Spontane gluposti i režirani skečevi

Usporedbe s montipajtonovcima nisu na mjestu. Možda po rješenjima nekih situacija koje su nadrealna i ima nešto sličnosti, ali ne bi se s njima uspoređivali. Za naš humor valja kazati da nije rađen s porukom, već samo s namjerom da ispadne nama što smješnije. Jednostavno svi su naši skečevi preneozbiljni da bi se iz njih mogla izvlačiti nekakva poruka. Mislim da se ljudima sviđaju baš zbog toga što su preneozbiljni i zato jer je to obična glupost
Ove subote navečer u bivšoj kino dvorani ‘Pobjeda’ u sklopu projekta ‘Artikultura’ četvrti će put zadarska amaterska kazališna družina, koja je sebi nadjenula ime „Treća skupina zemljopisnog rizika”, izvesti svoj kazališni komad „Predstava bez imena”. Prethodna tri igranja, u veljači, ožujku i travnju 2009. godine, zadarska je publika izvrsno prihvatila. Prepuno gledalište salvama smijeha i ovacijama sva je tri puta ispratilo nastup Hrvoja i Luku Dukića, Zorana Kneževića, Luku Nekića, Danijela Barića, Roka Pešušića, Damira Marina i Nikolinu Miočić. U međuvremenu ova je neobična kazališna družba nastupila na nekoliko ljetnih manifetacija po mjestima Zadarske županije, te u kolovozu osvojila prvo mjesto u izboru publike na međunarodnom kazališnom festivalu „Glumište pod murvom” u Skradinu. Sergej Mioč, direktor „Glumišta pod murvom” koje priliku pruža amaterskim i profesionalnim predstavama, a inače poznati dramski pisac i scenarist, bio je tada zadivljen oduševljenjem publike i nastupom „Treće skupine zemljopisnog rizika” konstatirajući kako se njihova nagrada, budući da se radi o izravnom glasovanju publike, „nikako ne može lažirati ili dovesti pod sumnju”. Za taj je nastup zadarska kazališna družina svoju uspješnu predstavu doradila, tako da ćemo ove subote moći pogledati ponešto drugačiju verziju u odnosu na one iz minule zime, odnosno proljeća.
– Predstava je skraćena nekih dvadesetak minuta. Ponajviše se to odnosi na epizodu sa „skračivačima priča” koju smo odlučili kompletnu izostaviti. Nastupajući ovoga ljeta ponekad smo znali izostaviti i poneku od prostih reklama, ali sada razmišljamo da njih u subotu ponovno uvrstimo u predstavu, kazuje nam Hrvoje Dukić, sudeći po volji ostalih članova predvodnik „Treće skupine zemljopisnog rizika”.
Ispričajte nam nešto o počecima „Treće skupine zemljopisnog rizika”!
– Mogao bih reći da je u približno ovakvom obliku sve započelo 2003. godine. Igrajući karte i izvodeći svakakve gluposti došli smo na ideju da bismo mogli, budući da su gluposti potrajale dovoljno dugo, uprizoriti nekakav skeč. Tada još s nama nije bilo Roka, Luke i Nikoline. Neki naši prijatelji koji su sudjelovali u tim počecima kasnije su morali odustati zbog obveza na poslu…
Nastupi po dnevnim boravcima
Naravno, spontane gluposti i režirani skeč se ponešto razlikuju, pa nam je valjalo pronaći prostor za povremeno vježbanje. Za to nam je poslužio Zoranov podrum. Tamo smo se neko vrijeme sastajali, zabavljali i glumili namjeravajući izvesti nešto za svoje obitelji i prijatelje. Eto, tek tako da vide što mi to radimo kada nismo s njima… Naši prvi nastupi bili su po dnevnim boravcima, a naš prvi javni nastup imali smo 2004. godine u „ferijalnom odmorištu” na Boriku. Došli su nas gledati prijatelji, rodbina, znanci i ljudi koji su usput čuli za nas, a nastup je bio prilično dobro primljen. Tada je bilo u planu da nastupimo i u „Citadeli”, ali do toga nije došlo. Od tada do prošle zime kada smo nastupili u kinu Pobjeda u sklopu „Artikulture” nastavili smo raditi, istina nešto rjeđe i sporije, ali kao i do tada za svoj gušt. U međuvremenu dvojica ljudi su iz različitih razloga odustali, a 2006. godine priključili su nam se Roko, Luka i Nikolina.
