Vuletić: Očekujem da se prije svega trgnu asistenti jer bi oni bili najviše oštećeni

Bilo bi za očekivati da se kritički glasovi na Sveučilištu u Zadru, drugom po redu centru humanističkih studija u Hrvatskoj, okupe na način koji bi nadišao individualne reakcije. Strah me je, međutim, da većina zaposlenika Sveučilišta u Zadru nije uopće pročitala dostupne zakonske prijedloge
Pedeset i petoro predavača sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokrenulo je sredinom prošlog tjedna inicijativu kojom pozivaju na suprotstavljanje akademske zajednice donošenju Zakona o sveučilištu, Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju prema postojećim nacrtima. Predavači zagrebačkog Filozofskog fakulteta potporu imaju i na zadarskom Sveučilištu o čemu razgovaramo s dr. sc. Nikolom Vuletićem, docentom na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.
U kojoj mjeri očekujete da će profesori, pa i studenti Sveučilišta u Zadru, podržati inicijativu Filozofskog fakulteta u Zagrebu?
– Nekolicina nas, nastavnika sa Sveučilišta u Zadru, uključena je u inicijativu “Akademska solidarnost” (https://sites.google.com/site/akadsolid/) od koje je, na neki način, sve i počelo, pa smo u tom smislu podržali i inicijativu kolega s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bilo bi za očekivati da se kritički glasovi na Sveučilištu u Zadru, drugom po redu centru humanističkih studija u Hrvatskoj, okupe na način koji bi nadišao individualne reakcije. Očekujem da se trgnu prije svega asistenti jer bi oni, u slučaju da se ovakvi zakoni izglasuju u Saboru, bili najviše oštećeni. Strah me je, međutim, da većina zaposlenika Sveučilišta u Zadru nije uopće pročitala dostupne zakonske prijedloge. Tribina, na koju bi bili pozvani svi djelatnici i studenti, bila bi vjerojatno prikladan način za razbijanje letargije.
Kako komentirate izjavu ministra Radovana Fuchsa u kojoj kaže da „iza najave štrajka stoji marginalna interesna skupina koja nastoji manipulirati javnošću i zadržati status quo, prvenstveno iz vlastitih interesa”, te kako „na zakonima intenzivno radi velika skupina sveučilišnih profesora i znanstvenika”, kao i da će „zakoni biti dobri” i da se od njih neće odustati. Je li osoba koja na ovakav način govori o sveučilišnim profesorima samim tim izgubila kredibilitet biti ministrom znanosti?
– Izjava ministra Fuchsa ni najmanje me ne iznenađuje. Nije prvi put da se iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, što neslužbenim kanalima, što u medijima, poručuje da iza ove ili one inicijative u akademskoj zajednici, bilo da je organiziraju studenti ili nastavnici, krije neka interesna skupina ili čak određeni pojedinci. Osobno mi je mučno komentirati takvo što. Ali, ako hoćete, radi javnosti: izjave ovog tipa izraz su potpune nemoći, kroničnog nedostatka demokratske kulture i, prije svega, argumenata. Uistinu me zanima po čemu je marginalna skupina nastavnika s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je svojim imenima stala iza najave štrajka? Zar po tome što ih je “samo” 55, zasad? Treba li ministra možda podsjetiti koje su sve inicijative započinjale sa šačicom ljudi i koji je bio njihov uspjeh? Ili su možda potpisnici kao pojedinci marginalni? Ako jesu, volio bih znati tko nije. Riječ je redom o vrhunskim stručnjacima, od najstarijeg do najmlađeg, bez kojih bi ovo društvo bilo duhovno i materijalno siromašnije. Naprosto je sramotno prema njima se odnositi na takav način. Jedan bi mi ministar morao znati i moći bolje od toga. O kredibilitetu već odavno nema i ne može biti riječi. 
