‘Prošao sam kao zarobljenik kroz tri špalira, bio je to užas i jedno od mojih najgorih ratnih iskustava’

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Ispovijest Predraga Freda Matića
Nemam dvojbi da je sudjelovanje u špaliru ratni zločin. Kad se sluša o seksualnom zlostavljanju, najčešća je pomisao silovanje, ali postoje i druge vrste takvog nasilja
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Predrag Fred Matić

Nakon uhićenja dvojice Srba iz Negoslavaca, osumnjičenih za sudjelovanje u počinjenju ratnog zločina na farmi Ovčara 1991., ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved pohvalio se da je to posljedica istraga započetih u mandatu njegove Vlade, najavio njihov nastavak i poručio pravosuđu da očekuje da i ono sada odradi svoj posao.

​Predrag Fred Matić, koji je na čelu resora branitelja bio u Vladi Zorana Milanovića, tvrdi da se on nije bavio ovakvim stvarima, premda je pokušavao doći do informacija o osobama koje se još vode kao nestale u Domovinskom ratu.
– Mi smo se držali djelokruga Ministarstva branitelja, nismo davali naloge sudovima. Nije nam to padalo na pamet. Ali, pukovnik Ivan Grujić i ja poduzimali smo puno toga, čak i privatnim kanalima, kako bismo doznali nešto o nestalim osobama. Što se tiče ratnih zločina, naravno da smo u svakoj prigodi isticali da ta kaznena djela ne zastarjevaju i da počinitelji moraju biti kažnjeni.

​Tribine o nestalima

Koliko ste imali uspjeha u potrazi za nestalima?

– Kad su u pitanju ti brojevi, teško je o tome govoriti jer je riječ o delikatnoj stvari. Kako vrijeme prolazi, sve je veći problem doznati sudbinu nestalih osoba. Ja sam kao ministar odlučio i da se na popis nestalih stave hrvatski državljani srpske nacionalnosti, pa je ova brojka s 900 odmah porasla na 1.700. Uveli smo i tribine na kojima se u srpskim selima razgovaralo o nestalima. Uglavnom, ta naša, kako su je zvali, nenarodna, protuhrvatska vlast godišnje je prosječno pronalazila stotinjak ljudi odnosno njihovih posmrtnih ostataka. Oreškovićeva i ova sada Vlada ukupno su pronašle doslovno tri branitelja, ali ih čelnici tih pojedinih udruga, koji su strogo stranački opredijeljeni, svejedno obasipaju hvalospjevima. A zapravo se radi o tome da su u Vukovaru otvorili ured za nestale osobe, u kojem je zaposlen čovjek obiteljski vezan za predsjednicu jedne od tih udruga, pa zbog toga u zvijezde kuju sadašnju Vladu. Medvedovo ministarstvo se jako angažiralo i u pronalaženju grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, ali i u tom smo segmentu mi bili efikasniji. Međutim, kažem, pohvale su jedino za njih rezervirane. Inače, neki dan sam u svom uredu u Bruxellesu analizirao sa suradnicima izjavu ministra Medveda o incidentu na Markovom trgu, u kojoj je govorio o tome da treba poštovati institucije i slično. To kao da je bila moja izjava o događajima u Savskoj, kad su upravo on i njegovi demonstrirali protiv nas.

Jeste li kao ministar možda tribinu održali i u Negoslavcima?

– Upravo nam je ta tribina bila prva, uz jako dobru posjećenost i prisustvo pravoslavnih svećenika. Nažalost, u katoličkoj biskupiji su mi rekli da su im baš taj dan svi svećenici zauzeti drugim obvezama. Sjećam se odlične suradnje s načelnikom općine Negoslavci Dušanom Jeckovom. Na toj tribini smo, kao i na ostalima, pozivali ljude da nam daju informacije o nestalima. Ako ih netko ima, uvjeren sam da su to stanovnici Negoslavaca.

I jesu li vam tada rekli što korisno?

– Nažalost, ne. Ali, smatram da je ta tribina bila pun pogodak već zbog same činjenice da su skupa sjedili Srbi i Hrvati i razgovarali. Moja glavna misao iza tih tribina bila je da svaka majka jednako plače. Do tada su naši mislili da plaču samo hrvatske majke. Druga je stvar kada Hrvat ispriča da mu je nestao netko iz obitelji, a onda se javi Srbin i kaže da i njemu nema oca ili brata. Trebalo je nastaviti s ovakvim tribinama, ali nakon što su se »šatoraši« pojavili, sve je to zaustavljeno.

​Dokle god treba

Ta dvojica Srba iz Negoslavaca su možda abolirani, odazivali su se u policiju na informativne razgovore, nisu pobjegli iz Hrvatske.

– Ne znam detalje njihovog slučaja, ali činjenica je da su iz Hrvatske mahom otišli oni koji su imali novac i mogli si priuštiti život u Srbiji. U Veterniku, na ulazu u Novi Sad, cijelo je naselje vukovarskih Srba. Oni, nazovimo ih klošari, a koji nisu bili imućni, svjesni su bili što su počinili u ratu, ali nisu bili u stanju napraviti si kuću u Srbiji, pa su ostali i nadali se da nikad neće doći dan njihovog uhićenja. Kako je vrijeme odmicalo, postajali su uvjereniji da su se izvukli, ali dobra je stvar da ratni zločini ne zastarjevaju. I na dan smrti može te policija skupiti.

