GRAVITACIJA: U Sv. Filipu i Jakovu se otvara prvi centar vertikalnog plesa u Hrvatskoj

 U Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar u petak je održana prezentacija projekta Vertical Dance Platform Croatia – Zadar  Marije Šćekić, dipl. koreografkinje, plesačice suvremenog plesa i plesne pedagoginje te začetnice vertikalnog plesa u Hrvatskoj. Šćekić je u okviru svoje prezentacije vrlo iscrpno predstavila projekt (dio aktivnosti njene umjetničke organizacije Histeria nova za istraživanje plesa), objasnivši okupljenima sve pojedinosti vezane za ovu, još uvijek slabije poznatu granu umjetnosti, zahvaljujući njenom angažmanu, odnedavno prisutnu i u Zadarskoj županiji kao prvoj hrvatskoj Vertical Dance lokaciji, s obzirom da plesačica trenira u dvorani u Sv. Filipu i Jakovu koja bi trebala postati trening centar vertikalnog plesa u zemlji kada se finaliziraju sve predviđene aktivnosti.
Vertikalni ples, kako se moglo čuti, je način plesanja u „zraku“, na vertikali. Plesači su sa sigurnosnim sajlama zakačeni za uporište, a tlo im je neka od okomitih površina( zid, stijene, drveće…).

Plesali i na stijenama Paklenice
– Riječ je o obliku suvremene plesne umjetnosti koja je spoj raznih umjetničko-sportskih disciplina i predstavlja inovativnu, marginaliziranu, tehnički vrlo zahtjevnu i za život opasnu plesnu formu u kojoj tlo postaje neka okomita površina po kojoj se plesač/ica okomito kreću u odnosu na nju. Pritom im tijelo prkosi zakonu gravitacije, a perspektiva izvedbe mijenja se u očima gledatelja jednako, kao i izvođača, pojasnila je Šćekić te izlaganje potkrijepila nizom fotografija i kratkih filmova.
Prisutni su stoga bili u prilici vidjeti kako to izgleda u praksi i uvjeriti se kako je ljudska mašta nepresušna, svjedočiti gotovo nevjerojatnim prizorima čarolije zvane ples, no ovoga puta lišene čak i tla pod nogama. Šćekić je pokazala neke od vertical dance izvedbi, kako na zidovima visokih nebodera u srcu metropola, tako i u prirodi, na stablima ili, pak, što će zadarskoj javnosti vjerojatno biti najzanimljivije – na stijenama Paklenice.
Sa svojim timom ona je tamo održala prošle godine radionicu vertikalnog plesa, promovirajući ne samo ples, već i prirodne ljepote Hrvatske.
– Kroz ovaj vid umjetnosti promoviramo naše prirodne ljepote, no isto tako kulturno-umjetničku baštinu. U kontekstu toga spomenula bi izvedbe u Sinju, na njihovoj tvrđavi, no isto tako i točku koju smo imali na zadarskom Forumu. Mogućnosti su velike pa je stoga kao jedan od motiva ove prezentacije i poziv predstavnicima lokalnih i regionalnih samouprava, turističkih zajednica, ravnateljima kazališta te voditeljima kulturno-umjetničkih institucija na suradnju, naglasila je Šćekić.

Međunarodni projekt koji sufinancira EU
Njen je projekt inače dio međunarodnog projekta Vertical Dance Forum, sufinanciran sredstvima programa Europske Unije, koji okuplja koreografe vertikalnog plesa, od kojih će neki doći u rujnu iduće godine u Zadar na radionicu na koju se mogu prijaviti svi zainteresirani. Šćekić je pojasnila kako nikakvo znanje i iskustvo nije potrebno, već prije svega volja.
– Dakako, plesno iskustvo ili iskustvo penjanja po stijenama je dobrodošlo jer riječ je o zahtjevnoj disciplini koja traži angažman praktično svih mišića u tijelu, no to nije nužno, dodala je plesačica.
Koliko je ta plesna disciplina zahtjevna u svakom pogledu svjedoči i potreba osmišljavanja posebne komunikacije između koreografa i plesača/ica, s obzirom da vikanje ili nekakav klasičan bluetooth način komunikacije nije prikladan. Šćekić je stoga kontaktirala jednu tvrtku koja se bavi izradom komunikacijskih uređaja kako bi osmislili male slušalice i mikrofone za tu namjenu što se pokazalo odličnim, pa sada ista tvrtka to i prodaje u okviru svog Vertical Dance asortimana.
Na kraju predavanja je bio prikazan kratki autorski film Marije Šćekić „Babine suze“ posvećen Mariji i Josipu Ramiću (posljednjim stanovnicima Paklenice), snimljenim u suradnji s Nacionalnim parkom Paklenica u sklopu projekta Vrata Velebita osmišljenog u svrhu promocije kulturno-prirodne baštine RH. Šćekić je boraveći u Paklenici upoznala spomenut bračni par koji su joj, kako je vrlo emotivno naglasila, bili poput majke i oca i kojih se danas, nakon što su umrli, rado prisjeća, s bolom, ali i dragom uspomenom. Film je osvojio Blue Sun Nagradu za 1. mjesto na IX. Paklenica Film festivalu.