Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Hrvati trebaju jedan jedinstven pravopis

18.10.2010. 22:00
Hrvati trebaju jedan jedinstven pravopis


Čujem da se priprema i sedmi pravopis. Nakon svega, sve je moguće. Međutim, sve ovo nije uobičajeno ni normalno. Nije dobro ni za građane, struku, jezikoslovlje. Hrvati trebaju jedan jedinstven pravopis! U cijeloj ovoj pravopisnoj zbrci, da ne kažem kaosu, dobro je što se svi pravopisi malo razlikuju, još su na stazi sve pravopisne inačice – pravila pa zapravo bilo kako pisali, u redu je
Ilija Protuđer doktorirao je na Sveučilištu u Zadru s temom rada “Hrvatski jezični savjetnici od početaka do danas (1904. – 2004.)”. Doktorska disertacija svojevrsni je nastavak njegova magistarskog rada naslovljenog “Hrvatski jezični savjetnici od 1990. do 2000.” Od diplomiranja do danas, dakle punih 28 godina, stalno radi u nastavi predajući hrvatski jezik, a isto toliko je bio i novinar-suradnik. Na području prosvjetnoga rada ostvario je zapažene rezultate, a gotovo većina učenika iz 900 osnovnih i 350 srednjih škola u Hrvatskoj, ali i učenici iz hrvatskih škola u BiH, služe se njegovim objavljenim naslovima (ukupno 67).
Neistražena i neobrađena jezična tema
Zbog čega ste se odlučili za jezičnosavjetničku problematiku u svojemu doktorskom radu?
– U hrvatskomu jezikoslovlju gotovo se nije pisalo o jezičnosavjetničkoj literaturi i to uopće nije istraženo ni opisano. Čak ni mnogi jezikoslovci nisu znali za sve naslove jezičnih savjetnika, a posebice za mnoge jezične savjete koji su pisani tijekom nekoliko stoljeća, gdje su objavljivani, s kojom svrhom i slično. Ukratko, jedna neistražena i neobrađena jezična tema u hrvatskomu jezikoslovlju i to je trebalo učiniti. Uz to, ja sam savjetodavac i ta mi je tematika poznata i volim ju istraživati.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– U radu je obrađeno 59 hrvatskih jezičnih savjetnika koji su napisani u razdoblju od sto i jedne godine (1904. – 2004.), raščlanjeni prema njihovoj genezi, strukturi, osobitostima, ali i tipičnostima te utjecaju koji su imali u vremenu objavljivanja i nakon njega.
Svih 59 jezičnih savjetnika zorno su istraženi kao i njihovi autori, mnoga i različita stajališta, koncepcije, stil, način i vrijeme prvotnoga objavljivanja jezičnih savjeta, primjerice u novinama, časopisima ili drugim glasilima.
Rad ima 385 stranica podijeljenih u sedam cjelina, obuhvativši gotovo pet stoljeća s naglaskom na spomenuto razdoblje sto i jedne godine.
Dakle, u radu je opisano i istraženo jedno podulje jezikoslovno razdoblje, što je rijetkost u znanstvenim istraživanjima, ono nije provedeno suhoparno, dapače postavljeno je u suodnos s političkim i povijesnim prilikama koje pridonose potpunijoj raščlambi spomenute teme
Koji je prinos znanosti ovoga rada?
– Ne želim biti lažno skroman, mislim da je ovaj rad višestruko vrijedan prinos jezikoslovnoj znanosti, ponajprije zato što su na jednomu mjestu skupljeni, raščlanjeni, usustavljeni i opisani svi hrvatski jezični savjetnici i savjeti, posebice oni koji su napisani u stoljetnomu razdoblju (1904. – 2004.), zatim što je ta tematika sada poznata, oživljena i uzdignuta na razinu drugih jezikoslovnih vrsta, primjerice gramatičkih, rječničkih i pravopisnih.
Sada je savjetnička literatura, kao jedna od normativističkih, izašla iz sjene i stoji ravnopravno s drugima jer 70 naslova jezičnih savjetnika i gotovo bezbroj jezičnih savjeta u svim glasilima (medijima) daju joj za pravo.
Jezičnosavjetnička literatura
U svijetu ravnopravno stavljaju savjetničku literaturu uz bok gramatičkoj, rječničkoj i pravopisnoj. Sada sam se vratio s međunarodnoga znanstvenog skupa održanom u Grazu i tamo savjetničku literaturu najozbiljnije proučavaju. Vido sam radove, planove, projekte i dr. Pozvali su me da održim predavanje baš o jezičnosavjetničkoj literaturi u Hrvatskoj i prihvatio sam.
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Puno. Svaki je znanstveni rad dug, trnovit i neizvjestan. Ja sam profesor u nastavi i novinar suradnik u svim glasilima (novine, radio, televizija), gotovo 30 godina, bavim se jezikom i jezičnosavjetničkom tematikom. Prije 14 godina objavio sam prvi jezični savjetnik “Pravilno govorim hrvatski”, magistrirao sam o savjetničkoj literaturi 2003., i od tada sam radio na doktorskomu radu iako je moj cijeli jezikoslovni rad utkan u moju disertaciju. Zapravo mojih 67 naslova od čega 23 knjige te moji stručni i znanstveni radovi, koji su također sastavnim dijelom završnoga rada, konačan su rezultat u dugogodišnjemu istraživanju. Uz navedeno, pri izradi same disertacije služio sam se svom raspoloživom literaturom koja je bila dostupna.
Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom?
– Hoću jer su jezičnosavjetnička literatura i rad potrebni svakomu jeziku, a posebice našemu, i danas, iako mnogi ne će odmah u to povjerovati. Takvu literaturu njeguju jezici s dugim postojanjem, primjerice francuski, njemački, talijanski, ruski i dr.
Nama je posebice potrebna jezičnosavjetnička literatura jer se hrvatski jezik slobodno razvija tek od 1990. Znademo da je sjedinjenje sa srpskim počelo još od Bečkoga dogovora 1850., nastavilo se preko hrvatskih vukovaca krajem 19. st. pa onda preko Kraljevine Jugoslavije i razdoblja od 1945. do 1990. U spomenutomu razdoblju hrvatski jezik puno je rashrvaćivan, tako da ovih 20 godina slobodnog razvitka nije dovoljno da se sve posloži u jeziku onako kako bi trebalo. Jezični savjeti i savjetnici nas jezikoslovca su važni i oni najizravnije i najučinkovitije upozoravanju na pogrješke i daju pravilna rješenja.
Čime se trenutačno bavite i hoćete li svoju disertaciju objaviti kao knjigu?
– Sada pišem nekoliko radova i to je što nas tjera da smo u žiži znanstvenih tijekova. Znanstvenik nikada ne smije stati. Rekao bih Vam da pripremam nekoliko knjiga, ali ne mogu to reći jer će biti neozbiljno da pripreman više knjige odjednom. Mogu Vam reći i to ste pitali, objavit ću svoju disertaciju pod naslovom “Povijest hrvatskih jezičnih savjetnika”. Pretvoriti doktorski rad u knjigu uvijek je velik zahvat, u mene posebice jer imam i drugih nakana, osim onih što zahtijeva pisanje knjige u odnosu na disertaciju. Puno je drugačije, primjerice svrha, teze, sadržaj, metodologija, opseg, stil i sl. Uz to mi još preostaje proučiti 10-ak novih jezičnih savjetnika koji su objavljeni nakon 2004. do kojega je razdoblja obuhvaćao moj rad. Takva je knjiga potrebna hrvatskomu jezikoslovlju i to moram napraviti.
Vi ste baš zapeli da jezično savjetništvo uzdignete na ravan s gramatikama i rječnicima?
– Upravo tako jer je jezično savjetništvo težak i odgovoran posao. U cjelini gledajući hrvatsko jezikoslovlje, unatoč ovako velikom broju jezičnih savjetnika, ipak nije imalo puno savjetodavaca s obzirom na dugu jezikoslovnu znanost koja aktivnije počinje još od 16. stoljeća. Ozbiljnije jezično savjetništvo pojavilo se relativno kasno usporedi li se ono s pojavom prvih rječnika, gramatika, pravopisa ili književnih djela. Hrvatsko jezično savjetništvo nastalo je stjecajem povijesnih i političkih prilika te potrebe da se sačuva izvorni hrvatski jezik kako ne bi podlegao pod tuđi utjecaj i tako zauvijek nestao. U očuvanju i opstojanju hrvatski savjetodavci učinili su puno pa je njihova velika zasluga što je danas hrvatski jezik svoj i samostalan.