Prosudbene skupine po funkciji, a ne po slaganju
Kako komentirate to što se najava štrajka, kao oblik prosvjeda protiv donošenja zakona, u dijelu medija nastoji svesti na priču o novcu, pa se u Jutarnjem listu moglo pročitati kako „kritičarima dio javnosti prigovara da je usred recesije od profesora koji za 6 sati rada tjedno u nastavi prime 15.000 kuna licemjerno zazivati štrajk”?
– Molim lijepo, po autoru članka u “Jutarnjem listu”, takav je prigovor stav dijela javnosti. Kojeg to dijela javnosti, na temelju kojih istraživanja se do toga došlo, na kojem uzorku populacije? Sve bi to bilo lijepo i korisno znati. Tako ja mogu objaviti članak u kojem ću izjaviti da je stav dijela javnosti da bi moja malenkost trebala biti ministar financija, a da takvu izjavu ne poduprem apsolutno nikakvim podatcima. Ne bih želio da me se optuži da nekog učim novinarskom poslu, no, svakako ću reći da bi onaj tko u medijima prenosi takve i slične stavove, čiji god oni bili, morao znati da redoviti profesori 15.000 kuna mjesečno ne primaju samo za 6 sati nastave tjedno. Onda bi valjalo dokumentirano iznijeti za koji opseg posla redoviti profesor zaista prima 15.000 kuna mjesečno. Neupućenost javnosti, ako je o tome ovdje uopće riječ, mediji imaju zadaću korigirati, a ne pothranjivati. Uopće, cijela je priča nakaradno izokrenuta do mjere da je normalnom čovjeku mučno polemizirati s takvim napisima.
Kad se uspoređuje popis osoba koje podržavaju štrajk i popis osoba imenovanih u prosudbena povjerenstva za nacrte zakona, može se zaključiti da se među prvima nalaze profesori, znanstveni novaci i docenti, dok među drugima dominira upravljački kadar sveučilišta; rektori, dekani, prorektori. Koliko je taj antagonizam stvaran i, ukoliko jest, kako ga objasniti?
– Kao prvo, upravljački kadrovi sveučilišta dospjeli su u prosudbene skupine po funkciji, što ne znači da se „a priori” slažu s novim zakonskim prijedlozima. Na primjer, rektor Sveučilišta u Zagrebu sudjeluje u radu tih tijela, a javno je znano da se oštro protivi nekim rješenjima koja su predviđena u radnim verzijama tri sporna zakona. Rektor i prorektori Sveučilišta u Zadru jasno su rekli, barem na sjednicama Senata Sveučilišta, s kojim se rješenjima ne slažu, a takvih je, vjerujte, mnogo. Kao drugo, otpor postojećim zakonskim prijedlozima i traženje alternative moguć je i kroz sudjelovanje u radu prosudbenih skupina, iako to nije i najbolji, a kamoli jedini način. Prema tome, ne mislim da je u pitanju antagonizam kojeg spominjete. Mislim jednostavno da nije odveć realno očekivati od rektora da odbije sudjelovati u radu prosudbene skupine. Čak ni onda kada prosudbene skupine imaju mahom dekorativnu funkciju, što je, bojim se, ovdje slučaj.
Biste li se složili s time da je danas Filozofski fakultet u Zagrebu ono što su nekad bili “Stojedinica” i “Feral Tribune”?
– Ne bih se složio s time. Filozofski fakultet u Zagrebu, kao i svaki drugi slični kolektiv, okuplja najrazličitije pojedince. Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da su njegovim dijelom kako nastavnici koji su se oglasili u inicijativi o kojoj razgovaramo, tako i kolega Puhovski o čijim zadnjim istupima u medijima imam izrazito negativno mišljenje. Filozofski fakultet u Zagrebu jest, kao i humanističke sastavnice na drugim sveučilištima u Hrvatskoj i u inozemstvu, privilegirano mjesto za propitkivanje društva i utvrda kritičke misli. Pritom je jasno da je u nas Filozofski fakultet u Zagrebu, zbog svoje tradicije, broja studenata i nastavnika koje okuplja te činjenice da se nalazi gdje se nalazi, najvidljivije, najkonstruktivnije i najproduktivnije takvo mjesto.

