Pušiona

Slika korisnika admin
STUPIDNO, KRETENSKI, LICEMJERNO I DEGUTANTNO

Novinari "Istrage" su dosljedni u svome davljenju temama koje bi kod normalnog čovjeka trebale izazivati samo gađenje. I ovaj put je bilo krvi, tučnjave, masakriranja, maltretiranja, i svega što nas veseli gledati i slušati. Kada već toliko vole otkrivati razne kriminale, što se ne pozabave s onim što nam cijelu zemlju vuče na dno, a ne sa susjedskim prepucavanjima oko brazde? No, bilo je u ovoj emisiji još nešto zanimljivo. Mogao sam se kladiti da će baš oni govoriti protiv zakona o pušenju. Da, baš su oni pozvani da o tome govore.

Dakle, oni su se drvljem i kamenjem obrušili na zakon o pušenju. To rade tako da su razgovarali s Oliverom Dragojevićem, popularnim Jolom i Lepom Smoje. Oliveru je sve svejedno i jedini mu je problem u životu gdje će popiti jutarnju kavicu i zapaliti cigaretinu. Joli je ionako cilj, kako mu samo ime govori, biti što više na televiziji, a Lepa Smoje, inače kulturna žena, valjda ide svemu u opoziciju, pa i ovome. Šteta što s njom nisu pričali o tome kakve su probleme ona i pokojni Smoje imali zbog svojih političkih stavova kada je počinjao rat. E, ali o tome ovi iz Istrage radije ne bi. Oni za zakon o pušenju koriste sljedeće pridjeve. Citiram: stupidno, kretensko, licemjerno i degutantno. Zanimljivo. Baš to ja mislim o njihovoj emisiji. Stupidna je, kretenska, licemjerna i degutantna. Ovo sada slobodno mogu napisati jer me, s obzirom da su to njihove riječi izrečene u javnosti, ne mogu tužiti. To bi s njihove strane bilo stupidno, kretenski, licemjerno i degutantno.

SEOSKI DERNECI

Prošli tjedan jedna od glavnih tema na našim televizijama je bilo gostovanje Dinama u Unešiću. Moram priznati da ne znam gdje je to mjesto, ni koliko je veliko, ali činjenica da su, bez obzira na nizak nivo domaćeg nogometa, uspjeli daleko dogurati u Hrvatskom kupu ipak nešto govori. Taj njihov klub se zove "Zagora" i natječe se u trećoj ligi što dovoljno govori samo za sebe, a tu rezultat ionako nije bitan. Bitno je to da se Dinamo opet vratio tamo gdje mu je mjesto, na derbije s ovakvim timovima. Jer budimo realni, i po kvaliteti i po mentalitetu nije za bolje. Naši su mediji od toga napravili cirkus, s obzirom da o normalnim europskim utakmicama mogu samo sanjati. Na sve se strane govorilo o toj utakmici, koliko se požderalo, koliko se polokalo, što je mudroga ovaj put rekao Mamić, i slične bedastoće, koje veze nemaju sa sportom, a bogami ni s rezoniranjem čovjeka normalne kulture i inteligencije. Najodvratnije je bilo kada su se hvalili podacima o tome koliko je alkohola popijeno na taj dan, što je jedan zadovoljno popratio komentarom o tome da su se sokovi najmanje konzumirali. E moji balkanski primitivci...

SEOSKI DERNECI 2

Kada smo kod tog povijesnog događaja, ne mogu a ne napomenuti da tamo živi navodno velik broj navijača Dinama. Malo čudno s obzirom da se nalaze u srcu Dalmacije gdje bi po nekoj logici i običaju svi trebali navijati za Hajduk. Koliko je meni poznato, navijači Hajduka i Dinama se mrze, tuku međusobno, razbijaju jedni drugima automobile i rade slične patriotske stvari. Tim više čudi podatak da je utakmici prisustvovao i njegovo veličanstvo Thompson, kao navijač Dinama. Nakon pustog dičenja svojim korijenima, zavičajem i sličnim stvarima, on navija za Dinamo. A kada smo kod velikog hrvatstva, malo me čudi da se toliki domoljub nazvao po američkoj pušci. Bio bi domoljubniji neki pravi domaći naziv, npr. Marko Perković Kubura, Sačmarica ili tako nekako. Ali vratimo se mi njegovu navijanju. Sada svi žestoki Dalmatinci i lokalpatrioti koji mrze Zagreb i Dinamo znaju da im omiljeni pjevač navija za neprijatelja. Što ćemo sada?

OKLEN PARE!?

Ovoga ljeta bio ja, po običaju, u kulturnom društvu, sastavljenom manje-više od inteligentnih obrazovanih ljudi, među kojima je bila i jedna novinarka i voditeljica s Hrvatske televizije. I ta, meni draga osoba, imala je sa sobom neku spravu malo veću od mobitela koja joj je služila za slanje poruka i za razgovor. Objasnila nam je da je to "iPhone" (malo čudno izgleda, ali se tako valjda piše), neka nova sprava malo veća od mobitela. Kratko smo ga razgledali, zaključili da ima veliki ekran na kojem se bolje vide slike, i to nam je bilo dovoljno. Zaboravio sam na njega istog momenta, sve dok nisam prošli tjedan na televiziji vidio kako ljudi čekaju po suncu i kiši, po gladi i žeđi ne bi li kupili svoj primjerak, i to valjda nakon predbilježbe. Znači, ne dobili, nego kupili. I to znate za koliko? Sedam tisuća kuna. Da, skoro 1000 eura. Zamislite, tko tako dobro živi da može kupiti tako nešto i još čekati u redu? Ustvari, stvar je sljedeća. Znam puno ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem, ali ipak uvijek imaju skupi mobitel. Mislim da znam zašto. Nemaju za auto, vikendicu, stan, a opet žele bar u nečem biti bolji od drugih. Pa kada ne mogu poput mene ili Sanadera na ruci nositi Rolex Daytonu, da bar u nečemu budu bolji od ostalih. Nikada nisam mogao razumjeti zašto se za nekoga koji kupi nešto skupo misli da je "bolji" od drugih.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno