Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Lovci, ne pucajte na Juulu!

19.01.2011. 23:00
Lovci, ne pucajte na Juulu!


Od 22. prosinca prošle godine negdje na području Škabrnje, Galovca i Prkosa nalazi se Juula – ždral koji se odvojio od svog jata prilikom selidbe na jug. Potraga za njim još uvijek traje


Ako volite grupna putovanja – onda morate upoznati ždralove. Ove ptice, u brojnim mitovima prikazane kao božji glasnici, vjerojatno zbog svoje veličine i snage, katkad bez slijetanja prelete i više od 2.000 kilometara. Te ptice selice na nebu lete u opuštenim formacijama i čitav zrak vibrira od njihovih usklika. Populacije koje se gnijezde u Skandinaviji i zapadnoj Rusiji sele se zimi na dva mjesta – u južnu Europu i Afriku, dok one koje se gnijezde dalje na istoku idu u južnu i jugoistočnu Aziju. U Hrvatskoj su u preletu tijekom listopada, studenog i prosinca, a pogodni lokaliteti za odmor i nadopunu prehrane su livade uz Kolansko polje na otoku Pagu, područje Ravnih kotara, livade oko Vranskog jezera, livade oko Knina i livade oko Cetine. U proljeće je ždral redovito u manjim jatima u preletu iznad Starigrada, a bilo je slučajeva da prenoće na Kamenjarskim livadama, uz južnu granicu NP Paklenica. 18. prosinca 2010. zabilježen je zanimljiv prelet ždralova preko Zadra, u smjeru otoka Pašmana i dalje prema Italiji. Radilo se o jatu od 150 primjeraka.
Nebeski trubači
Kad narastu, ždralovi su visoki su 1,30 metara, poput osmogodišnjeg djeteta. Promjer krila širi im je od dva metra i ta ih krila nose jako daleko. Uvijek uzlijeću i slijeću uz vjetar i pri jakom vjetru mogu dostići brzinu od 130 km/h. U letu teško mogu gledati oko sebe, a formacije su im različite radi smanjenja otpora zraka: katkad su nalik na klinove, raznostranične trokute ili na kose nizove. U putovanju se stalno glasaju kako bi bili sigurni da im je obitelj u blizini. Promatrač katkad može vidjeti ždrala koji je izgubio bližnje: on leti u mjestu ili u manjim krugovima i doziva, doziva. To bi se dalo prevesti kao: «Ja sam tu, gdje si ti? Javi se!»
Kad se u putu stanu odmoriti, ždralovi se ljuljaju amo-tamo poput aviona cessna neposredno prije slijetanja. Prije nego što dotaknu tlo, noge objese posljednjih nekoliko metara i potom se mekano spuštaju. Ždralovi se spuštaju grupno, u stotinama, okupljajući se u sigurnosti plitkih voda gdje pasu i u kojima mogu prespavati, glasajući se kricima sličnima zvucima trublje i snažno mašući krilima; na taj se način pripremaju za naporno putovanje nakon prehrane i noćnog odmora. Njihov znanstveni naziv dočarava zvuk koji oni proizvode: Grus grus – dubok, taman usklik s dugim vibrirajućim glasnikom «r». Između tonova čuje se fino pijukanje ptića čiji dušnici nisu sasvim očvrsnuli da bi proizveli zvuk trublje. Upravo zbog tog pijukanja ljudi su u davnini vjerovali da ždralovi u svom perju pri selidbi nose pticu pjevicu.
Stidljivi ždral
Gordan Lukač, biolog i stručni voditelj NP Paklenica, često se puta ustajao u cik zore i probijao kroz mrkli šumski mrak kako bi na rubu močvare gledao buđenje ždralova. Vidio bi kako stoje jedan do drugoga i svojim perjem čine crnu ogradu nasuprot sivilu jutra. Kako su sa svojih šest kilograma preteški za sjedenje na drveću, kako ne bi postali plijenom grabežljivaca poput lisica, orlova ili divljih svinja, ždralovi bi spavali u vodi do koljena. Potom bi Lukač gledao kako se ta kompaktna masa počinje razdvajati i bučiti poput djece koja ne mogu mirno sjediti. Lupali bi krilima, najprije polako, a onda sve brže, bacajući kamenje u zrak, da bi uskoro jedan od njih učinio nekoliko velikih koraka, krilima nadsvodio tlo i zatim naglo poletio. Istog trenutka slijedilo bi ga čitavo jato. «To je posljedica lančane reakcije», objašnjava Gordan Lukač. «Pokreće je životinja koja se osjeća posebno jakom i koja ima naglašenu potrebu za kretanjem. Vratovi se izdužuju, noge istežu do nožnih pandži, dva-tri treptaja i već su odletjeli.» Samo bi njihovi divlji usklici još dugo odzvanjali zrakom.
 Ždralovi su ektremno stidljive životinje. Ako mu se čovjek nastoji približiti, teško će mu to uspjeti. Uvijek želi zadržati udaljenost od čovjeka. Tom je dvonošcu potrebna distanca od 200 do 300 metara i začuđujuće je što za razliku od ljudi, ždral automobile često tolerira i u njima ne vidi nikakvu prijetnju. Ako pak netko pješice prijeđe tu kritičnu razliku, događa se sljedeće: ždralov vrat, koji oblikuje slovo «S» dok je opušten, uzbuđeno se isteže. Životinja klecne koljenima i potom odmah brzo odleti. Zato je najvažnije pravilo u promatranju ovih ptica – izbjegavati sve što bi ždralove moglo uznemiriti.
Putna groznica