Jeckov, koji je još načelnik Negoslavaca, kad su ti ljudi bili privedeni zapitao se – dokle to više.

– Razumljiva mi je njegova briga za sumještane. Ali, moj je odgovor dokle god treba. Naciste su i kao starce, u nosilima, dopremali iz Amerike na suđenja. Ako Srbi žele da to prestane, neka kažu što znaju o tome tko je sudjelovao u počinjenju ratnih zločina i da ih se onda sve odjednom privede. Obični su vojnici nešto drugo. Ja sam bio u Zboru narodne garde, njihov je odabir bila Krajina i ne mogu im oduzeti to pravo.

Tu dvojicu se sumnjiči da su bili u špaliru koji je na Ovčari dočekivao hrvatske zarobljenike iz Vukovara.

– Znam ja itekako što je špalir, kroz tri sam ih prošao, u Stajićevu, Nišu i Srijemskoj Mitrovici. Htjeli su nam tim zlostavljanjima odmah strah utjerati u kosti. Špaliri su bili užas, strava, jedno od mojih najgorih ratnih iskustava. U Stajićevu sam s bratom nosio ranjenika, misleći da nas zbog toga možda neće dirati, ali ubili su Boga u svoj trojici. Nisam se mogao niti zaštititi jer sam nosio ranjenika.

Nemate, znači, dvojbi je li sudjelovanje u tom takozvanom špaliru ratni zločin.

– Ne. Kad se sluša o seksualnom zlostavljanju, najčešća je pomisao silovanje, ali postoje i druge vrste takvog nasilja. Bilo je u špaliru puno udaraca čizmama i batinama među noge i ima zabilježenih slučajeva da su dečki ostali sterilni. Bilo ih je s toliko nateklim testisima da ljudi nisu mogli hodati.

Bi li ti Negoslavčani mogli reći da su ih natjerali da tuku hrvatske zarobljenike, da su strahovali za vlastiti život?

– Mogu, mogu. Ja bih potpisao da im se smanji zatvorska kazna ili čak oslobodi ako otkriju tko ih je na to prislilio. Uvijek me nalogodavac više zanima, mislim da je jedinstven stav Vukovaraca da puki izvršitelji nisu toliko bitni.

​Treba li to meni?

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac također je imao primjedbi na policijsku akciju u Negoslavcima, tvrdi da se kazneno progoni samo Srbe.

– Grubo to zvuči, ali moje mi iskustvo govori da je omjer ratnih zločina što su ih počinili Srbi i Hrvati 10:1. Daj Bože i da uhićenja budu u tom omjeru. Osobno se odričem svakog hrvatskog zločinca, reagirao bih u ratu da sam bilo koga našeg vidio da krši međunarodne konvencije. S tim u vezi nemam milosti niti prema rođenom bratu. Zato bez bojazni putujem u Srbiju, znam da sam u ratu radio sve viteški čisto. Iz tog sam razloga i u dobrim odnosima sa Srbima iz Vukovara. Kad smo kod toga, postoje dvije osobe o kojima kad u Vukovaru pričaš s ljudima ne znaš jesu li oni Srbi i Hrvati, to su Blago Zadro i Juraj Njavro.

Baš o Zadri takav međunacionalni konsenzus?

– Zadro je bio fenomenalan vojnik. Ali, Srbi su svjedočili kad im je govorio da im nitko neće ništa učiniti ako ne dignu ruku na Hrvatsku i budu lojalni. I sam je u ratu zaštitio neke srpske civile i zbog toga se Zadru poštuje. Nije od Srba koji su za vrijeme rata bili u vukovarskim podrumima tražio da se bore s nama, dovoljno mu je bilo da se ne nalaze na neprijateljskoj strani. Što se doktora Njavre tiče, godinama sam radio s njim i nikad od njega nisam čuo nešto loše o bilo kome, volio je svoje i nikoga nije mrzio.

Za mjesec dana je Kolona sjećanja u Vukovaru.

– COVID će, kao i na parlamentarnim izborima, pomoći HDZ-u. Nije im sada lako ići u Vukovar kod Ivana Penave. Neće biti nenarodne kolone kao 2013., ali neće se tamo vladajući dobro osjećati.

Mislite da će im Penava nešto prirediti?

– U najmanju će ih ruku ignorirati. Korona će im ići u prilog jer će vjerojatno biti manje ljudi u Koloni.

Dolazite li 18. studenog u Vukovar?

– Možda. Prošle godine je iza mene išla skupina HOS-ovaca i vikali su da su oni Franjine ustaše i svašta dobacivali. Zapitao sam se treba li to meni. Na taj dan ljudi se u Vukovaru moraju dostojanstveno ponašati. Dok sam bio ministar svima sam govorio, kad ste u Vukovaru, mir, tišina, poniznost, u Kninu su, na Dan pobjede, pjesma, vika i janjci uz cestu.

