovskih Židova. No, kako rat u ljudima budi one najgore, ali srećom i najplemenitije nagone, tako je monstruozni nacistički režim toga ambicioznog Nijemca, koji je na početku rata žudio jedino za zaradom, postupno pretvorio u mahnitog spasitelja svojih židovskih radnika, čije je živote otkupljivao zarađenim novcem.
Rodio se kao prvo dijete u njemačkoj katoličkoj obitelji Hansa i Francisce Schindler, a sedam godina poslije dobio je sestru Elfriede. Grad Svitavy (njemački Zwittau) od 13. stoljeća naseljavali su njemački kolonisti, a kako se češko stanovništvo u taj kraj počinje znatnije nastanjivati tek tijekom 19. stoljeća, u vrijeme Schindlerova rođenja čak 98 posto žitelja Svitava čine Nijemci. U takvoj germaniziranoj sredini svoje je mjesto pronalazila i židovska zajednica.
Grad, kao i njegova okolica, pripadali su velikom području Sudeta koje je Hitler nakon Muenchenskog sporazuma 1938. pripojio Trećem Reichu. Gospodarska kriza, a osobito Hitlerov radikalni nacionalizam, na multikulturalnim sudetskim prostorima posijali su sjeme zla koje je kulminiralo tijekom njemačke okupacije zločinima Hitlerovih pristaša, nakon čega je kao žalosna poratna posljedica došao progon oko tri milijuna sudetskih Nijemaca iz Čehoslovačke.
U predratnim Svitavama mladog su Schindlera upamtili kao lošeg đaka impulzivna karaktera, zaljubljenika u motociklizam i lude utrke. Po okončanju škole radio je u maloj očevoj tvornici poljodjelskih strojeva, ali sanjao je o mnogo većem uspjehu, o tome kako će poslovno nadmašiti oca s kojim se nije slagao. Hans Schindler volio je konjak i žene i pretpostavljao ih katoličkim vrijednostima do kojih je toliko držala njegova žena, te je Oskar s ocem zahladio odnos gotovo do razine mržnje. Do pomirenja je došlo tek tijekom ratnih godina kada je sin u sebi prepoznao očeve poroke koje je u mladosti tako prezirao.
Oskar se kao dvadesetogodišnjak oženio s Emilie Pelzl, pola godine starijom djevojkom, odraslom u samostanu, koja je, unatoč njihovu lošem braku, desetljećima ostajala s njime i bila njegova neprimjetna snaga. S Emilie Oskar nije imao djece, ali je zato dvoje djece dobio u izvanbračnoj vezi s Aurelijom Schlegl iz Svitava – sina Oskara rođenog 1933. i kći Edith rođenu 1935.
Danas se u Svitavama više ne mogu susresti ljudi koji bi se Schindlera osobno sjećali, ali njegova popularnost diljem svijeta, nastala ponajviše zahvaljujući vrijednom filmskom ostvarenju, utjecala je da se Svitavljani ponose svojim slavnim zemljakom, iako o njegovu ratnom podvigu imaju tek skromno znanje.
Špijun Abwehra
Tamna mrlja na Schindlerovoj duši, koju rado ističu njegovi, osobito češki, osporavatelji, jest uloga u Abwehru, njemačkoj špijunskoj službi, za koju je Oskar radio tijekom cijeloga rata, a navodno je do izbijanja rata vodio i jednu od dvije ostravske podružnice Abwehra. Član nacističke stranke (NSDAP) Schindler postaje u studenome 1938. Poput većine Nijemaca i on se u početku, nedvojbeno je, zanosio idejama nacionalsocijalizma.
Njemački napad na Poljsku i izbijanje rata neobuzdanom tridesetogodišnjaku, koji je od rane mladosti volio buran život, žene i piće, otvara mogućnost ostvarenja sna – bogaćenja. A idealno mjesto za to Oskar pronalazi u poljskome Krakovu gdje u ozračju dotad neviđenog terora pokreće biznis.