Ptice općenito imaju nešto zagonetno u sebi, a naročito ždralovi i njihovo ponašanje pri selidbi. Kako se ždral odlučuje za let na jug ili ostanak? To nitko ne zna. Zagonetka je kako o tome odlučuju ovi svjetski putnici. Danima prije selidbe u južne krajeve ždralove obuzima velika nervoza – nemir prije selidbe. Njihovi urlici postaju glasniji, gladniji, noćima ne spavaju. Naslućuju promjene klime, znaju kad će vjetrovi postati pogodni kako bi ih odnijeli na cilj.
Kad dođe vrijeme za pokret, toplina ih nosi u visine na 2.000 metara i više – odatle oni onda slijede svoj unutrašnji kompas. Za vrijeme leta ptice određuju smjer kretanja vjerojatno prema Zemljinu magnetnom polju. Osim toga, orijentiraju se i prema obilježjima tla – brdima, jezerima, zavojima rijeka. U predvečerje, kad je vidljivost slabija, slijeću na mjesta koja su u njihovu sjećanju zabilježena kao mjesta za spavanje. Od početka klimatskih promjena s toplim zimama promijenile su se i navike ždralova što se tiče selidbe. Kasnije odlaze na jug i neki uopće ne idu tako daleko. Tako, naprimjer, velik dio zapadne populacije prezimljuje u Francuskoj umjesto u Španjolskoj, čime su ptice pošteđene od naporna leta preko Pirineja. Istraživanja pokazuju da se ždralovi danas mnogo manje drže prastarih načina ponašanja. Istraživači su primijetili da se umjesto grupe razvija individua. Koliko je njegovo područje? Vraća li se uvijek na mjesta svojih predaka. Ostaje li i danas par ždralova cijeli život zajedno?
Juula iz Ravnih kotara
Zadnjih godinu-dvije pomno se istražuje istočno jadranski selidbeni pravac, prate se ptice iz sjeverne i srednje Europe koje uz hrvatsku obalu biraju najkraće puteve za Italiju, Sredozemlje i Sjevernu Afriku. Ptići se hvataju i prstenuju i na njih se postavljaju satelitski odašiljači. Takva bi akcija bila potpuno besmislena da u Europi ne postoje zaljubljenici u ždralove koji ptice prate u stopu i prijavljuju svako mjesto na kojem ih ugledaju. Tako tijekom godina nastaju individualne biografije ždralova, tako se stalno miješaju geni raznih populacija. «Euronatur» je jedna od europskih organizacija za praćenje ptica i zaštitu prirode koja satelitskom telemetrijom po svijetu prati svoje prstenovane ždralove. Nedavno su kontaktirali biologa Gordana Lukača i javili mu da se na području Ravnih kotara, negdje na području Škabrnje, Prkosa i Galovca, nalazi Juula – ždral iz Estonije.
«Nitko pouzdano ne može reći zašto se Juula odvojio od jata», kaže Gordan Lukač dok stojimo nedaleko nogometnog igrališta u Škabrnji. Oblačan je dan i Lukač je cijelo jutro proveo u blatnim poljima tražeći bez uspjeha izgubljenu pticu. «Moguće je da se ne radi samo o jednom ždralu, možda je Juulu slijedilo i manje jato. Moguće je da su tu odlučili prezimiti. Lani smo u ovo vrijeme na Livanjskom polju zabilježili oko stotinu ždralova». Potragu onemogućavaju minska polja koja leže uokolo. «Juula se na ovom području nalazi od 22. prosinca 2010. Zadnji podatak preko satelita bio je 8. siječnja ove godine. Moramo otkriti kako se on na ovom području održava već mjesec dana i je li možda uginuo», kaže Lukač. «Signal je još tu, ali to ništa ne znači, možda je ptica odavno mrtva, a opet, možda se radi o puno više njih. To moramo okriti.»
Ne pucajte!
Pješačimo neasfaltiranom cestom iznad koje jato vrana mirno plovi horizontom. Dok nabadamo preko gnjecavih lokvi zaobilazi nas kombi pun talijanskih lovaca. «Strah me da lovci Juulu ne nađu prije mene», mrko kaže biolog. «Trebalo bi pripaziti, ždralovi su ipak zaštićena vrsta.»
Iako je sivi ždral zaštićen to mu ništa ne garantira. Znate već naš narod, kad je njemu bio problem upucati zaštićenu životinjsku vrstu. Gledam blatno polje zasijano minama. Tamo negdje nalazi se ždral ali njegovi glasni urlici do nas ne dopiru, iz polja se čuje samo pucnjava lovaca. Tko zna, možda je ta velika siva močvarica veličanstvenog perja, dugog vrata i dugih nogu, crveno-bijelih mrlja na glavi i vratu te crvenog ćelavog dijela glave, koji nabubri kad se ždral uzbudi – već na nečijem nišanu. Lovci, ne pucajte na Juulu! Otkad je svijeta i vijeka ljudi ždralove pozdravljaju kao glasnike proljeća nakon duge i mračne zime. Prema tim velikim pticama nekad se prognoziralo vrijeme; njihova selidba indikator je nevremena. Od davnina ih nazivaju i «pticom sreće». S njima se vraćaju svjetlo, toplina i obilje hrane. U Japanu je, primjerice, raširen običaj darivanja papirnatih ždralova u posebnim prigodama poput vjenčanja ili rođendana, a prema staroj japanskoj legendi, onome koji napravi 1000 origami-ždralova bogovi će ispuniti želju.
Poznavatelji i istraživači ždralova imaju samo jednu želju za Juulu iz Ravnih kotara. Da se sretno vrati kući u Estoniju. Zato lovci i krivolovci, ako ugledate Juulu ili manje jato – prijavite otkriće i spustite cijevi. Ždralovi postoje zato da usrećuju, upamtite to.