 DIREKTNA AKCIJA – ŠTRAJK AKADEMSKIH RADNIKA

Predavači zagrebačkog Filozofskog fakulteta u Zagrebu tekstu u kojem pozivaju na štrajk podsjećaju kako je još u listopadu prošle godine, tijekom javne rasprave o prijedlozima Zakona o sveučilištu, Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju, „akademska zajednica burno i argumentirano reagirala na prijedloge novih zakona koji se nje izravno tiču”, te kako je „većina akademske zajednice, uključujući i Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u potpunosti odbacila sve prijedloge, proglasivši ih
nepopravljivima” s obzirom da oni donose „daljnju komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja, to jest njihovo potpuno podvrgavanje interesima kapitala što je kratkoročno posebno nepogodno za društveno-humanističke znanosti, a dugoročno za znanost, visoko obrazovanje i društvo u cjelini”, kao i „ukidanje autonomije sveučilišta i uvođenje političke kontrole nad sveučilištem i znanosti, poticanje cijepanja sveučilišta i daljnje privatizacije javnog obrazovanja i javnih znanstvenih instituta, uvođenje potpuno neprihvatljivog sustava financiranja sveučilišta i instituta putem tzv. programskih ugovora kojima javno financiranje postaje nesigurno i ovisi o ishodu pregovora svake tri godine, uvođenje piramidalnog sustava radnih mjesta na sveučilištima i institutima što će značiti nemogućnost napredovanja za većinu akademskih radnika, kao i odlazak mladih znanstvenika iz zemlje i uvođenje upisnina umjesto školarina, pri čemu će se iz studentskog, odnosno građanskog džepa u konačnici ubirati još više novaca, što će visoko obrazovanje učiniti nedostupni(ji)m sve širim slojevima društva”, a što je  „također u potpunoj suprotnosti s javnim interesom i dugogodišnjim zahtjevima hrvatskih studenata”.
Potpisnici inicijative upozoravaju kako se unatoč iznesenim argumentima „nazire mogućnost da izvršne strukture sveučilišne i znanstvene zajednice popuste pritiscima vlasti te da, uz kozmetičke izmjene, daju svoj pristanak ovim prijedlozima zakona”.- Osnovni problemi zakonskih prijedloga nisu u konkretnim rješenjima, već u samoj njihovoj intenciji – prihvate li se ti prijedlozi, ma kako dotjerani bili, dovest će do propasti hrvatske znanosti i visokog obrazovanja. Stoga ih treba odlučno i potpuno odbiti i odbijati sve dok se osnovna intencija ne izmijeni. Kako da zakonodavci čuju ovo mišljenje i uzmu ga u obzir? Jasan i glasan način jest direktna akcija: štrajk akademskih radnika u Hrvatskoj kao izraz neslaganja s prijedlozima novih zakona i procedurom njihove izrade i revidiranja, stoji nadalje u tekstu u kojem se članove akademske zajednice „spremne na borbu za budućnost hrvatske znanosti i visokog obrazovanja” poziva da svojim potpisom posredstvom internetske stranice [email protected] podrže inicijativu.

 ZAKONI KRŠE USTAV I ZANEMARUJU JAVNI INTERES

Analizirajući nacrt Zakona o sveučilištu Plenum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zaključio je kako se Ustavom jamčena autonomija sveučilišta dokida načinom imenovanja devetero članova Sveučilišnog vijeća od kojih bi petoro imenovao Senat, a četvero Vlada i to „prema neutvrđenim kriterijima” na mandat od dvije godine koji se može i obnoviti a da nije definirano koliko puta. Pri tom bi se, navode, autonomija sveučilišta kršila i činom izbora rektora dvotrećinskom većinom glasova Sveučilišnog vijeća koji bi bilo tijelo pod izravnim nadzorom Vlade. Upozorava se kako se pod sintagmom „preoblikovanje sveučilišta” krije davanje ovlasti Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje, u kojem bi sjedili ministri i od Vlade imenovani članovi, u odlučivanju o fragmentaciji sveučilišta pri čemu postoji opasnost smanjivanja sredstava manje profitabilnim sastavnicama osobito u svjetlu prijedloga da se sredstva sveučilištima dodjeljuju na temelju pregovora s Vladom prema parametrima koje određuje Vlada. Osobito problematičnom Plenum ocjenjuje mogućnost da se manje profitabilne sastavnice pridruže drugim ustanovama koje mogu biti i u privatnom vlasništvu čime se, kako se navodi, izravno omogućuje privatizacija sveučilišta. Također se ističe i kako se sveučilištima ne ostavlja puno izbora po pitanju preoblikovanja jer bi, ukoliko sama ne pokrenu takav postupak, to u konačnici učinila – Vlada.