Za male novce u siječnju 1940. kupuje firmu Rekord, dotad u židovskom vlasništvu, i od nje stvara tvornicu emajliranog posuđa Deutsche Emailwaren Fabrik, skraćeno nazivanu Emalija. Tvornica počinje izvrsno poslovati, zahvaljujući prvenstveno sposobnim židovskim poslovođama i njegovim kasnijim prijateljima Itzaku Sternu, Abrahamu Bankieru i drugima, ali i nevjerojatnoj Schindlerovoj sposobnosti podmićivanja dužnosnika Hitlerova režima. Nije bilo onoga što Schindler nije mogao nabaviti na crnome tržištu – od luksuzne odjeće i nakita, do prvoklasne hrane i pića. Korupcija među nacističkim dužnosnicima je cvala, a s njom i poslovi Herr Direktora, kako su ga radnici nazivali.
Zbog jeftinije nadnice Oskar radije zapošljava Židove nego “skuplje” Poljake, a nakon što okupacijske vlasti donesu odluku da Židovi više neće primati nikakvu plaću, Schindler je za židovske radnike plaćao naknadu esesovskom stožeru u Krakovu. Godine 1941. njegova tvornica zapošljava 190 Židova, ali taj broj stalno raste.
Odluka života
S porastom represije prema židovskome stanovništvu Krakova, stjeranome u geto gdje se sistematski istrebljuje glađu, bolestima i odvođenjem u koncentracijske logore, raste i Schindlerovo gnušanje nad postupcima svojih sunarodnjaka. Potpuna prekretnica u njegovu odnosu prema nacizmu nastupa s konačnom likvidacijom geta, u ožujku 1943., kada je nakon više od sedam stoljeća u samo nekoliko dana prestao postojati “židovski Krakov.” Uvjerivši se na vlastite oči u svu monstruoznost režima Schindlerova savjest nadvladava želju za profitom i otada on sve podređuje spašavanju židovskih radnika kojih je sada u tvornici više od tisuću.
Zahvaljujući odličnim vezama s visokim nacističkim dužnosnicima, koje je održavao podmićivanjem i šarmiranjem, mnoge radnike uspijeva izbaviti iz radnog logora Plaszow, kojim je upravljao zloglasni esesovac Amon Goeth, i prebaciti ih u vlastiti tvornički logor, na sigurno. Njegova tvornica tako postaje utočište za Židove, a njegovi radnici prepoznaju se kao Schindlerjuden.
Sa sve izvjesnijim slomom Njemačke i približavanjem jedinica Crvene armije, u drugoj polovici 1944. dolazi diljem Poljske do likvidacije manjih logora, pa tako i plašovskog. I Schindlerova tvornica zbog nesigurnog ratnog položaja treba biti raspuštena, a radnici-logoraši odvezeni u Gross-Rosen, veliki logor i kamenolom u Donjoj Šleskoj te u Auschwitz. I tada nastupa odlučujući trenutak kad Schindler ne želi napustiti svoje radnike i prepustiti ih gotovo sigurnoj smrti, što mu postaje opsesijom. Donosi, kako će se poslije pokazati, odluku života da tvornicu preseli u selo Brnenec, (njem. Bruennlitz) desetak kilometara udaljeno od rodnih Svitava, u tadašnjem protektoratu Češke i Moravske.
Sastavlja se čuvena Schindlerova lista, popis koji život znači. Kasnija su istraživanja pokazala da je lista naknadno mijenjana po volji nekih korumpiranih pojedinaca među samim radnicima, te su neki s nje “ispali”, a drugi “ušli” jer, kako su radnici govorili “isplati se žrtvovati sve samo da bi se dospjelo na listu.” Za oko 1.200 Židova koji su dospjeli na listu Schindler je nacističkim dužnosnicima, u prvome redu Goethu, platio goleme iznose, a za znatan dio imovine naknadno je otkupio i ženske radnice, koje su zabunom umjesto u Češku otpremljene u Auschwitz.
Muškarci su u Brnenec stigli u rujnu 1944., a žene mjesec poslije. Tvornica koju je Schindler osnovao u Brnencu i njoj pripadajući logor potpadao je pod upravu logora Gross-Rosen, a tvornica je trebala proizvoditi protutenkovske granate. No kako većina radnika nije imala ni najosnovnije znanje o toj proizvodnji, cijela je tvornica postala prvorazredna prijevara. Schindler je od drugih proizvođača kupovao sanduke granata i inspekciji ih prikazivao kao vlastite. Iako njemačke krvi i germanskog karaktera, Schindler je imao i slavensku, češku dušu “dobrog vojaka Švejka” i uživao je “vući za nos” dužnosnike omraženog režima.
