Zadarske jaslice u Asissiu – dalmatinska maslina i čokot

Ima tome već dosta godina kad sam se u takvu uru zatekla u Assisi-u, gradu u kojem je živio i umro sv. Franjo, svetac koji je razgovarao sa Suncem i zvijezdama, pticama i cijelom Prirodom. S nekim čvorom u grlu i stisnuta srca, daleko od doma, sam se našla u Porziuncolu, kapelicu, nekoć usred šume, a sada je natkriljena kupolom predivne bazilike Santa Maria degli Angeli. Poznata kao mjesto na kojem je sv.Franjo preminuo. Tražeći utjehu, preplavljena nostalgijom za obitelji, mamom, prijateljima pronašla sam veliku obitelj božićnih jaslica koje na tom mjestu izlažu umjetnici iz cijelog svijeta.
Ništa nije slučajno, a ponajmanje je to pažljiv odabir umjetničkih jaslica koje se izlažu u tom asiškom svetištu. Svake godine, njima dolaze tisuće, no izložene su samo posebne. Zato mi je srce poskočilo kad sam se našla pred divnim jaslicama izrađenim od maslinovog drveta i čokota loze. Bile su to moje masline i moj čokot loze, jer na njima je pisalo: Croazia, Zadar! U trenu sam se osjetila doma, daleko od doma. Jaslice su bile predivne, izrađene rukama koje su utisnule sve svoje osjećaje u to sveto drvo. Bila je to neka vrst prosvjetljenja jer iz tih je jaslica vidljivo isijavala umjetnikova nada – a ujedno moja i vaša – u rađanje svjetla, usred tame, usred štalice. Divota!
Zarekla sam se da ću autora kad-tad potražiti… Zamislite moje zaprepaštenje kad sam otkrila da je dio obitelji mojih prijatelja!!! Zio Luciano, je institucija, zadarski barkarijol, i krasan čovik, baš kao i cijela ta obitelj, od najmanjeg dvogodišnjeg čuda od djetešca, do najvećeg(+/-1.90m visine).Taj samouki umjetnički genij običnom kacavidom je iz drveta izvukao najsuptilnije osjećaje, prizore i priče. Čast da naš dragi Zadranin, naš barkarijol-umjetnik izloži jaslice tamo gdje je neobični svetac i duhovni genij sv. Franjo Asiški prvi puta i zauvijek utisnuo jaslice i simbol jaslica u naše živote i duše – uistinu je velika. Nema više Sv. Franje koji je prvi jaslice ikada i osmislio. I Luciano mu se pridružio, a njegov trag nije samo dan danas u Asissiu, nego i u srcima svih koji su imali čast njega poznavati. Dijete Zadra.
U našim domovima jaslice najčešće nađu svoje mjesto ispod jelkice. Nekoć je to znala biti šmrika ili bor. Uvijek pak zimzeleno drvce. Usred zime, kad je sve suho, sivo ili pod snijegom uvriježio se običaj da se u nastambe unosi nešto zeleno, puno vegetacijskog soka. Nešto što će nas podsjećati da nije kraj svega,već početak nečeg novog. To će nas podsjećati da se u prirodi i u našim životima sve obnavlja, vrti u beskonačnom krugu nade. Simbol stabla je za sve stare narode – Slavene, Germane, Kelte – bio simbol povezanosti Zemlje i Neba. Korijenje simbolizira zagrobni život ali i snagu, porijeklo i obitelj. Deblo, čovjeka i sadašnjost, dok je krošnja slika budućnosti jer stremi prema nebu. Uostalom u raju su, kako je zapisano, dva stabla. S onoga drveta dobra i zla smo svi kušali, dok nam se drvo života vazda skriva i o njemu slutimo samo pomoću slika i simbola.
Neobična je činjenica da svi zimzeleni uglavnom imaju zajednička svojstva. Svi čiste organizam, antiseptični su, osvježavajući i smirujući. Sirup napravljen od proljetnih vršaka božićne najbolji je lijek za kašalj, a eterično ulje, uz sve navedeno, ujedno je i antistresno. Čak i sam miris smiruje i stvara ugodu. I drugi tradicionalni božićni mirisi i sinergije s prirodom prepuni su ljekovitih, obnavljajućih i zaštitničkih fluida i svojstava. Tamjan zacjeljuje rane i antiseptičan je. Naranča (ima čak 58 vrsta nama poznatih antikancerogenih tvari, antimikrobna svojstva, tegobe središnjeg živčanog sustava, astma… Ljekovita svojstva bi mogla nabrajati do sljedećeg Božića). Ne treba iz te božićne ikonografije izostaviti ni stari običaj kad se uoči Božića nekad palio badanj, balvan hrasta obično s granama šmrike. Pepeo iz ovoga obrednog ognja koristio se u medicinske svrhe i zaštitu od zla. A žito posijano na dan sv. Luce, osim simbola ponovnog rađanja, vuče porijeklo iz predpovijesti. Naime od nomada,postali smo ratari, pa je prikupljeno sjeme moralo biti kontolirano. Da li je dobro skladišteno, i još živo, najlakše je bilo provjeriti sijanjem u posudice.Te posudice su arheolozi našli, s različitim žitaricama, po nastambama naših predaka.
I tako su, eto, naši stari u najcrnje hladne noći godine unijeli predivne slike, mirise, simbole i nadu u čudesnoj sinergiji s obnoviteljskom moći prirode…