​Jedina brana HDZ-u

Ponovno ste izabrani u Predsjedništvo SDP-a, imali li to još smisla?

– SDP je i dalje jedina brana HDZ-u. Neki sam dan rekao da su svi ostali wannabe stranke, možda sam pretjerao i ispričavam se zbog toga, ali smatram da su HDZ i SDP još uvijek jedini sposobni mijenjati ovu državu. S tim da HDZ mijenja Hrvatsku na način da je razvaljuje. Fenomen je da što više kradu, što više imaju afera, bolje prolaze na izborima. Birači SDP-a su rigorozni, zato i jesam u toj stranci. Ako ne ispunimo njihove kriterije, oni za nas više ne glasaju i to je u redu. Nemam ništa protiv novih političkih platformi. Ali, često nove političke platforme uglavnom govore o tome što neće. Može to biti simpatično i popularnost im raste, ali velika stranka, koja ima resurse i infrastrukturu za pretendirati na najveću odgovornost za državu, ima i obvezu reći odakle ćemo, primjerice, imati struju ako, zbog zagađenja, zatvorimo termoelektrane.

Možda su među tim novim lijevim inicijativama i vaši budući koalicijski partneri, s kojima ćete formirati parlamentarnu većinu.

– Točno i vjerujem da će biti tako. Ne govorim ništa čime bih onemogućio našu buduću suradnju, ali, ponavljam, alternativa HDZ-u je i danas isključivo SDP. Uz snažan SDP, HDZ bi drhtao s tom svojom većinom od samo 76 zastupnika.

Jeste li zadovoljni kako je startao Peđa Grbin?

– Prerano je za bilo što o tome reći. Sjećam se kako je Davor Bernardić je od prve sekunde dočekan na nož, tu praksu treba prekinuti…

… niste mu ni vi na početku pljeskali.

– Istina, nisam mu uručio cvijeće jer nije bio moj izbor. Ali, kad je netko izabran ne smije mu se na svakom koraku podmetati noga. Nisam Bernardiću pravio probleme, bio sam lojalan član SDP-a. Nije ni Grbin u startu Bernardiću podmetao nogu, čak je nakon suspenzije nastavio u Saboru raditi s jednakim entuzijazmom, nije tankirao. Stoga mi je žao što se njemu ovo sada događalo. Očekujem da Grbin konsolidira stranku, da prestane podjela moji – tvoji.

Pretpostavljam da očekujete da Grbin preraste u političkog lidera koji će biti pravi Plenkovićev oponent.

– Svakako, ali ne može on ništa sam, mi smo tu da mu pomognemo u konfrontaciji s tim stjegonošama borbe protiv korupcije, kako je Branko Bačić nazvao HDZ. Volim crni humor, ali to od Bačića ipak je bilo previše. Zamislio sam scenu poput one na Danu sjećanja u Vukovaru, kada se najavljuju nositelji različitih zastava, pa bi netko mogao reći – neka istupi Branko Bačić iz HDZ-a, stjegonoša u borbi protiv korupcije. No, što je kazao Plenković, on može kako hoće. Doduše, kod nas u Slavoniji ima i dodatak, ali ne možeš dokle hoćeš.

 

Milanović uvijek ima »potez viška«

U posljednje vrijeme vjerojatno nema političara ili javne osobe koje se ne pita za mišljenje o istupima predsjednika Zorana Milanovića.

– Jako ga volim i poštujem, četiri sam mu godine bio ministar i nikad s njim nisam imao nikakvih problema. Ali, usporedio bih ga s nogometašem koji predribla tri, četiri protivnika i onda izgubi loptu. Komentator tada kaže bio je to potez viška. Tako je i kod Milanovića, nerijetko ima rečenicu viška. Ispravno je u Jasenovcu izjavio da ploču HOS-a s natpisom »Za dom spremni« treba maknuti, ali tu nije stavio točku, nego je rekao i da je treba baciti, što je bilo suvišno. Ili, kada su Dalija Orešković i Marijana Puljak izvele onaj performans, dovoljno je bilo da Milanović kaže da mu se to ne dopada, da je bilo glupo, ali da na to imaju pravo. Mislim da obračun s njima nije bila razina predsjednika Republike. Čuli smo se telefonski o ovoj temi i rekao sam mu da mu je moj prijateljski savjet da se iskulira koliko god može.

Je li se iskulirao od kada ste mu to savjetovali?

– Razgovarao sam s njim poslije slučaja Žarka Puhovskog, nisam čuo da se nakon toga još s nekim svađao. Milanović je takav, on ne govori, poput Stipe Šuvara, da će reći popu pop, a bobu bob, pa od toga odustane. Ipak, sada je predsjednik Republike. Povrh toga, političku desnicu on nikad neće pridobiti, ali ovakvim bi istupima mogao izgubiti dio ljevice i građanskog centra. Makar ga ta desnica ovih dana veliča, što me brine. Ima Milanović dobru školu sa »šatorašima«, nadam se da je iz nje izvukao pouke.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno