Andersonova flauta za vječnost

Škotski agronom sigurno bi danas bio ponosan na činjenicu da je njegovo ime i prezime nedavno proslavilo 50 godina postojanja na svjetskoj sceni. No to ime nije u upisano u kakav poljoprivredni vodič nego u povijest rock and rolla. Koncert Jethro Tulla jedne od najdugovječnijih rock skupina, zasigurno je glazbeni događaj godine. Rasprodana Mala dvorana Doma sportova u Zagrebu okupila je Tullovce od 7 do 77 godina, među njima mnoge Zadrane. Vidjeti Iana Andersona, karizmatičnog flautistu i vođu ove skupine koja je prije 50 godina počela osvajati svijet iz engleskog Lutona, kako u 72. godini još uvijek “mahnito” svira virtuozno adaptirane uspješnice, podjednako je zanimljivo svima onima koji glazbu ne slušaju kao tonsku kulisu shopping centara.
Jethro Tullova glazba nije za ples. Nije za svadbe i sprovode i maturalne zabave. To je hommage glazbenim neobičnostima koje su u Zagrebu demonstrirali uz Iana Andersona mlađahni gitarist Florian Opahle, bubnjar Scott Hammond, klavijaturist John O’Hara i basist David Goodier. Raspon njihove glazbe ogleda se u mnogobrojnim žanrovima i glazbenim stilovima. Od početka, 1968. Jethro Tul se ogledao u bluzu, progresivnom rocku, jazzu, pastoralnom rocku, pa preko “elektronike” i Under Wrapsa sve do današnjih dana kad se rock, poput laviranog tuša, pomalo stapa s komornom glazbom.
Zagrebački koncert bio je podijeljen u dva dijela. Prvi dio posvećen je starijim radovima od prvog albuma This Was kao što su My Sunday Feeling i Dharma for One, ali kad su Tullovci odsvirali svevremenske uspješnice poput Tick As A Bricka ili obrade Bachove suite Bouree, “narod” se digao na noge. Između svake pjesme, na velikom ekranu na pozornici, mijenjali su se čestitari poput gitariste Black Sabatha Tony Iommia koji je bio član Jethro Tulla svega nekoliko dana. Bio je tu i Mick Abrahams iz postave 1967-68. te legende iz najjače postave basist, a danas slikar Jefrey Hammond-Hamonnd i klavijaturist, a danas australijski građevinski poduzetnik John Evan, Steve Harris iz Iron Maidena i mnogi drugi.
Drugi dio bio je posvećen uspješnicama Heavy Horses, Aqualung, Park on Freeway te madrigalu Pastime In Good Company. No već više od 30 godina, koncert završavaju urnebesnim Dahom lokomotive (Locomotive Breath) koji s ironijom ukazuje na perone besmisla kojima svaki dan šetamo. Ne uspravni, nego na koljenima jer je, po Ianu Andersonu, Bog ukrao uputstvo dok lokomotiva nezaustavljivo jurca.
No godine čine svoje pa je Ian Anderson morao potražiti pomoć u pjevanju. S ekrana su mu neke dionice pomogli pomoćni pjevač i pjevačica dok je na stageu to činio David Goodier. No u sviranju flaute Anderson je pokazao da mu nema premca u svijetu. Nekadašnji buntovnik pa i bogohulnik u pjesmi My God, danas je sve češći gost komorne glazbe, ali i sakralnih okupljanja u engleskim katedralama.
Uživajući u glazbi koju pola stoljeća izvodi Jethro Tull, band kroz kojeg je prošlo više od 30 vrsnih glazbenika, malo tko je u zagrebačkom Domu sportova shvatio da ovaj band zapravo više ne postoji. Službeno, a nakon odlaska gitariste Martina Barrea band egzistira kao Ian Anderson Band. No ime koje su u povijest uklesala dva Škota, sjajit će svima, a ne samo onima iz Andersonove pjesme Too Old To Rock And Roll. Too Young To Die (prestar za Rock And Roll, premlad za smrt pr. aut.).
– Ovo nije bio koncert za one koji prvi put dolaze na koncert Jethro Tulla. Tužno je bilo vidjeti tako velikog glazbenika kojem su godine ipak postavile vokalne granice. No njegova flauta dopunjena svirkom ostalih članova banda, umnogome je taj osjećaj sanirala. Igrom slučaja odgledao sam koncert s više pozicija u dvorani. No u svim kutovima iste, vidio sam spokojna lica koja uživaju u nečem, mogli bi se reći vrhunaravnom. Prosjek 30-40 godina, ali i puno mladih “nacijepljenih” na dobru glazbu koji su u mirovinu došli ispratiti veliku ikonu rock and rolla, rekao nam je na kraju koncerta direktor jednog od zadarskih komunalnih poduzeća, veliki ljubitelj Jethro Tulla.