Sad doznajem da puno radite, a odmor, putovanja, prijatelji…?
– Čovjek kada uđe u znanstvene vode nikada nema ni sekunde slobodne, uvijek ima čitati, istraživati, otkrivati i pisati. Mene je to odavno spopalo i najčešće sam sretan što je tako, ali me nekada uhvati i zapitam se, zašto je to mene zapalo jer mnogi moji prijatelji imaju toliko slobodna vremena, putuju, igraju tenis, balote, zabavljaju se, a ja moram čitati i pisati i još me zezaju jer imaju mnogi i nekoliko puta veću zaradu od moje.
Samostalnost hrvatskog jezika
A sada prijeđimo na aktualna jezična pitanja koja zanimaju ne samo jezikoslovce, nego i prosječna čitatelja. Primjerice pravopisna tematika. Zašto Hrvati imaju pet, a ne jedan pravopis. I Vi ste nedavno objavili pravopis, je li to šesti hrvatski pravopis?
– Dobro ste kazali. Mi Hrvati imamo više pravopisa i svi su u uporabi, a bilo bi normalo da je samo jedan. Najprije smo se služili tzv. londoncem (Hrvatski pravopis, Babić-Finka-Moguš), od 1990. do 1994., onda je taj pravopis dijelom izmijenjen da bi njegovo IV. izdanje jedino do sada dobilo službeni status. Onda je došao 2001. Pravopis hrvatskoga jezika Anić-Silić koji nije odobren u službenu uporabu iako ga je tada mjerodavno Ministarstvo novčano potpomoglo. Zatim dolazi 2005. Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš koji ima preporuka MZPŠ, ali to ne znači da ima službenu uporabu. Nakon dvije godine (2007.) slijedi Hrvatski pravopis Badurina-Marković-Mićanović, te na koncu 2009. Hrvatski pravopis Babić-Moguš. Ja svoj pravopis 2010., ne brojim kao šesti jer se on priklanja inačici Babić-Ham-Moguš. Sad čujem da se priprema i sedmi pravopis. Nakon svega, sve je moguće. Međutim, sve ovo nije uobičajeno ni normalno. Nije dobro ni za građane, struku, jezikoslovlje. Hrvati trebaju jedan jedinstven pravopis! U cijeloj ovoj pravopisnoj zbrci, da ne kažem kaosu, dobro je što se svi pravopisi malo razlikuju, još su na stazi sve pravopisne inačice – pravila pa zapravo bilo kako pisali, u redu je.
Koliko Hrvati pravilno govore hrvatskim standardnim jezikom nakon 20 godina slobodnoga razvitka i učenja svojega jezika?
– Još nedovoljno dobro, iako je očit pomak nabolje. Zapravo, oni koji su htjeli naučiti pravilan hrvatski jezik, to su učinili jer je objavljeno, kao što sam rekao, niz dobrih jezičnih savjetnika koji govore što je (ne)pravilno u hrvatskomu standardnom jeziku. Primjerice moj jezični savjetnik Pravilno govorim hrvatski 4 na 300 stranica upozorava na najčešće pogreške.
Problem je u tomu što u Hrvatskoj i sada ima onih koji ne žele učiti hrvatski jezik, čak i ne priznaju da je hrvatski jezik samostalan i jedinstven. Neki to i ne skrivaju iako rade na kroatističkim studijima u Hrvatskoj gdje primaju plaću. Mnogi dokazuju da je jedan jezik za Hrvate, Srbe, Bošnjake i Crnogorce, iako to nikada nije bilo, ni onda kada je bio i službeni naziv hrvatskosrpski, recimo za obje Jugoslavije. Hrvatski jezik je sličan spomenutim jezicima, ali nije isti jer su razlike vidljive i očite. Hrvatski se jezik otpamtivijeka razvijao samostalno, imao svoju pisanu riječ, bogatu izvornu književnost i tradiciju, jezičnu literaturu koja se može staviti uz bok najstarijim svjetskim jezicima.