Kako smo rekli, u veljači ove godine „Treća skupina zemljopisnog rizika” nastupila je u okviru projekta „Artikultura”. Bivša kino dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a o „Predstavi bez imena” je još dugo pričano po gradu. Logičan slijed bio je ponavljanje predstave još dva puta (u ožujku i travnju), a da je to bio dobar potez pokazala je publika brojem i ovacijama ispunivši gledalište. O suradnji „Treće skupine zemljopisnog rizika” i „Artikulture” govori Zoran Knežević:
– Naša suradnja je započela tako da je Jure Aras prisustvovao jednoj našoj „privatnoj” izvedbi koju smo igrali koncem 2008. godine na Plovaniji. Projekt „Artikultura” taman je bio počeo. Juri se naš nastup svidio i pozvao nas je da nastupimo u sklopu dramskog programa u bivšem kinu Pobjeda. Prihvatili smo, vježbali par mjeseci i u veljači nastupili. Nastupili smo s istom predstavom, mada bi bolje bilo reći sličnom, jer se svaka izvedba u nekoliko detalja razlikovala, još dva puta i oba se puta, barem sudeći po reakcijama, publici predstava dopala. U svibnju smo u Pobjedi nastupili još jednom, ali taj put s materijalom i skečevima koji nisu činili „Predstavu bez imena”. Bilo je to za rođendan udruge „Šigureca”, a predstavu sačinjenu od starijeg našeg materijala smo nazvali „Crtice iz prošlosti”.
‘Bezimena’ predstava
Prvi puta „Predstavu bez imena” smo igrali izvan Zadra 1. kolovoza i to u Salima na Dugom Otoku. I tada je publika prilično dobro reagirala na naš nastup, a ponajbolje, pretpostavljate, je bilo u Skradinu na međunarodnom kazališnom festivalu „Glumište pod murvom”. Tamo smo osvojili prvu nagradu publike, a na taj nas je festival prijavio Jure Aras.
Zadržimo se još malo na prvom nastupu u veljači. Jeste li očekivali publiku u tolikom broju? Je li vas onakvo oduševljenje publike iznenadilo?
– Naravno da nismo znali da će publike biti baš toliko, pogotovo nismo znali kako će reagirati. Prije predstave smo pozvali prijatelje i rodbinu. Neki ljudi su već i znali za nas, bilo da su gledali neki od naših privatnih nastupa, bilo da su od nekoga čuli. Ali svakako nismo mislili da će baš toliko ljudi doći gledati naš prvi javni nastup. I broj i reakcije publike su nas ugodno iznenadili.
Kako teče nastanak jednog vašeg skeča? Koliko se rezultat razlikuje od prvotne ideje?
– Pa, ponekad konačan skeč izgleda potpuno drugačije od ideje koja nas je navela da na njemu radimo. Nekad se čak i krupnije izmjene događaju doslovce nekoliko minuta uoči predstave. Tako smo izbacili Don Juana, a ubacili književnog kritičara Strugara iz epizode, odnosno skeča o Casanovi. Dvadesetak minuta prije jedne izvedbe ubacili smo kompletan skeč o braći koja nemaju gdje sjesti. Skračivače priča igrali smo svaki puta drugačije. S druge strane neke su stvari napisane striktno i od početka se nisu mijenjale. Većinu tekstova piše Hrvoje, a ponekad drugi dodaju nešto svoje…
Koliko vježbate, s obzirom na to da ipak imate svoja zanimanja?
– Kada uspijemo raditi dva puta tjedno po jedan i pol sat tada stvari redovito dovršavamo uspješno. Problem nam se svima svaki put okupiti, zato nas toliko i ima… Ljudi imaju obveze i netko ne dođe svaki put, netko zakasni, ali uprincipu jedan i pol sat dva dana u tjednu nam je optimalna količina vremena za vježbu. Bez toliko uloženog truda nećemo moći napredovati. Naravno, u danima prije predstave radimo više i sastajemo se češće.
Radite na novoj predstavi?
– Da imamo materijala za jedan cjelovečernji nastup. Ima nešto malo materijala koji nije izveden. Također ima i stvari koje su napisane, a nismo ih niti probali izvoditi.
Novi materijal
Radimo na novom materijalu. Možda do Nove godine završimo rad na predstavi, ali možda i ne.
Kako vi sami vidite vaš humor? Neki vas uspoređuju s montipajtonovcima?
– Usporedbe nisu na mjestu. Možda po rješenjima nekih situacija koje su nadrealna i ima nešto sličnosti, ali ne bi se s njima uspoređivali. Za naš humor valja kazati da nije rađen s porukom, već samo s namjerom da ispadne nama što smješnije. Jednostavno svi su naši skečevi preneozbiljni da bi se iz njih mogla izvlačiti nekakva poruka. Mislim da se ljudima sviđaju baš zbog toga što su preneozbiljni i zato jer je to obična glupost.
Mi ćemo za kraj pozvati sve one koji ju nisu gledali, ali i one kojima se predstava svidjela da u subotu navečer u osam sati i trideset minuta dođu u bivše kino Pobjeda i pogledaju urnebesno smiješnu „Predstavu bez imena” kazališne družine „Treća skupina zemljopisnog rizika”.