Logor u Brnencu oslobođen je u svibnju 1945., a malo prije dolaska Rusa Oskar je sa suprugom Emilie i nekolicinom židovskih prijatelja napustio Brnenec. U dramatičnim okolnostima uspio se probiti do američkih postrojba, gdje je saslušan, a zatim pušten.
Živio od pomoći “svojih” Židova
Emigrirao je u Argentinu i pokušao pokrenuti novi biznis, najprije s proizvodnjom nutrija, vodenih krznenih glodavaca, a onda s cementom, ali svaki posao mu je propadao. Više nije bilo ratnih okolnosti koje su mu nekoć otvorile vrata poslovnog uspjeha, kao ni sposobnih židovskih poslovođa. Razveo se od Emilie i živio od pomoći “svojih” Židova koji su ga do kraja života materijalno zbrinjavali i bili mu jedina emocionalna potpora. Trenutak javne slave Oskar je ipak dočekao 1963. kada mu je izraelska država dodijelila priznanje Pravednika među narodima, te 1966. kad ga je njemačka vlada odlikovala Križem za zasluge. Umro je u njemačkom gradu Hildesheimu, a po vlastitoj želji pokopan je na katoličkom groblju na gori Sion u Jeruzalemu.
Danas Oskar Schindler ima diljem svijeta mnogo poklonika, a njegovo ime postalo je istoznačnicom za slične ratne podvige. Ali ima i onih među povjesničarima koji mu ne pripisuju ni plemenitost, a kamoli više od toga. Kao kod svih ljudi koji su iz jednog tako kompleksnog vremena kao što je ratno zauzeli mjesto u povijesti, i Schindler će uvijek balansirati negdje između legende i stvarnosti.
Ipak, bez obzira na sva osporavanja njegova lika i djela, nacistički “pedigre” i upitne motive nekih njegovih poteza, ostaje nepobitna činjenica da više od tisuću ljudi za svoje živote zahvaljuje upravo njemu, tome sudetskom Nijemcu, bonvivanu i ratnome mešetaru, na čiju su spomen ploču nekadašnji židovski logoraši ispisali: “Zahvaljujemo Bogu što je bio naš.”


Spasio i logoraše iz Golleshaua
Oskar je, zajedno sa suprugom Emilie, zaslužan i za spašavanje židovskih zatvorenika koji su u siječnju 1945. transportirani iz logora Golleshau. Ti su ljudi, polumrtvi od gladi i studeni, ostavljeni stajati u vagonima na svitavskom kolodvoru i prijetilo im je smrzavanje, te su ih Schindlerovi uspjeli prebaciti u svoj logor, u Brnenec. Unatoč pruženoj njezi četrdesetak ih je umrlo i Schindler ih je uz židovski obred dao pokopati na groblju u obližnjem selu Bela nad Svitavou. Posmrtni ostaci su nakon rata ekshumirani, a danas se na tome groblju nalazi simboličan grob tih žrtava holokausta.


Propio čuveni prsten
Čuveni zlatni prsten koji su Schindleru u znak zahvalnosti, a uoči njegova bijega iz Brnenca, darovali logoraši, svoje je mjesto dobio u dojmljivoj sceni Spielbergove “Schindlerove liste.” Logoraš, inače zlatar Hersch Licht izradio je prsten od zlatnog zubnog mosta kojeg je dao logoraš Šimon Jereth. Iako je prema Keneallyju, a onda i u filmu na prsten navodno ugraviran talmudski stih “Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet”, neki izvori navode da su logoraši na unutarnjoj strani prstena zapravo ugravirali tek jednostavno, ali dovoljno “Hvala.” Mnogo godina nakon rata, na jednoj proslavi Oskarova rođendana u Izraelu, bivši logoraši darovali su mu novi zlatni prsten, kojeg je ponovno izradio Licht. Stari prsten iz Brnenca Schindler je, naime, propio. Ali takav je bio Oskar Schindler i Židovi mu nisu ništa zamjerali. Jer kako je jednom rekao bivši logoraš Miecyzslaw Pemper: “Mi na njemu nismo vidjeli mane, niti smo ih tražili, a da ih je imao i stotine, rado bismo mu otpustili sve grijehe.”