Životopis


Ilija Protuđer rođen je 1957. u Tomislavgradu gdje je završio osnovnu školu dok je srednju pohađao u Mostaru.
U Splitu je na Pedagoškoj akademiji 1979. diplomirao hrvatski jezik s književnosti te ruski jezik, a na Filozofskome fakultetu u Zadru 1982. završio je hrvatski jezik s književnosti.
Na Sveučilištu u Zadru, na njegovu Poslijediplomskom studiju iz jezikoslovlja (lingvistike), obranio je magistarski rad naslovljen “Hrvatski jezični savjetnici od 1990. do 2000.”.
Na istom sveučilištu obranio je i doktorski rad “Hrvatski jezični savjetnici od početaka do danas (1904. – 2004.)”.
Od diplomiranja do danas, dakle punih 28 godina, stalno radi u nastavi predajući hrvatski jezik, a isto toliko je bio novinar – suradnik u Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskome radiju i televiziji, Dubrovačkome vjesniku, Hrvatskome slovu i dr.
Zbog zapaženoga rada u svim vrstama glasila primljen je u Hrvatsko novinarsko društvo.
Na Hrvatskoj televiziji surađivao je dvije godine u emisiji “Riječi, riječi, riječi”, a objavljivao je jezične komentare u emisiji “Hrvatski u zrcalu” u kojoj su se pojavljivali najbolji hrvatski jezikoslovci.
Na Radio Splitu više od dvije godine, gotovo iz dana u dan, emitirani su njegovi jezični savjeti koji su prije objavljeni u njegovu jezičnom savjetniku Pravilno govorim hrvatski 1997., 1978., 2000., 2004.
U onda popularnome i čitanome Vjesnikovu jezičnom savjetniku, pisao je članke o (ne)pravilnostima u hrvatskome jeziku. Od vremena do vremena piše i u drugim novinama i časopisima (Jezik, Kolo, Hrvatski …).
Na području prosvjetnoga rada ostvario je zapažene rezultate pa ga je Učiteljsko vijeće OŠ Pujanki Split, gdje sada radi, predložilo za unaprjeđenje u učitelja mentora, a Zavod za školstvo Republike Hrvatske to odobrio. Zbog iznimnih zasluga u prosvjetnome radu 2003. dobio je Ministrovo priznanje.
Posljednjih je osam godina predavač i suradnik Filozofskog fakulteta iz Zagreba, zadužen za praktičnu nastavu svim studentima iz Dalmacije koji studiraju na istoimenome fakultetu.
Također istu suradnju ima i sa Sveučilištem u Splitu, odnosno s Filozofskim fakultetom od akademske 2004./2005. godine.
Gotovo većina učenika iz 900 osnovnih i 350 srednjih škola u Hrvatskoj, ali i učenici iz hrvatskih škola u BiH, služe se njegovim objavljenim naslovima (ukupno 67) za što je do sada dobio puno pohvala od učenika, učitelja i profesora.
Ministarstvo znanosti, prosvjete i športa odobrilo je njegov jezični savjetnik “Pravilno govorim hrvatski” za uporabu u školama.
Do sada je objavio 67 naslova: 23 knjige (dvije knjige publicističke proze, a ostale iz jezikoslovlja), zatim 31 publikaciju – jezičnih podsjetnika (mementa) za učenike osnovne i srednje škola, devet zbirka podsjetnika te četiri naslova ispita znanja za OŠ.
Objavio je članke u našim jezičnim časopisima i zbornicima; Hrvatski (2003.), Jezik (2004), zatim u časopisu Kolo (2004), Zbornik – Zadarski filološki dani II, 2009. i drugi, a prihvaćeno mu je nekoliko jezikoslovnih članaka koji će se objaviti u našim reprezentativnim časopisima. Sudjeluje na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima.
Kao školski profesor bavio se glumom i režijom te sudjelovao na školskim, gradskim i županijskim natjecanjima, uredio sam više školskih listova, održao zapažena predavanja po školama te govorio na jezikoslovnim tribinama i predstavljanjima u Splitu, Šibeniku, Kninu, Tomislavgradu, Uskoplju, Solinu, Makarskoj…