Plenum je zaključio kako Zakon o znanosti, prema postojećem nacrtu, predviđa znatnu tržišnu i političku regulaciju znanosti čime se „dokida Ustavom zajamčeno pravo slobode znanstvenog rada, te dovodi u pitanje definicija znanosti kao područja od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku”. Među ostalim se navodi i kako zakon usmjerava znanost kao čvršćoj vezi s gospodarstvom i stremi prema isključivo monetarnoj vrijednosti znanosti čime se „minorizira djelovanje i postignuća humanističkih i društvenih znanosti u području kulture, društvene kritike ili aktivizma” dok se istodobno zanemaruje potreba preusmjeravanja ostalih znanstvenih potreba prema javnom interesu” kakvi su, primjerice, razvoj alternativnih izvora energije ili softvera. Također se upozorava kako način financiranja državnih i javnih instituta prema načelu „tko zaradi više, dobiva više” omogućuje njihova privatizacija uz prethodno zatvaranje određenih instituta.
U zaključku Plenuma osobito se spornim smatra davanje studentima poslijediplomskih studija koje organiziraju nacionalni znanstveni instituti pravo na otkup troškova studija što se ocjenjuje ciničnim s obzirom da se temeljem takve formulacije, kako se navodi, nameće zaključak po kojem upisnina, limitirana iznosom prosječne neto plaće u prethodnoj godini neće biti jedini trošak studenta. Plenum se protivi i zamjeni postojećeg sustava znanstveno-nastavnog i umjetničko-nastavnog napredovanja piramidalnim ustrojem znanstveno-nastavničkih i umjetničko-nastavničkih radnih mjesta procjenjujući kao bi on mogao dovesti do „odumiranja” znanstveno-nastavnog osoblja. Podsjećajući na činjenicu da je u Hrvatskoj trenutno 320.000 nezaposlenih pri čemu 70.000 zaposlenih osoba ne prima plaću, Plenum osuđuje namjeru naplate upisnina za studente prijediplomskog i diplomskog studija u iznosu od 60% prosječne plaće, pri čemu se upozorava i kako bi do završetka prijediplomske ili diplomske razine studija bilo potrebno platiti 3 do 6 takvih upisnina, a u korelaciji s brojem ECTS bodova. Spornim se smatra i to što je za studente koji upisuju veće nastavno opterećenje predviđena i dodatna naplata. Nadalje se upozorava na nejasnoće vezane uz spominjanje školarine u zakonu, te se zaključuje kako njihovo postojanje, unatoč pojašnjenu resornog Ministarstva da se one odnose na privatna visoka učilišta, otvaraju mogućnost za manipulacija zbog nerazdvajanja izvora financiranja javnih i privatnih visokih učilišta. Vezano uz odredbu o pravu studenata na „otkup troškova studija temeljem uspjeha na studiju” upozorava se kako se isticanjem kriterija uspješnosti kao jedinog kriterija zanemaruje socioekonomski status studenata zbog čega će pravo na neizvrsnost imati samo oni studenti koji to mogu platiti. Plenum uz staje uz knjižničarsku zajednicu ocjenjujući nedopustivim ignoriranje knjižnica u nacrtima spomenutih nacrta zakona.